Postoji nekoliko knjiga za djecu na koje sam naletio već odrastao, a koje ubrajam među najdraže pročitane. "Winnie Pooh" A. A. Milnea, "Mali princ" Antoine de Saint-Exupéryja, "Dobro drvo" Shela Silversteina, "Još nam samo ale fale" Ljubivoja Ršumovića i Dušana Petričića te "Where the Wild Things Are" Maurice Sendak.

Sjećam se i prve knjige koju sam pročitao, odnosno preciznije bi bilo reći "prve knjige koje se sjećam da sam pročitao", iako sam mnogo o njoj zaboravio. Recimo, zaboravio sam tko ju je napisao i kako se zvala. Sjećam se da je to bila zbirka pripovjedaka, a neke ilustracije i danas mogu razgovijetno predočiti u sjećanju. Zauvijek sam zapamtio naslov prve priče: "Priča o lavu koji se zvao Rua koji je volio jagode". Među ostalima je bila ondje i priča o prekrasnom pukovnikovu bijelom konju koji je najviše od svega želio postati konj na cirkuskom vrtuljku. Knjiga mora da je objavljena kod nas oko sredine pedesetih godina prošlog stoljeća ili u prvoj polovici tog desetljeća. Mora da je to izuzetna knjiga kad je se toliko dugo sjećam. Kad god svratim u neki antikvarijat ili pregledavam što se nudi na sajmovima starina, pokušavam je pronaći.

Kad bi mi netko pomogao da je nađem, teško da bi me mogao više razveseliti.

Majstor zanata

Oduvijek sam mnogo čitao. Kao dijete sam živio u Bjelovaru, a majka me je upisala u Gradsku knjižnicu. Nisam još ni krenuo u školu, a već sam pročitao sve što je vrijedilo u dječjem odjelu, pa sam dobio posebnu dozvolu da smijem posuđivati i knjige za odrasle. Ta je dozvola bila smislena i opravdana i zbog toga što su se među knjigama za starije nalazile i knjige za mlade: one koji nisu više djeca, ali nisu još ni odrasli. Upao sam u višegodišnju fazu u kojoj sam pročitao sve što sam mogao naći od Julesa Vernea, Karla Maya, romane o Tarzanu, sve o Sherlocku Holmesu…

Kako sam mnogo čitao, pomalo sam počeo i pisati. Što sam više pisao, to sam više želio i nešto od toga objaviti, pa sam počeo objavljivati: prvo pjesmice, pa pričice, pa priče i pričurine, a na kraju i prave knjižurine. Do danas sam uspio objaviti dvadesetak knjiga, pri čemu su neke od njih upravo knjige za djecu.

Postao sam književnik, a onda i urednik: onaj koji objavljuje što su drugi napisali. Između ostaloga sam nekoliko godina radio za hrvatsku redakciju moćne međunarodne izdavačke korporacije "Egmont". Redakcija se sastojala od jednog urednika (a taj sam bio ja). Istovremeno sam uređivao sedam zabavnika za djecu ("Miki Maus", "Disney i mi", "Barbie", "Zekoslav mrkva", "Tom & Jerry", "Medvjedić Winnie Pooh" i "Pustolovni Miki", a kasnije i neke druge: "Tomica i prijatelji" – o pustolovinama malih lokomotiva, "Spužva Bob Skockani", "Hot Wheels" i još neke), a godišnje sam objavio i pedesetak slikovnica i knjiga. Slobodno mogu reći da sam zanat urednika tiskanih izdanja za djecu dobro ispekao.

Naposljetku sam postao tata. Moj sin Dinko od najranijih je dana volio da mu pričamo priče, volio je slikovnice, slova, priče i knjige. Srećom, sasvim očekivano i prirodno, svega toga u našoj kući nije manjkalo. Ništa čudno da je izrastao u pametnog mladog čovjeka koji razumije, cijeni i voli knjige.

Nakon svega toga vjerujem da o slikovnicama i knjigama za djecu mogu utemeljeno reći nekoliko primjedbi, pohvala i zamjeraka, a i poneki savjet.

Bajke nisu dovoljne...

Kao dijete sam volio bajke braće Grimm, Andersenove bajke, "Priče iz davnine" Ivane Brlić Mažuranić, bajke i priče raznih naroda s raznih krajeva svijeta… I danas ih cijenim, ali mislim da one nisu dovoljne. Koliko god svijet bajki bio maštovit i uzbudljiv, princeze, vještice i zmajevi likovi su koje je nemoguće sresti u stvarnom životu. Bajke mogu razigrati maštu, uzbuditi osjećaje, ali o svijetu i životu u kojima smo se našli neće nas naučiti ništa. Eventualno propagiraju neke životne vrijednosti kojih se valja pridržavati, potiču neke karakterne crte koje je vrijedno imati, ali nas malo čemu, a naročito korisnomu, mogu naučiti.

Bajke zahtijevaju nadopunu. Nažalost, mnoge slikovnice prikazuju svijet koji također ne postoji: svijet u kojem su svi ljudi dobri, u kojem su porodični odnosi precizno definirani i isključivo skladni, u kojem nema životnih nedaća, u kojem životinje žive u prijateljstvu, u dvorištu žive koka, pile, janje i mačka… Svijet je to koji ne postoji, a ako je ikada i postojalo nešto slično, nikada nije bilo tako idilično. Dijete se prvo navede da povjeruje u nekakvu nepostojeću idilu, a kako raste, saznaje da svijet nije tako ni idealan ni život pravičan, pa je proces odrastanja zapravo niz dezidealizacija, zapravo razočaranja što svijet i život nisu onakvi kakvi smo bili navedeni povjerovati. Umjesto da koka, pijevac i pile čeprkaju oko ulaza u kuću, uzgajaju se u monstruoznim farmama, a ako se i nađe taj prizor, on je obično unutar okvira zaostalosti i bijede. I tako dalje…

Srećom, uz izdavaštvo – s kojim nam dolaze razne literarne forme – postoje i knjige koje pružaju znanstvene uvide u stvarnost: pregledi biljnog i životinjskog svijeta, povijesti izuma i upoznavanja s tehnikom, knjige o zemljopisu i svemiru… Uz ono što se engleski naziva "fiction" postoji i "non-fiction". Moram se smijati sam sebi: što sam stariji, to sam bliže onomu kako je još starogrčki filozof Platon podučavao o odgoju novih naraštaja, s tim da nisam isključiv poput njega, nego mislim da je najbolje kad ima pomalo od svega, kad se uspije ostvariti skladan omjer svega i svačega.

Moramo imati na umu da knjige nisu ni jedini ni najvažniji izvor spoznaja i utjecaja. Postoje filmovi, televizija, internet… Danas su snažni mediji koji nisu ni postojali kad sam bio dijete, a samih knjiga (ukoričenih izdanja) neusporedivo je više nego u to vrijeme. U vrijeme mog djetinjstva glavna je poteškoća bila kako pronaći nešto dobro; danas je obrnuto – kako od mnoštva onoga što se nudi odbaciti ono što nije vrijedno.

Prednost domaćem

No vratimo se samo knjigama. Suvremena tehnologija tiskanja i beskrupulozna komercijalizacija izbacuju na tržište mnogo naslova za koje je šteta što je utrošen papir i tiskarska boja. Upravo zbog zakona komercijalizacije koje mi je sada prekomplicirano objašnjavati (a i samo bih vas zagnjavio), mogu izreći savjet utemeljen na iskustvu: s izuzetkom provjereno dobrih naslova ili onih za koje imate pouzdanu preporuku, ako se ikada nađete u dilemi treba li uzeti prevedenu nepoznatu knjigu stranog porijekla ili domaćih autora, ako odaberete domaće, manji su izgledi da ćete pogriješiti (a da ne spominjem da je to i patriotski čin). Naravno, najvažniji je savjet da prije svake kupovine ono što vas je privuklo uzmete u ruke, što pomnije pregledate i što bolje razmislite.

Poseban zahtjev kvalitetnoj dječjoj književnosti proizlazi iz činjenice da djeci u početku sve trebaju čitati roditelji, a djeca imaju sklonost da ono što im se dopadne traže iznova i iznova nebrojeno puta. Treba uzeti u obzir i roditelje, kako je njima pri duši. Kad po pedeseti put iščitavaju jedno te isto i slabije obrazovani roditelji moraju uočiti svaku slabost ili grešku, svaku nelogičnost ili glupost, svaku rogobatnost. Zbog toga uspješni izdavač mora nastojati da je svaka njegova knjiga za djecu savršena, da ne izazove odbojnost prema drugim njegovim izdanjima. Zatim, nasuprot djetetu koje je lako zavarati i zabaviti bilo čime, roditelji su daleko izbirljiviji, pa njima – osim što im se pruža mogućnost razveseliti svoju djecu – treba omogućiti da se i sami zabave. Dolazimo do zahtjeva koji je najteže ispuniti i djeluje gotovo nemoguć: stvoriti literaturu / dječje izdanje koje će istovremeno biti zanimljiva/o i djetetu i roditeljima (naravno, svakomu od njih zbog drugih razloga). Naposljetku, recimo da je prethodni zahtjev uspješno ispunjen, kako se čitanje treba višestruko ponavljati, građa treba biti tako bogata da se pri svakom čitanju može otkriti ponešto novo.

Djeluju li moji zahtjevi uvelike nerealni, neispunjivi? Suglasan sam da ih je teško zadovoljiti, da to rijetkima i to rijetko uspijeva, ali se ne slažem da su nemogući. Pogledajte samo knjige naznačene u prvom odlomku ovog teksta, pribrojite im "Bambija" Felixa Saltena, pojednostavljenu verziju "Gulliverovih putovanja" Jonathana Swifta i "Petra Pana" Jamesa Matthewa Barriea i vidjet ćete da je to moguće.

P. S. Kad sam već toliko zagnjavio pokušavajući iznijeti što tražim od literature za djecu, rado bih i primjerom jedne svoje priče pokazao kako zamišljam da bi trebala biti suvremena literatura za vrlo mlade čitatelje.