...nam Dario Abram predstaviti svoju prvu zbirku poezije naslovljenu "Prostori koji izbjegavam".

Tko je Dario Abram? Čitateljskoj publici on je prije svega jedno novo i svježe lice. A sam sud o zbirci prepustit ćemo istoj toj publici. I to ne slučajno s obzirom da subjektivnosti u procjeni ne možemo pobjeći. Jer Dario je dijete naše Knjižnice. Bilo da ste ga upoznali na čitaonicama, vježbama čitanja, čitateljskim klubovima, kao magazinskog autora/urednika/lektora ili pak samo susreli među policama javlja se samo jedna istina - riječ je o nekome duboko zaronjenom u svijet knjige, čitanja, kreativnosti... A takvi često svijetu podare najljepša djela. Dario je na taj put upravo krenuo.  

Pratim te, tj. dopuštaš mi da te pratim na Twitteru s obzirom da si zaključan. Možda mogu reći da mi je blizak tvoj sentiment i da razumijem zašto baš naslov apelira na izbjegavanje. No vjerojatno nije sve tako kako sam ja zamislio... Koji su to doista prostori – jesu li fizički, mentalni, imaginarni? Urednica apelira i na kontradikciju želje za ljudima i želje za samoćom... 

Zar me pratiš?! #provjeravalajnuipopispratitelja #vrisak (No šalu ostavimo postrance zasad.) Drago mi je čuti da smo bliski po sentimentu, mada uvijek nekako imam dojam da ta vrsta sentimenta rijetko komu odgovara… i baš je to jedan od poticaja za pisanje ove zbirke. Ti „prostori“ naime mogu biti što god čitatelj poželi. Svaka se pjesma odnosi na segmente svakodnevnice, a pletena je od izbjegavanja: sobe u kojoj se nešto loše dogodilo, ljudi zbog kojih se loše osjećamo, zvukova koji nas podsjećaju na nešto/nekoga itd.

Jedna je od uočljivijih karakteristika Prostora koje izbjegavam djelomična povezanost stihova. Da, sve u sebi čuva neku dozu priče (lirski narativ), ali em su pjesme fragmentirane, em su stihovi poslagani tako da i izgledaju i zvuče oštro odsječeni jedan od drugoga. U ulozi poveznica nalaze se – teško je povjerovati! – veznici, međutim i komentari u zagradama. Kontradikcija niče i u ilustracijama, jer gdje su tekstovi, tu su riječi i tu je mnoštvo; gdje su pak crteži, tu smo čitatelj i ja sami. Zbirka je svojevrsna crno-bijela galerija za posjetitelje u boji.

Zbirka pjesama objavljena je u formi bilježnice. Simpatična dizajnerska odluka. Postoje li značenja i poruke iza tog poteza? 

Odrastao sam na bilježnicama. Još su mi kao klincu neprestance kupovali nove bilježnice jer je svaki neželjeni potez olovkom rezultirao okretanjem stranice i – sve ispočetka. Kada tekst pišeš na računalu, uvijek postoji mogućnost brisanja, a da se ne vidi trag prethodno napisanog komada teksta. No ista stvar nije bila i s crtežima. Kako zbirka objedinjuje moju najveću strast (crtanje) i prirodniji/ugodniji način komunikacije (pisanje), spojili smo to i u „bilježničasto“ izdanje.

Crtovlje usto poziva na zapisivanje, pa dođe li komu od čitatelja da zapiše štogod svoje na marginama stranica, samo naprijed! Silna „praznina“ oko središnjeg teksta istovjetna je onoj koja se pojavljuje oko crteža. Na taj način i crtež postaje svojevrsnim tekstom… doduše, u nešto drukčijem obliku. Prisjetiš li se svojih bilježnica iz osnovne i srednje škole, vjerojatno su najviše služile struji svijesti, a najmanje zapisivanju onoga što se događa na satu. Eto, tako otprilike funkcionira i ova biljež—ovaj, zbirka. Ionako ne pripada meni; ja sam samo potpisani (su)autor.

Kako si i spomenuo zbirkom ne vladaju samo riječi već i crteži kojih si također ti autor. Jesu li i nastajali ciljano za pojedine pjesme ili je riječ o radovima iz raznih trenutaka koji su postali ilustracija? Mnogi umjetnici imaju tu želju za kreativnošću u više područja, ali rijetki je i uspijevaju ostvariti.

Isprva sam mislio napisati da crteži nisu nastali ciljano za pjesme, ali kada bolje razmislim, jesu. I to dobrano jesu! Htio sam se pomoću njih poigrati s dvjema stvarima koje me „koče“: (1) u životu općenito binarno funkcioniram, tako da za mene gotovo uvijek postoje samo oprečni rezultati, nikako i nijanse između (a nema ih pedeset); (2) perfekcionist sam – zamisli koliko sam papira istrgnuo iz bilježnice kako bih linije napravio onakvima kakve bi trebale biti.

Doduše, istina je da su crteži nastajali u raznim trenucima, a konačne su oblike dobivali oko ponoći (tada najbolje/najkreativnije djelujem). Bit je svega da su ilustracije „srca“ pjesama, zato i postoji onaj jedan crtež u kojem silueta drži srce u ruci… no vadi li ga iz tijela ili ga vraća na mjesto? To prepuštam onima koji žele neprestano iznova iščitavati napisano i možda jednog dana shvatiti što sam doista mislio prenijeti svojim pjesmama – jer ni ja nisam siguran što mi je u tim trenucima prolazilo mislima.

A što se tiče trećeg dijela pitanja/komentara, mislim da se više radi o tome da poneki umjetnici jednostavno nisu dovoljno prepoznati u svim svojim aspektima umjetničkog izražavanja. Ja sam imao i sreće i dovoljno horoskopskog lava u sebi da svijetu pokažem barem dio onoga što mogu stvoriti, a za to ponajprije zahvaljujem obitelji i prijateljima. Da njih nije bilo, vjerojatno bih i ovu zbirku spremio negdje i zaboravio da postoji. Na ovaj sam način, kako rekoh, uspio objediniti svoju primarnu strast, odnosno crtanje, i potrebu za pisanjem. (A i ne mora svaka zbirka biti „samo“ zbir riječi. Zar ne?)

Na kojim pjesnicima je Dario odrastao?  

Ima ih – Tin Ujević, Walt Whitman, Vesna Parun, Miroslav Antić, Enes Kišević, E. E. Cummings… i tu nisam navodio one koje poznajem otkad znam za sebe; s poezijom se živi, pa je teško odrediti koga si čitao kao klinac, a koga si upoznao kada si nešto narastao. Ipak, i prije svih osnovno- i srednjoškolskih pjesama prelistao sam stranice Vlati trave, tako da mora da iz tog razloga i čuvam bradicu. Potom sam listao i Tinovo stvaralaštvo. Iako se dakle društvo pjesničko umnožilo za života, Ujević i Whitman dvojac su koji me oduševio kao školarca. Nije zgorega onda kazati kako su me njih dvojica pjesnički odgojila.

Pjesma XXVI je prazan list – otvoren na rad čitatelju ili tvoja wittgensteinovska poruka da se nema više što reći? 

Bit će ovo prvo! Zbirka je trebala sadržavati 25 pjesama, no kada sam malo razmislio, a ujedno i „prerastao“ zbirku, shvatio sam da su listovi moji u toj mjeri što na svakome od njih piše moje ime i prezime. Ali zbirka nije „moja“, barem ne u klasičnome smislu. Nema njezina dijela koji nekomu na ovaj ili onaj način ne pripada. Tako mi je palo na pamet 26. pjesmu prepustiti čitatelju, a na kraju je ispalo da mu se prepustio i dio za crtež ili ilustraciju. Kako je i Doris navela u predgovoru, oslobađa se prostor za „čitateljev prostor“. Sve mi se čini da će netko jednom morati zatvoriti neki prozor jer je u toj mojoj zbirci propuh glavna tema.

Što ćemo kada se rasproda naklada od 100 primjeraka? 

Biti sretni jer se u 21. stoljeću (i to u Hrvatskoj!) rasprodala zbirka poezije. :)

Jesi li pozvao malog princa na promociju? ;) 

Jesam! Međutim neće moći doći u 19 sati, već ćemo se naći na nekom od zalazaka sunca i porazgovarati kako spada o svemu pomalo. Dugo se ne vidjesmo, znaš… A i ovca je već porasla.