Gotovo nema programera i informatičara koji nije čuo za ime inženjera elektrotehnike Ivice Kartela. Word XP, Excel XP, Access 2000, Windows XP, VisualBasic 6, Visual Basic ASP Web aplikacije, Visual Basic objekti, Visual Basic baze podataka samo su neki od naslova iz dugačke galerije Kartelovih radova. Riječ je o čovjeku kojem je obrazovanje drugih suštinski u venama, pa je jedan od pionira online obrazovanja u Hrvatskoj i tvorac edukacije za dizajnera multimedijalnih sadržaja.

Sve te aktivnosti Kartelo začinjava redovitim čitanjem najrazličitijih knjiga te se ne libi nesebično podijeliti mišljenje o njima na društvenim mrežama – na svom blogu, YouTube kanalu, Twitteru, Facebooku (...) doista iskreno vjerujući da su upravo to kanali kojima može najbolje pronijeti svoju misao učenicima. Bolje od bilo kojeg predugog uvoda o Kartelu svjedoče misli razmijenjene prilikom samog dogovaranja razgovora. One skaču, nije mu jednostavno parirati u razgovoru i živite sa stalnim osjećajem da ne možete pratiti tu bujicu inspiracije. No što je češće tako, više ste dobili. 

19.02.2013., 6 sati i 58 minuta

Vi ste dosta aktivni oko pitanja e-obrazovanja, a to je tema koja je i meni bar idejno bliska, stoga je ovo prava prilika za sat razmjene misli. Trebali bismo dogovoriti neki termin u kojem možemo obaviti cijeli razgovor. Meni bi odgovaralo u četvrtak ili petak...

Može. Pod razgovorom ja mislim da ćemo pisati. Najbolje u 21 sat, u četvrtak u 21 sat. Negdje sam pročitao da nema najboljeg formata za sadržaj, nego samo raznolikog i da treba sve koristiti. Ali to je i u duhu vremena da u pisanju sudjeluje i sugovornik novinara. Kao sto danas svi kreiramo sadržaj i svi ga čitamo. Novinar ima ulogu prezentera nekog sadržaja, što će i koliko će zahvatiti za ovu priliku, a koliko za neku drugu, jer novinar jedini zna za koju publiku radi i što želi postići. Zato sudionik mora imati stopostotno povjerenje u novinara. Jasno, novinar je redatelj koji bira glumce i provodi svoju misiju i viziju.

Odlično, razgovarat ćemo tada...

21.02.2013. 21,00 sat

S obzirom da razgovor započinjem iz smjera knjižnice, reći ću jednu svoju misao o knjižnicama kao uvertiru, ne bismo li imali osjećaj kako možemo ići u vrlo različitim smjerovima. Knjižnica može biti 1. sadržaj, stvaralac, ludost, otkačenost, hrabrost, tržišna potentnost , zatim startup, inkubator, pokretač, tehnološki pionir  i u konačnici proizvođač. No teze ne vrijede samo za knjižnice već za cijelo obrazovanje. Kod Vas sam osjetio nešto najbliže tim mislima do sada u našoj malenoj realnosti, a upravo mi se ta poruka čini potrebnom.  

Ja ništa ne znam o knjižnicama. Ali znam da je danas Međunarodni dan materinjskog jezika i da se slažem s dokumentima o konkurentnosti u kojima piše da je na prvom mjestu materinji jezik. Jezik je polazna platforma razvoja čovječanstva. Ne radi se samo o tome da ćeš znanjem materinjeg jezika naučiti tuđi jezik. Radi se naprosto o mašti, filozofiji, idejama, razgovorima koji induciraju u glavama sudionika i čitatelja nadogradnje ideja ili posve nove ideje. Materinji je jezik alat svih alata. Jezik je najveće čudo ikad i igdje u svemiru. Jezik je i zemlja i zrak svega što danas imamo i što smo ikad imali i ikad ćemo imati. Pokušavam zamisliti što zametku u majčinoj utrobi znače majčine riječi i očeve, naravno. Te su riječi život u glavi djeteta. Inteligencija. Razum. Bitak života. To su riječi.

Maštom-riječima prelazimo po zvijezdama, površini Marsa i Mjeseca. Zahvaljujući riječima smo opstali i opstat ćemo. Izdvojili smo se.

Riječi nas razdvajaju od sveg ostalog poznatog života. Maštom-riječima prelazimo po zvijezdama, površini Marsa i Mjeseca. Riječi šaljemo na daljinu, pogledom, telepatijom, tko zna čime. Riječima iz dvije premise znamo zaključak. Iz dva zaključka znamo novi zaključak. I tu nema kraja. Riječi nemaju kraja. Riječi su posao. Posao nema kraja. Zato ljudi ne trebaju brinuti da neće imati posla. Upravo zahvaljujući riječima. Jedino riječima. Zahvaljujući riječima smo opstali i opstat ćemo. Izdvojili smo se. Najprilagodljivija smo bića radi riječi. Najveličanstvenije znano djelo, oni crteži u pećini erupcija su riječi. Riječ je i kad nemaš riječi.

A i knjižnice se bave upravo riječima...

Sve ispite na fakultetu spremio sam u knjižnici. Inženjera u meni stvorila je knjižnica. Knjižnice imaju stol. Što bi bilo kad bi knjižnice za taj stol pustile ljude koji su osnovali d.o.o. pa da rade, jasno šute, ako hoće razgovarati, da idu van. Naprosto da ljudi izađu iz svoje samotne rabote, koji žele, i rade u društvu. Možda takvo što i naplatiti malo više od članarine. Ma to već postoji, tako studenti uče u knjižnicama, ali što bi bilo kad bi se tako okupilo 5-6 poduzetnika? Koliko bi se tu moglo stvoriti suradnje? Bi li projekti brže izlazili i bi li se obraćali jedni drugima i za sitnije poslove pa onda i jeftinije? Ti meni community manager, ja tebi blog post, on nama grafički dizajn, onaj tamo HTML CSS... Zato sjedenje u istoj prostoriji štedi puno na komunikaciji, a daje puno na novonastalim vrijednostima. Zato će pobijediti oni koji rade među ljudima, a ne oni koji rade u timu.

I tu knjižnice mogu naći svoj interes. Ponuditi prostor i automat za kavu, štekat na suncu, za naše poslovne potrebe usamljenika ili učenika i profesora, a približiti nas knjizi. Kad se ponude ti radni prostori po knjižnicama ili privatno, planiram napraviti jednu turneju rada po EU. Doći ću npr. u Rijeku i raditi u riječkoj knjižnici nekoliko tjedana. Onda poći u berlinsku, tokijsku, newyoršku, nairobsku, durbansku itd. Sponzori mogu biti ljudi s kojima sam plovio. Kompanije koje bi me besplatno prevezle. A na lokacijama ima couch-surfa. Može me sponzorirati i neki biznis. Pa ja pišem i vidljiv sam, što je to prijevoz... Jasno, osobno se nadam da ću se, kao i do sad, moći samofinancirati i u tom projektu.

ik_o_sebi

Istina. Svijest o  promjeni konteksta, rušenju cijele jedne kulture što nadilazi puku promjenu paradigme mnogima još nije jasna... Ludo izazovno, ludo opasno i ludo zabavno vrijeme. Za velike javne sustave posebno ako su se u hrvatskim prilikama godinama razvijali na čudan način...

Veliki sustavi nemaju jasno definiran cilj. Zato se izvršitelji snalaze kako znaju i umiju. Sve je O. K. do nekog ekscesa. Tad je uvijek kriv izvršitelj. Znaš li u povijesti, ikad, je li se neki veliki sustav promijenio? Mislim na biznis, države, što god. Dinosaure ako hoćes. ja ne znam. Svaki veliki sustav mora potpuno nestati. I to se dogodi u par sekundi. Rimsko carstvo, Perzijsko, Apple, Microsoft...

Kakva je energija potrebna za promjenu?

Ja sam uvijek mjerio svoju potencijalnu energiju, a ne kinetičku. Potencijalna je koliko sam grijao stolicu. Kinetička je koliko sam novaca zarađivao. Morao sam jedan period raditi na kinetičkoj energiji, ali je mjesto u kojem uživam potencijalna energija. Npr. moja potencijalna energija sad je 7 milijardi ljudi koji čitaju moj blog, knjigu, twit ili snimku predavanja ili online tečaj. Moja su kinetička energija 2 učenika besplatno (ali to je reklama, moja reklama i to nije besplatno). Slično je s tobom. Tvoja je potencijalna energija onih 500 knjiga pa sve ostale. Pa tvoja knjiga također za 7 milijardi na Zemlji. Kinetička je ono što primiš na ruke i platiš račune. Od 2005. jasno ulažem u potencijalnu energiju više nego ikad.

Inženjera u meni stvorila je knjižnica. Knjižnice imaju stol. Što bi bilo kad bi knjižnice za taj stol pustile ljude koji su osnovali d.o.o. pa da rade?                                                 

U kontekstu promjene u sferi knjiga često se ističe da su najveći problem nakladnici... 

Evo ti tema bloga o izdavačima i startupu: izdavači su suradnici startupa, a ne izdavači knjiga. Škola E-92 d.o.o. ima i izdavačku kuću Škola E-92. I što se dogodilo? Fino smo počeli s papirnatim knjigama, ja sam bio sve: autor, urednik, direktor, vlasnik i predavač po tim napisanim knjigama. Sve je to bio jedan startup. Knjige su bile sirovina za startup Školu računala, a onda su dospjele na www.e92.hr, postale su sadržaj elektroničke usluge koja je startup za sebe. Naručitelj knjiga postala je online škola E-92, platforma, usluga, a ne izdavačka kuća Škola E-92. Pregovore s autorom obavljala je škola-usluga, a ne nakladnik.

Nakladnik je postao činovnik koji ispisuje ISBN i ništa više. Sve što danas pišem na uslugama je: na Twitteru, Facebooku, blogovima, e-knjige na raznim uslugama, predavanja na www.wiziq.com. Gdje je tu nakladnik? Što je Amazon? Isto što i Facebook, Twitter... Gdje je nestao nakladnik? Je li uopće itko primijetio da je nakladnik nestao. Bravo, Tim O'Reilly, jedan od najvećih mislioca danas. On je to odlično primijetio jer je nakladnik-mislilac. Misli. Ne samo naši nakladnici nego nitko prije njega na svijetu još ne vidi da su nestali, pa se okupljaju u konferencije i predlažu mjere spasa nakladnika staroga formata, naravno. Ta oni ne vole tipkovnicu, a pogotovo ne touch screen.

Tipičan tviteraški zalet Ivice Kartela 

Ulažimo u školovanje profesora.

Do kad će roditelji (40) ulagati u školovanje djece, a sebe smatrati prestarim za školovanje?

Kako će roditelj koji danas ima 40 godina raditi sljedećih 30 bez pomoći predmeta (profesora)?
A sad ono najvažnije: ponudimo katalog predmeta i roditeljima učenika. Otvorimo vrata škola (predmeta) učenicima i roditeljima.
Ponudimo katalog tisuća predmeta i profesora umjesto kataloga desetak srednjih škola i isto toliko zanimanja.
Tako ćemo preko noći imati tisuće predmeta, a kasnije i dvije, tri tisuće... u raznim formatima, online, razredno, radionice, laboratoriji.
Iza svakog predmeta imamo ime profesora, a ne kao sad, znamo ime škole koju možda ne volimo i ime zanimanja koje ne pod...
Profesori neka nude znanje i online. Važna je raznolikost i kvaliteta ponude.
Škole neka se natječu u kvaliteti i raznolikosti ponude predmeta.
Predmeti neka nose bodove. Učenici svake godine neka biraju predmete u gradu i šire, a ne unutar škole.
Učenici radi papira moraju provesti 4 godine u školi koju ne vole i što će drugo nego učiti za papir, a on ih neće zaposliti.
Zašto zarobiti 4 godine života učenika u neko zanimanje koje učenik otkrije da ne voli, na drugoj ili trećoj godini.

Napisali ste na Twitteru jednom prilikom da prostori škole moraju biti konstantno iskorišteni, a da su dobar dio dana zapravo prazni. Kako vidite mogućnosti redefiniranja njihove uloge, kako pregaziti birokratsko-upravne prepreke, kako stvoriti modus i motivaciju za iskoristivost? Predložite vaš idealan model.

-Ravnatelju, mogu li ja s prof. Stjepanom i nekoliko građana i učenika i studenata ući u Školu sad preko ljeta kad god želim? Radili bismo neke projekte iz robotike i svega... -Može. I mi smo dolazili, razgovarali, lemili, programirali i nastala je serija robota. S jednim sam išao na Japan Prize. Svi su na YouTubeu.

Primjer 2. Tko će od vas učiti Javu poslije nastave od 20 do 22? Javilo ih se desetak i učili smo. Jasno, uvijek se koristimo i online školovanjem. Ja živim odavno od iskorištavanja prostora javnih škola. Nekad sam ih koristio i s Kartelo školom i plaćao po satu. Ovog trenutka, znači, tko god u svijetu želi s nama raditi u Školi, vrata su mu otvorena. Mi radimo prototipove i stavljamo ih na raspolaganje besplatno svima koji žele raditi s našim znanjem što god žele. Odvest ću sad učenike sa sata do uličnog pjevača koji svira Pro Arte pjesme i zapjevat ćemo s njim ili pak karaoke na računalu. 

Jeste li vidjeli razgovor s Claytonom Christensenom u Wiredu? Zanimljive misli - kaže da je ovo ništa za izdavaštvo, što ga tek čeka u smislu krize, a sljedeća su na tapetu sloma - visoka učilišta/sveučilišta. Unatoč sada pozitivnim brojevima. Svakako trebamo i o tome...

Učitelj je danas VC, najveći VC - Venture Capitalist. Točnije, to mora osvijestiti svaki učitelj u sebi. Nema više srama od biznisa u školi, osim kad je riječ o plaćama. Ne srame se pitati za plaće, ali o biznisu ne žele ništa znati, kao da je biznis nešto prljavo, nedostojno učitelja. Koji apsurd! Škole moraju nestati baš kao što su nestali nakladnici. Škola postaje platforma, zidana ili online, svejedno, a profesori su korisnici platforme. Pojavljuju se imena profesora i njihove ponude, predmeta, učenja, semestara, što god. Jedan nudi tečaj predenja na preslici, drugi nudi plasman tehnologije na tržištu Papue Nove Gvineje. Ravnatelj škole postaje tajnik koji se brine da korisnici ne poderu hlače na stolici ili da im ne kapa za vrat. Učenici gledaju katalog s tisuće predmeta i biraju. Biraju predmete i lokacije. Biraju po tome što žele tad, a ne po tome što se traži na tržištu za 4 godine jer to nitko ne zna.

Nitko ne zna što će sutra biti in, ali zna što voli danas, što ga zanima danas. Narod će tako preko budžeta ulagati u školovanje profesora, u školovanje svoje djece s interesom i stvaranje biznisa odmah u startu paralelno s učenjem. Ako se meni javi tri učenika, ja ću unajmiti prostor u knjižnici, školi, na fakultetu, kod privatnika, u kafiću. Škole će postati iznajmljivači prostora. Postat će kafići, knjižnice će postati kafići, ali bez konobara naravno, dovoljan je aparat, može se i ručati na njega. Ne treba nam konobar kad imamo suradnike. Nestankom profesora nastaju profesori s imenom i prezimenom. Umjesto 10 škola, odjednom imamo nekoliko tisuća profesora autora. Učenik iz zabačenog mjesta u Njemačkoj dolazi u dom nekadašnje škole u Splitu i pohađa radionicu Java kod profesora Kartela. I obrnuto, učenik iz Splita.... Pri tome novac grada koji pripada tom učeniku u tom gradu ide tamo gdje ide taj učenik. I to se upravo događa. Događa se nasumce. U Etiopiji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Americi, Argentini, svagdje. Događa se u državnoj školi preko mojih riječi: ako ne otvorite Twitter večeras, škole nema za 5 godina. Ako otvorite, možda vas pola bude radilo za 5 godina. Ali ne i nakon toga.

Očito ste veliki kritičar današnjeg obrazovanja, ali gdje vidite prilike?

Škole danas zarobljavaju učenike s papirom kojeg zovu svjedodžba. Ona je jučer ljude zaposlila u velike tvornice, danas ih vodi na Zavod. Mogu li učenici u trećem razredu izabrati neki predmet u drugoj školi? Ni govora. Ali mogu. Mogu poći u glazbenu školu. Mogu poći na repeticije. Mogu poći u online školu. Sve je više mogućnosti izvan škole. Mogu se obratiti poslovnim anđelima, startup konferencijama, BICRO-u... A do jučer su se mogli natjecati samo u formalnim okvirima sustava obrazovanja. Mogu se danas javiti na Comenius Edu Berlin ili Japan Prize Tokio. I to se događa.

Moja su dva učenika na olimpijadi, desetak je prof. sportaša bilo već u učionici, glazbenici, DJ-i, ulični zabavljači, osnivači firmi... Sad moram učenici Stelli naći jednu baku u Zagori koja prede na preslicu da je nauči tome. Ono malo vune u Hrvatskoj se baca. Prodaje se turska pređa. Nikad posla nije bilo više nego danas. Posao danas prema onom koji nas čeka sutra je ništa!

Što čitate kada niste u 140 znakova?

Godina, Jeffa Jarvisa, Toma Petersa, Tima O'Reillyja... Ali moj broj 1 su i Tolstoj i James Michener. Od filozofa Aristotel. Od filmova i baleta Grk Zorba. Glazba: Josipa Lisac, Arsen Dedić, Tina Turner i Dino Dvornik...

Misao za kraj? 

Neka bake peku kolače u knjižnici unukama. Neka predu na preslicu. Neka netko bude guslar. Neka neka baka priča priče. Malo zemlje i krumpira i pokazati kako se sadi krumpir, a onda na ekranu gledati kako raste, bere se i jede. Dovedite kozu u knjižnicu i neka joj djeca odrežu nokte ili je pomuzu. Neka je onda i isprintaju 3D printerom! 

Fotografije: Tony Mirošević