Priču sam o ovome romanu započeo svojim podsjećanjem na knjige koje su mi obilježile život. Među njima se, čuda li, pronašao i Milošev Bijeli klaun. Postoji još mnoštvo djela koja sam mogao navesti, ali kada ti još kao djetetu neko štivo izmijeni poimanje svijeta, svakako valja nešto više o njemu reći, a nastojati ne otkriti apsolutno sve nijanse kojima je protkano. Narator je dakle ovoga djela dječak koji zajedno sa svojim roditeljima živi u cirkusu. Sve su troje odreda klaunovi, s time da se on od ostatka razlikuje po jednom sasvim omanjem detalju – ne razlikuje boje. Štoviše, uopće ih ne prepoznaje. Zna da postoje, ali što mu znače riječi kada su tako... prazne.

Tako tijekom jedne šetnje upozna starca za kojega ni on ni čitatelj ne znaju je li sijed ili mu je kosa koje druge boje. (Nebitno, doduše.) I on se od mnogih ljudi razlikuje po sljepoći. Jedan ne prepoznaje boje, drugi i ne vidi svijet oko sebe. Zajedno međutim upoznavaju ljepotu svijeta razgovarajući, pitajući se čudnovata pitanja, odgovarajući što kraće mogu. Dječaka usto prati jedan neobičan, odveć naporan zmaj, a on svoju ljubav pronalazi u djevojčici s kojom se često igra. Koliko se god nastojalo razdvojiti jednu priču od druge, isprepliću se. A što je najbolje, onaj obojani dio priče upravo ste vi.

Pričekali smo da dan izgori. 

Tko je onda tvorac ovako živopisna djela? I sâm daltonist, Damir Miloš nikako nije bio tek prozaist i dramatičar koji je svoje radnje i dramske sukobe temeljio na mašti. Bijeli klaun jedno je od onih djela koja autorovo iskustvo upriličuju u stranice. Nakon studija radio je u ondašnjem Centru, a današnjoj Poliklinici za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG s djecom oštećena sluha. Na taj je način počeo razumijevati čudesnost čovjekova govora. I upravo ga je to iskustvo potaknulo na pisanje. Sjetite se malo Beskrajne priče. Što je ondje bilo tako avanturističko? Možda stvorenja, priče, svjetovi?

Pokušajte sve to prenijeti u stvarnost jednoga dječaka koji je od rođenja klaun – a klaunovi bi trebali biti prebojani svim mogućim bojama – i koji jednostavno ne zna kako točno izgleda. Eto jedne od zagonetki ovoga djela. (Gotovo bismo se mogli nadovezati na temeljno pitanje Alise u Zemlji čudesa – tko sam?) Također se u romanu spominje i gluhi dječak. Slijepi ga starac isprva vodi kroz šumu zvukova pretvorenih u dodire, a potom prepušta životu i njegovim mnogobrojnim avanturama. Čak je i našemu dječaku ta priča bila poticaj za daljnje traganje za pravim pitanjima, koja je on, za razliku od gluhoga dječaka, mogao izgovoriti i čuti. Odjednom je i glas dobio svoju boju, a ruke – posebnu draž.

Pahuljice snijega nježno su padale na njegov dlan i po tome je znao da su one nečujne.
Ima još mnogo primjera, ali gluhom je dječaku bilo najteže slušati tišinu. Kad je to naučio, mogao je otići u svijet. I otišao je…

Otkriti završetak ili ne? (Kao i svaki recenzent – mada je ovo tek prikaz, ne i recenzija – zadržat ću njegov smisao za sebe.) Višeznačnost, odnosno višekrajnost jedno je od obilježja modernih i suvremenih proznih djela. Nije sve u ostavljanju nečega nedorečenoga radi očuđenja u čitatelja, već nastojanju da čitatelj sâm završi priču. Ili ne. Nije li to ono s čime se svakodnevno susrećemo – izbor? Da, na tome se temelji ovo djelo. Dječak je mogao tugovati zbog nemogućnosti prepoznavanja i razlikovanja boja, ali nije ih samo naučio već ih je počeo i osjećati. Tȁ to je pravo djelovanje u punome smislu riječi.

U njegovim očima nikada nisu iznikle boje, a prepun ih je iako ih ne vidi. Njegov zmaj i predraga mu princeza nisu puki nazivi; ovo nije roman o viteštvu niti mu je namjera priču zamrsiti fantazijom. Usudite se obojiti svoj svijet bojama, nastaviti tragati za odgovorima. I podsjetite se svako toliko postaviti pravo pitanje. Ako ga se ne možete sjetiti, upitajte neko dijete za savjet. Ili nekoga vama dragog. Možda čak i slučajnoga prolaznika. Začudit ćete se koliko život tada postane vrelo potraga... A odgovori – prave pustolovine.

Iz svog malog kovčega izvadio sam ogledalo, plavu boju i na svom obrazu nacrtao duboku plavu suzu. Pogledao sam se. Da, eto to mi je još nedostajalo...