Ivana Marijančić: Improvizacija je psihološka “teretana” i prostor za obnavljanje spontanosti

...da nam pokažu u čemu je Ivana najbolja: "Riječi, riječi, riječi…, praktičan trening verbalnih vještina s puno poticanja kreativnosti", "Nešto je kreativnost… radionica improvizacije", "Kreativan dramski krug", "A što u paru?, praktičan trening igara i vježbi za poticanje kreativnosti". 

Ivanu znači zanima birokracija i administracija, a najviše voli pred sobom imati kakvu inspirativnu excel tablicu. Šala, šala, riječ je jednoj od zanimljivijih domaćih stručnjakinja upravo za poticanje, razvoj i prepoznavanje modela funkcioniranja kreativnosti te s njom vezanih vještina improvizacije. 

Ivana je nakon dugogodišnjeg pohađanja brojnih treninga i edukacija, te vođenja grupa i radionica, 2002. godine stekla zvanje dramskog pedagoga u okviru Hrvatskog centra za dramski odgoj, a u komisiji za dodjelu zvanja bili su istaknuti dramski pedagozi: Zvjezdana Ladika, Vlado Krušić, Berislav Frkić, Ines Škuflić Horvat i Iva Gruić. 2011. godine stekla zvanje dramskog pedagoga-mentora. Osim u Hrvatskoj, edukacijska trening iskustva stjecala je na Alternativnoj akademiji u Mostaru, u Associacio Teatral u Barceloni, u Internationales Theaterzentrum u Berlinu, u London Drama School Star Tek u Londonu, u Polanentheater i CREA centru u Amsterdamu, te u Iglu Theatre u Ljubljani. Trenutno zaposlena u Udruzi Kreativan trening koju je osnovala i u kojoj osmišljava treninge za poticanje kreativnosti, kreativne materijale i izvodi ih po cijeloj Hrvatskoj, te za međunarodne projekte.

Kako nam je Ivana bila jedna od važnih gošći i programa "Radno čitanje", u kojem smo u različitim formatima otvarali pitanje zanimljivih knjiga poput "Kreativaca" Adama Granta, najprikladnije nam se čini ostaviti i njen trag, kada već nije moguće u tekst prenijeti jednu radionicu. Uostalom, lijepo je čitati nekoga tko ima što reći. 

Hej Ivana, imaš li vremena za čitanje? Što voli i čime se inspirira stručnjak dramske pedagogije poput tebe... ?

Haha da, u tvom pitanju je i dio mog odgovora. Zadnjih godina samo ganjam knjige koje su mi uže ili šire vezane uz ono što radim i što sam si odabrala da mi bude posao koji jako volim. I tijekom tih godina prerijetko sam uzela čitati neku iz područja kvalitetne književnosti. I osjetila sam da mi je taj nedostatak neprirodan. I sjetila sam se djetinjstva i adolescencije i da nam tada tema - hoćemo li čitati ili ne nećemo, jesmo li motivirani za to ili nismo, uopće nije bila tema. 

U školi su učenici slabijih, srednjih i odličnih ocjena, svi, ama baš svi čitali. I još smo izvan škole po kvartu sami komentirali što bismo si čitali iz knjižnice. Čitanje nam je bilo dio života. Bez prisile i bez da nas odrasli nagovaraju. Zapostaviti književnost - nikako. Jer nas odvede u svjetove, razvija i obogaćuje.

Jesi čitala knjigu "Kreativci" Adama Granta? Kakav ti je dojam?

Obavezno pročitala jer je to jedna od onih knjiga koje su mi vezane uz posao. Adam Grant se u toj knjizi temeljito posvetio razjasniti kako funkcioniraju kreativci i pomogao da to prepoznamo u svakoj osobi i nama samima. 

Preporučujem knjigu svima, a posebno onima koji su ponekad izgovorili "nisam baš kreativan/kreativna, nisam ti ja za to". Postoje mitovi da su samo neki predodređeni za kreativnost, a neki gotovo ništa, a u ovoj knjizi Adam Grant daje pregršt primjera kako prepoznati, razvijati i živjeti kreativnost. 

Još bih dodala preporuku njegove knjige "Daj i uzmi", načini komuniciranja koje svakodnevno činimo, a on ih je posložio u tri skupine, oni koji daju, oni koji uzimaju i oni koji uparuju. Dobro promišljanje i prepoznavanje mi se događalo čitajući tu knjigu.

Baviš se u svom poslu puno temom kreativnosti? Kako ju definiraš te gledaš na njemu ulogu u životu čovjeka?

Mislim da je kreativnost svakodnevan rad i svakodnevan trening. Toliki da ti postane i način života. No kreativnost znači i da treba iskakati iz zone komfora, a ljudima je to često nelagodno. Najsigurnije im je ostati u poznatom i zaštićenom prostoru. Ali kreativnost se rijetko razvija u uvjetima potpune sigurnosti. Ona zahtijeva otvorenost prema neizvjesnosti i spremnost na pogrešku jer upravo tada dolazi do istraživanja novih ideja, kada pojedinac dopusti sebi razmišljanje izvan ustaljenih obrazaca, bez pretjerane autocenzure ili straha od procjene.

Svakodnevno vježbanje ima važnu ulogu jer se kreativnost ne pojavljuje spontano, već je rezultat kontinuiranog rada, promišljanja i preispitivanja ustaljenih navika. Potrebno je stvoriti uvjete u kojima um može povezivati različite informacije, iskustva i emocije na nove načine. Moji treninzi su temeljeni na tome. Svaka vježba ima strukturu, a unutar te strukture događa se stvaranje poveznica, isprobavanje i istraživanje. U većini vježbi uključeno je i izražavanje tijelom. Ljudi se nađu u najrazličitijim situacijama koje doživljavaju unutar zadanih strukturiranih vježbi i tako uče o sebi i uviđaju kamo ih ideje mogu odvesti.

Kada se kreativnost shvati kao proces, a ne kao talent, tada postaje jasno da je ona dostupna svakome tko je spreman sustavno raditi svojom znatiželjom i otvorenošću. A kada se upuste u to, događa se radost, opuštenost i svojevrsni osobni procvat. Nakon treninga polaznice mi na kraju pri odlasku znaju dobaciti "Vratila si me na početne postavke.", "Dugo se nisam ovako igrala.", "Iznenadila sam samu sebe.", "Koliko novih ideja i uvida, osvježavajuće." A sve su to oni sami kreirali, ja sam samo postavljala vježbe i malo navigirala.

U kontekstu djece, roditelja, obrazovanja... Kakva je pozicija kreativnosti u tom području te idemo li u pravom pravcu?

U kontekstu djece, roditelja i obrazovanja, kreativnost zauzima iznimno važnu poziciju. S jedne strane, svi se slažu da je kreativnost poželjna i nužna, no s druge strane, obrazovni sustavi i društvena očekivanja još uvijek više cijene točnost, bez širine mogućnosti. Djeca vrlo rano nauče da postoji “točan odgovor” i da se od njih očekuje da ga prepoznaju, a ne da ga sami stvaraju.

Roditelji danas sve više razumiju važnost poticanja dječje mašte, ali i dalje osjećaju pritisak mjerljivih uspjeha: ocjena, rezultata, priznanja. Između želje da dijete slobodno istražuje i potrebe da “uspije” prema društvenim kriterijima, često se gubi prostor za igru, znatiželju i neizvjesnost, a upravo su to temeljni uvjeti kreativnog razvoja.

Obrazovni sustav pritom ima ključnu ulogu. Osim što je vrijednost škole prenošenje znanja, tu je i iznimna važnost u stvaranju poticajnog razvojnog okruženja. Kreativnost ne isključuje strukturu, naprotiv, ona se razvija unutar nje, ali traži slobodu interpretacije, prostor za pokušaj i pogrešku.

Idemo li u pravom smjeru? Djelomično. U javnom prostoru sve se češće spominju pojmovi poput “kreativno mišljenje”, “kritičko promišljanje” i “projektna nastava”, što pokazuje da svijest o važnosti kreativnosti raste i to me jako veseli jer vidim kroz polaznice koje mi dolaze na treninge (polaznici rjeđe) kako postoji puno njihovog rada na tome. Kroz 26 godina svog rada kroz dramsku pedagogiju, svjedočim kako je poticanje kreativnosti u kontinuiranom porastu. Ali istinska promjena će se dogoditi kad kreativnost u obrazovanju neće biti dodatak, nego će biti utkana u temelje učenja i svakodnevan rad.

Osjećala bih ovaj osvrt nepotpunim bez spominjanja nečeg što gledam već godinama - istinske donositelje promjena. Vrijedne, otvorene i aktivne osobe svih profesija vezanih uz odgoj i obrazovanje, a također iz raznih drugih profesija. Tisuće njih koji su mi dolazili na edukacijske treninge vikendima, ili u Zagreb ili su organizirali u svojim sredinama da se treninzi održe tamo. Nitko ih nije natjerao, dolazili su samoinicijativno. Kod kuće obitelj, djeca, obaveze. Pa što ih je motiviralo da dolaze? Prvo, nadograđivanje svog osobnog razvoja, a drugo, zbog nadogradnje njihovog profesionalnog rada. Dolazili bi iskustveno vježbati i učiti kako bi poslije svoje sredine učinili bogatijima i kako bi uvođenjem kreativnih alata stvarali zdraviju sredinu. 

Dok smo vježbali u punom zamahu, često sam si napravila odmak, onako u glavi pogledam situaciju sa strane, kao s neke udaljenosti. I vidim ljude kojima je istinski stalo kreirati bolje društvo. Toliko toga se lošeg događa, a ja eto imam tu čast voditi treninge onima koji zaista čine najbolje što mogu u zadanim okolnostima i motivacija za promjene i kvalitetu u svom radu im je ogromna.

Provodiš i treninge improvizacije. O čemu je riječ te u čemu nam sve mogu pomoći?

Da, treninzi koje vodim su temeljeni na načinu rada koji je razvio britansko-kanadski redatelj i pedagog Keith Johnstone. Improvizacija je vještina stvaranja i razvijanja situacija u trenutku, bez unaprijed pripremljenog plana. Zato je potrebno pojačati pažnju, biti jako prisutan u trenutku i imati emocionalnu fleksibilnost. 

Vještina improviziranja nije “snalaženje na brzinu” niti “gluma bez teksta”, to je sposobnost da ostanemo otvoreni, da se oslonimo na partnera, prihvatimo nepoznato i gradimo timski dalje. Keith Johnstone je to često opisivao kao proces oslobađanja od straha od pogreške i otkrivanja spontanosti koja nam je prirođena, ali koju sustavi odgoja i društveni obrasci često potisnu. Zato na treninzima radimo dinamične igre i vježbe koje potiču spontanost i kroz koje osvještavamo kada komunikacija nije protočna i improvizacija je blokirana, a kada je bez blokada i protočna. 

Prava su iznenađenja za polaznice/polaznike kad osvijeste koliko blokiramo ono što nam se nalazi sada i ovdje u trenutku, umjesto da otvoreno prihvaćamo sve okolnosti i nadopunjujemo se međusobno i uživamo u tom timskom stvaranju bez nadmetanja. U Hrvatskoj se improvizacijsko kazalište prakticira najviše unutar dramskih grupa u dramskim učilištima poput ZKM-a i u drugim gradovima gdje postoji Dramski studio mladih. Diljem Europe je vrlo rašireno, postoji u državnim školama i na fakultetima kao izborna aktivnost, a u poslovnom svijetu tvrtke se odluče uzeti improvizacijski trening na redovnoj bazi kroz duži period. 

Na edukacijskim internacionalnim treninzima koje sam pohađala, osobno sam upoznala ljude koji su u svojim državama (Slovenija, Austrija, Njemačka, Engleska, itd.) zaposleni na fakultetu ili u školi baš kao voditelji impro-treninga jer je to uvršteno kurikulume i imaju zaposlenu osobu za provođenje te aktivnosti sa svim učenicima i studentima.

Evo zašto je toliko rašireno.

Za odrasle, improvizacija je psihološka “teretana”, prostor za obnavljanje spontanosti, za razbijanje ukočenih komunikacijskih obrazaca i smanjenje stresa. U poslovnom kontekstu, improvizacija razvija meke vještine: prilagodljivost, slušanje, kreativno rješavanje problema i emocionalnu inteligenciju. U procesu improvizacije izvođač uči odustati od pretjerane samokontrole i potrebe za “točnim” odgovorom. Improvizacija uči pojedinca da neizvjesnost nije prijetnja, već prirodno stanje svakog odnosa i situacije. Pogreška postaje dio procesa, a ne razlog za sram. Takav stav doprinosi razvoju psihološke otpornosti i smanjenju anksioznosti, osobito kod osoba sklonih perfekcionizmu.

Uspješna improvizacija zahtijeva potpunu pažnju: slušanje partnera, opažanje prostora i vlastitog tijela. To stanje prisutnosti doprinosi smanjenju stresa i jačanju kognitivne fleksibilnosti. Improvizacija odraslima vraća iskustvo slobode: mogućnost da pogriješe, nasmiju se i reagiraju autentično, bez stalne potrebe za kontrolom. U trenutku kada prestanemo pokušavati biti zanimljivi i samo reagiramo iskreno, improvizacija postaje prostor autentičnog susreta i zajedničkog kreiranja.

U školama u radu s djecom i mladima, aktivnost improviziranja potiče kreativnost, samopouzdanje i suradnju među učenicima. Smanjuje se strah od pogreške i javnog izražavanja, te jača osjećaj vlastite učinkovitosti. Škole uvode improvizacijske treninge koji uključuju i javni impro-nastup jer se kod učenika smanjuje stres i poboljšava učenje. Važno je što prilikom improviziranja, kako bi improvizacija tekla naprijed, prihvaćamo tuđe ideje umjesto da ih odmah procjenjujemo ili odbacujemo. Učenici ne stignu suditi, nego trebaju umjesto natjecanja zajednički doprinositi situaciji. Takav način komunikacije stvara povjerenje, osjećaj sigurnosti i povezanosti. Kada komuniciramo improvizacijski, ne trudimo se biti “u pravu”, nego gradimo razumijevanje.

Benefiti redovitih treninga improvizacije su brojni, ali ipak tu stajem s nabrajanjem. Raspisala sam se previše, tko će to čitati. Bolje je doći na trening hehe.

Normalno, na kraju preporuči neki naslov za sve one koji nemaju vremena za knjigu. Što nije dobro stanje, ali tu smo gdje jesmo... 

Preporučujem knjigu Williama Glassera: Teorija izbora - svatko bi ju trebao pročitati, od početka do kraja, s razumijevanjem, učenici od srednje škole naviše. Odrasli, svatko. Knjiga o promjenama ponašanja uvažavajući ljudske potrebe svakog čovjeka, o kreativnosti i činjenici da svatko svoje ponašanje bira sam. Po njegovoj metodologiji u svijetu se stvaraju kvalitetne škole i zdravije odgovornije društvo.

Od književnosti, dosta knjiga sam pročitala iz opusa majstora dramaturgije Paula Austera. Njegov opus karakterizira egzistencijalizam i elementi apsurda pa sam se nekako tu našla, privuklo me. :-D Omiljena mi je Timbuktu pa ju preporučujem. Knjiga pisana iz glave psa.

Od domaćih autora, u školsko doba mojih generacija svi smo voljeli čitati lektiru i nekako me u zadnje vrijeme nostalgično hvata potreba da se prisjetim onih koje sam pomalo zaboravila pa planiram neke lektirne knjige ponovo čitati. Čitajmo lektiru! :-D