Miriše kao Picasso: Jedan dan u OK kuhinji (i OK knjižnici)

Kuhinja je izgrađena na dječjoj igri. Sinovi i kćerke uzvikuju svoje želje, a roditelji traže što se može spraviti. U slučaju da vrijeme istekne, a ormari ne ponude rješenje, djeci biva ispunjena želja te se poslužuje pohano, pohano!. Kada se drugoga dana namirnice nanovo promiješaju, roditelji preispisuju kuhinju parolama i sloganima zahvaljujući kojima kulinarske izbore dobiva povrće. Ovacije izostaju, ostaje jedino nada do zadnje mrkve kako će uistinu moći pogledima parati mrak. Ipak, ono što dan para jest nepoznati radijski glas koji kuhinju pirja prema uputama sličnima onima za potapanje brodova: A3, B8 i D6, to su tražene vrijednosti svakog dobrog ručka. Vilica na podu, vilica do poda, igri je kraj i tada se nastoji prikloniti onome što je, dakako, znanstveno zaključeno.

No, ako je kuhinja sazdana na pravilima dječje igre, možemo pretpostaviti kako ih je moguće promijeniti i ponovo zaigrati, zar ne? Upravo to smo odlučili napraviti na otvaranju druge sezone programskog ciklusa OK knjižnica, OK zajednica kroz radionicu kuhanja Kuharmonijom do bolje prehrane. Zajedno sa šest pridošlih obiteljskih ekspedicija, voditeljica radionice (i istoimene škole kuhanja) Dolores Teofilović zaputila se u potragu za onime što bi trebali činiti jednu OK kuhinju. I dok su našu potragu vodili recepti za varivo te bruskete, poprilično smo sigurni kako skuhani zaključci vrijede daleko šire.

Osnove

Kako narezati kapulu? Osnovna pitanja znaju u nama probuditi bunt jer to nas pitaju jedino ako sumnjaju u nas. Tko ne zna narezati kapulu? Ipak, kada je Dolores prisutnima pokazala novi način rezanja luka, pokazalo se kako su odrasli morali, barem u sebi, priznati kako, bilo obiteljske, bilo horuk tehnike, ponekad nisu najbolji odgovor na jednostavna pitanja. Ali otkud nam ti odgovori? To su pokazala sama djeca kada im je Dolores krenula lektorirati prste na nožu. Uistinu, bili su ga obuhvatili, ali sigurniji načini baratanja skrivali su se samo jedan prst gore, dolje. Trebat će vježbe, ali kuhinjski pribor nema razloga za strah kada se nađe u njihovim rukama; štoviše, sretan je što su djeca pokazala kada su njihovi roditelji počeli kovati svoje horuk tehnike.

Recepte možete pronaći na stranicama Rasadnika.fyi.

Ali osnove nisu samo, radnje, one su i činjenice koje nužno prokuhavamo. Naši odgovori na pitanja zašto nam tanjuri izgledaju kao ekološki pokreti ne moraju se okretati šahovskim potezima ili Marvelovim poslanicama. Oni mogu biti pitki, jednostavni i izrečeni sa sigurnošću koja preskače asonancu u varivu. Ponekad je tako jednostavno, a ponekad je potrebno demonstrirati koliko jednostavno može biti.

Procesi

Čemu miksanje graška? OK kuhinja od nas traži da znamo odgovore na ta pitanja, a ne da odmahujemo ruke jer su nam trendove donijeli prijatelji, a pravila obitelji. Kao što je jedan polaznik rekao: Radimo namaz od graška, ali smiksan. Treba se zna začuditi, čak i nad razlikama koje su u isti čas i smiješne i neformalno institucionalizirane u nama. Tako počinju razgovori o procesima u OK kuhinji.

Bunt? Bunt! I to od same djece koja su, opet, pokazala kako nisu izgubljeni stupovi Dječje kuće ili sam kaos, već oni koji će nužno jednom nastaviti voditi OK kuhinju.

Procese ne diktiraju pitanja, već odgovori. Ne dolazimo kuhati s pitanjima, dolazimo s odgovorima. Tek pred sam čin kuhanja stanemo i počnemo postavljati pitanja: koliko trebamo peći, koliko trebamo miksati i pobogu zašto mi se u receptu našlo kokosovo mlijeko? Tu je kod nas na scenu stupala Dolores koja bi već automatiziranim radnjama umiješala sastojke samo da bi onda u kratkim crtama objasnila što se to upravo dogodilo pred nama i zašto smo morali znati, kako odgovore, tako i postaviti prava pitanja. I tako sm polagano počeli uranjati u kuhanje te razmišljati o tome što radimo sve dok ne počne, kao što su djeca rekla, mirisati kao Picasso.

Akteri

Ipak, radionica je pokazala kako OK kuhinja može funkcionirati jedino u trenucima kada je otvorena za sve. Moguće je na jednu stranu staviti i djecu i roditelje i stručnjake, a s druge samo jelo. Na prvima je da postavljaju pitanja (zašto je piletina bijela?) te da sumnjaju samim time što strpljenje mijenjaju za samo još jednu šnitu kruha. Roditelji? Moraju hodati tankom linijom toga da znaju kazati što treba u pravom trenutku, iskreno se nadajući da će ih jelo na kraju dana obraniti. Dolores je pokazala kako je važno imati osobu na koju je moguće nasloniti se u vidu znanja i vještina koja uz vježbu klize na drugoga. Time se tri naoko suprotstavljene strane nadopunjuju, istina, ponekad živciraju, ali u konačnici isporučuju nešto što nije ni pohano, pohano! ili algoritam, već bolja prehrana.

Ali možemo zaključiti na bolji način. Naime, u jednom trenutku se činilo kako je radionica stala. Sve je bilo narezano, sve je bilo posloženo u lonce i jedino je preostalo čekati. Trenutak prije nego što se grupa odlučila proučavati sustav za gašenje požara, došao je prijeko potreban impuls: KADA ĆEMO MI KUHATI! Bunt? Bunt! I to od same djece koja su, opet, pokazala kako nisu izgubljeni stupovi Dječje kuće ili sam kaos, već oni koji će nužno jednom nastaviti voditi OK kuhinju.