ponekad želim plakati

Na Književnoj rezidenciji Kamov u studenom 2025. godine, gostovala je autorica Lara Mitraković. Donosimo dio nastalog rada u Rijeci. Program rezidencije podržalo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

ponekad želim plakati. kad kažem ponekad – to je svaki dan. plačem na reelse, reklame, starce koji se drže za ruke, vrećicu koja leti ulicom, zalaske, sjećanja. plačem ako zamislim hipotetsku situaciju u kojoj ništa ne završi dobro po mene: u bolnici sam smrtno bolesna,  doktori najavljuju posljednje dane mog života. obitelj i prijatelji se skupljaju. i oni plaču. zamišljam koliko bi ih došlo, što bi rekli i kako bi se ponašali. nakon toga sprovod. koliko bi ih plakalo i koja je prava plejlista za najveći mogući kapacitet suza? (ionako, ništa se ne bi promijenilo da me nema.) 

plačem dok zamišljam. plačem dok izmišljam. vjerojatno imam previše vremena ili patim od nekog oblika narcisoidnog poremećaja. volim se gledati u ogledalu dok plačem, iako se zgražam nad influensericama i influeserima koji se snimaju dok plaču. ipak nisam narcisoidna. ne zavidim im na hrabrosti (ludosti) što su to objavili. ne želim biti oni. ponekad samo želim plakati. to mi je kao da sam skinula svu odjeću sa sebe kad sam došla s posla i bacila se na kauč u nečem udobnom. tako skidam sve pizdarije koje sam čula taj dan, sve ljude koji su me pozdravili krivim tonom, mejlove na koje mi nije odgovoreno, ljude koji su mi se obratili s visoka, sve odnose koji mi taj dan nisu bili recipročno uzvraćeni, geste koje nisu bile primijećene. emocionalno sam dijete leptir i ako misliš da me nije povrijedilo, ako tvrdim da me nije povrijedilo….e pa definitivno je.

namjerno puštam serije i filmove, pjesme i plačem. plačem i uživam u svom jadu. ja sam kraljica dna, nitko me ne voli, ne razumije i ne može me spasiti. nitko pjesme ne čuje na taj način i nitko im ne pristupa dovoljno duboko. plačem i grlim samu sebe u potaknutom očaju. grcam i jecam, jedva dolazim do zraka. plačem u potpunoj tišini kao što i svršavam - samo za sebe, u sebi i nikako ne za publiku. osjećam kako mi bubre usne, otiču kapci, kako mi se glasnice umaraju od stiskanja. suze mi cure u uši i tu se utapam. ne čujem, ne vidim i ne dišem. to je najbliže što mogu biti cilju nepostojanja.

ali sve je ionako trumanov show. oko mene su unajmljeni glumci i ako jednog dana uspijem učiniti nešto toliko atipično za moje biće, sigurno ću ih uloviti. s druge strane, zašto onda ne živim zanimljivije? možda nemaju dovoljan budžet pa produkcija štedi na mojim putovanjima, avanturama, bungee jumping epizodama, paraglajdingu i lepezi muškaraca koji mi se bacaju pod noge i vode me u propast. neka mi daju barem jednu zabavnu večer u dva mjeseca, da opet ne požalim što sam napustila stan.

više ne sjedim po kaučima po tuđim stanovima, ne hodam kući u 7 ujutro poražena razgovorima, izborima i dosadom grada koji me svaki put ispljune kao žvaku kad ostane bez okusa. dosta mi je bilo upoznavanja novih ljudi koji se traže, mijenjaju svijet, jako su kreativni ali baš nijednom ne završe nijedan projekt; koji su svugdje iako nigdje ne rade i nitko ne zna odakle im novac za sendvič s parizerom a kamoli koncert od 32 eura. jesu li to znakovi starosti ili sam konačno na hrvatskom jezičnom portalu otkrila značenje imenice razum? znam samo da mi je godinama bilo dosadno, a kad bi mi se učinilo da bi mi moglo biti zabavno, e tek tad bi nastali problemi. 

voljela bih moći plakati u pravilnim intervalima, kao što npr. englezi piju čaj u 5 popodne. užasno mrzim gubiti vrijeme pa bi bilo idealno da plačem na putu s posla, u tramvaju, taksiju, pješke, da put koji prolazim nije uzaludan. čitati knjigu u javnom prijevozu ne mogu na nogama. plakati bi se moglo. ili možda plakati prije spavanja da se lice preko noći preobrazi u nešto što ne sliči na plastelinsku vježbu vrtićanca.

opet se budim usred noći bez daha i srcem koje pokušava iskočiti iz tijela. cijela mi glava odskače od jastuka od jačine udaraca otkucaja koje osjećam u ušima. boli me u prsima, dah mi je sve kraći. moram moram ustati, zapaliti cigaretu, othodati do drugog kontinenta, osmisliti novi identitet i krenuti ispočetka. jer ovaj je beskoristan, kvaran, ne zna izabrati prave riječi i ne snalazi se u društvu, muca i dok šuti. bira krivu odjeću, svi ga potajice mrze i svaki je dan uzaludan. opet mi se u glavi vrte sve rečenice koje sam izgovorila otkad sam progovorila, a koje su nekoga povrijedile. vrtim sve ispočetka i svaki put sve brže dok potpuno ne ostanem bez daha i krene pištanje u ušima, nepodnošljiva potreba da se stjesnim na veličinu kockice šećera, da me nitko više ne može naći.

ne sjećam se gotovo ničega iz svog života. krenem prepričavati situacije, događaje i onda zastanem. nastupi praznina u sjećanju, rupa koju pokušavam zaobići ne bi li smisao ostao isti, ali to ne funkcionira. sve moje priče tako ostaju rupave, ne bih rekla nedovršene, ali prazne, kao da nikada ništa nisam doživjela, ni osjetila, kao da uopće nisam živjela. točno se sjećam svakog osjećaja trenutka koji želim prepričati, sjećam se boja, mirisa, topline koja mi je preplavila tijelo, ali koji postoji samo kroz osjećaj, a ne kroz ono što se stvarno dogodilo npr. kad sam upoznala Noela bio je to osjećaj kao kad zapališ cigaretu u ljetnu zoru nakon izlaska 5 minuta prije spavanja, spustiš rolete, skineš svu odjeću sa sebe i pokriješ samo donji dio leđa plahtom. ali ne mogu ti prepričati gdje, kada i kako se to dogodilo jer bez detalja nema emocije za slušatelja. valjda sam zato toliko bila fascinirana knjigom „vremensko utočište“ i mogućnošću prizivanja sjećanja, samim lovom na sve ono što bi nas moglo podsjetiti, na mirise, na hrapavosti, rečenice i boje. voljela bih se moći sjetiti kako su se smijali ljudi koje sam voljela, kako su mirisali. sjećam se jedne sive hudice dečka koji mi se sviđao prije petnaest godine, a koja je nakon izlaska ostala kod mene jer mi je bilo hladno. živjela sam na tom mirisu danima, izvodila je u šetnje i  glumila da sam rocky kada trči na vrh stepenica (uz obavezno glasno mumljanje melodije). zašto se ne mogu sjetiti? odnosno, zašto se sjećam samo nekih sitnih situacija, a velike stvari ne mogu prizvati ni prepričati, gotovo kao preživljenu traumu?

oduvijek sam bila introvert, gurala se duboko ispod slojeva odjeće i duhovitih rečenica, izbjegavala komunikaciju, skrivala se od ljudi, slušala jedan te isti album u krug dok se i ja ne bih izlizala s njim. s godinama sam naučila kako preživljavati među ljudima, ali to je ostavilo ozbiljne posljedice na mene – dok sam s jedne strane naučila kako naizgled biti otvorena i komunikativna, s druge strane sam zaboravila kako biti sama. usamljenost se u trenucima samoće sada uvlači u najdublje pore mene, gotovo kao hladnoća od bure, i koliko god slojeva navukla na sebe, nemoguće ju je otresti sa sebe. trebaju mi dani da se naviknem na sebe, da ponovno naučim disati bez tjeskobe, hodati među ljudima bez da mislim da svi gledaju u mene i funkcionirati na način da si sama ispunjavam vrijeme na način na koji bih inače htjela, ali od drugih ljudi ne stignem i ne mogu.

moja opsjednutost morem počela je u djetinjstvu. u trenucima kad samoća nadjača sve racionale instinkte pokušavam ga pronaći. ako ne postoji u pravom obliku, pokušavam ga pronaći u bilo kojem tipu vode, bilo to jezero, rijeka, potok. voda mi donosi nevjerojatan mir i puninu, kao da je sve ono što tražim upravo na tom mjestu i čeka me da mi kaže da će sve biti u redu. ne postojim tada ni ja, ni vrijeme, ni itko oko mene. ne mogu izmišljati lažne scenarije i uvjeravati se u najgore moguće opcije. tad se vraćam u svoju majku: plutam, pijem koktele, pušim cigaretu i nitko me ne može nazvati, ni poslati poruku. nema signala.

u zadnje vrijeme bojim se svog straha, stvari koje ću učiniti kad jednom napravim sve što želim. moj grad je sve manji i ne mogu disati ni ispod vode. u mom snu žene se smiju kao razbijači. kapitalizam naopačke zvuči jednako strašno. mislim da nesreće dolaze iz pupka. za ručak sam pojela još jednu pjesmu. nisam mogla dopustiti da me netko čuje. bojim se da me sve ne prestigne, zato stalno moram bježati. mislila sam da je na kraju utrke pjesma. ali samo je noć i opet ne mogu udahnuti.