Kulturni faul: Brodomaterijal, zona R27, mješalica za beton i Adidas na polici

Ovaj sam tekst počeo pisati Viber porukom mami “hej daj se sjeti gdje su bile trgovine Brodomaterijala” jer riječke mame i starije tate su dobar izvor za takve teme - riječka socijalistička poduzeća. “Željezo na Sušaku mislim da je prazno, Beli Kamik prije Indexa neznam šta je sad, Servis sad klub mladih Dolac poslije ambasador Srbije…”, odgovara ona dok pokušavam odgonetnuti više ovakvih formulacija bivše skladištarke Brodomaterijala. 

Tamo negdje 1993. godine kada me je zvala s Iskrinog telefona u kontejneru jesam li stigao iz škole nije baš očekivala kako ćemo komunicirati na ovakav način.

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

Brodomaterijal, ta zastarjela riječ, iz suvremene perspektive ne previše “cool” ime firme za “gen Z”, ali tako tipično za rano jugoslavensko razdoblje s tvrdom doslovnošću u nazivu, bila je ključan dio i mog odrastanja - djed i tada mlada mama strpljivo su čekali autobus na Škurinjama koji je dolazio i po njih u turi riječkim ulicama odvodeći ih na posao u Industrijsku zonu Kukuljanovo. 

Riječki su “milenijalci” jedni od onih koji se mogu pohvaliti kako im je djetinjstvo od glave do pete obilježila ta makabristička slika plesa smrti riječkih poduzeća jugoslavenske ere. I iako je vremena prošlo puno ne bi rekao kako je odrađena i cjelovita katarza, uzrok čemu dijelom leži i nezaključenosti kroz prava istraživanja, knjige, “oproštajne” zaključne izložbe… Kao da nitko nije stigao reći doviđenja za nešto tako emotivno i važno kao što je bio prvi ili središnji posao u vrijeme kada nismo bili freelanceri sa sedam rastrganih poslovnih misija.

Odlazak na posao kod mame značio mi je puno kao i svakom šestogodišnjem djetetu. Išlo se je tada u tzv “vijčanu” što bi značilo skladište i trgovinu vijaka. Pamtim i menzu, neki gulaš (nije to vrijeme kada je na meniju bilo “pomfrit za djecu”), potom i to kako te svi časte i nešto poklanjaju - u ruke mi je tako netko gurnuo mojim rukama i očima tada divovski vijak s promjerom glave od 15 centimetara. Dugo je stajala na kućnoj polici. To je ljepši dio priče. Drugi su neizvjesnosti nakon vijesti da JNA MIG-ovi bombardiraju baš Kukuljanovo zbog svih tih skladišta sada napunjenima i oružjem ili pak bonovi za Brodokomerc i Plodine. Iako smo u taj dućan išli kao da nam je to gozba papir bona u rukama značio je da radnici opet nemaju plaće, a da firma sudjeluje u nekoj naturalističkoj privredi negotovinskog prebijanja dugova. Ista je logika donijela kasnije u naš stan i dosta nove tehnologije. Prvu liniju, novi stroj za pranje rublja… Novi VCR nije tada bio prioritet, ali ako je to bila jedina plaća uzela se je.

Takav trgovački kraj bio je okrutna, ali možda i logična sudbina za takvo poduzeće. Brodomaterijal je oduvijek i gotovo isključivo i bio priča o novcu, stvarima i trgovini. Riječ je o jednom od važnijih poglavlja potpuno neispisane lokalne povijesti trgovine. Puležan Igor Duda tvorac je najpoznatijeg i najdetaljnijeg domaćeg rada o razvoju jugoslavenske konzumerističke kulture u knjigama “U potrazi za blagostanjem” i “Pronađeno blagostanje”, ali  to je priča o stvarima u našim domovima, brendovima koje se upamtilo ili još postoje jer imaju šarm retra - čokoladama, sokovima, odjeći, televizijama…. Brodomaterijal je pretežno priča o trgovini na veliko i velikim stvarima koja je nabavljala armature za naše kuće i zgrade, miješalice betona za vikendice, vide za vrata Renaulta 4, kante za kiseljenje kupusa ili pak vrlo ozbiljnu i sofisticiranu mehanizaciju i dijelove za druga poduzeća.

Brodomaterijal je osnovan u poslijeratnoj ekonomskoj računici obilježenoj strogim središnjim upravljanjem i planiranjem s nacionalnim odnosno komunističkim direktivama. U jugoslavenskoj Rijeci Brodomaterijal je poduzeće koje nije postojalo prije i nema nekog prethodnika, a takva su tada jednostavno planski osnivana na raznim frontama, najviše u vezi s lokalnom brodogradilišnom industrijom.  Brodomaterijal je tako kao poduzeće nastalo 1948. godine kao državno gospodarsko poduzeće za opskrbu brodograditelja reprodukcijskim i drugim materijalima pod imenom Brodograđevni servis sa sjedištem u Rijeci, a 1949. upisano je u registar privrednih organizacija za grad Rijeku rješenjem Fi-16887/49. U prepoznatljiviji i kasnije pomalo zbunjujući naziv jer isključivo brodovima na taj način se više nisu bavili “rebrendirani” su 1951. godine - rođen je Brodomaterijal, poduzeće za promet brodograđevnim materijalom. Prefiks “Brodo” je očito bio poželjan i jasan u riječkom ambijentu tada - poduzeće čiji će posao biti opskrbljivanje brodova robom dobit će 1957. godine pak naziv Brodokomerc i postati najvećim lokalnim maloprodajnim i hotelskim lancom.

Brodomaterijal se središnjim skladišnim pogonom smješta na “Piopi” od 1953. godine. Bio je to famozan komad Industrijske ulice “Pod Jelšun” u koju se naguralo gotovo sve od tadašnje proizvodne Rijeke - neposredno je bio smješten Torpedo, a najvažniji je bio smještaj pokraj ključnog poslovnog partnera - Brodogradilišta 3. maj.

Kroz godine su se uloga i smisao poduzeća širili. Godine 1966. proširena je djelatnost poduzeća te je u sudski registar Brodomaterijal upisan kao “poduzeće za promet metalnom, tehničkom i investicijskom robom, uvoz i izvoz” te će tako nastaviti djelovati do konačno zaokružene definicije djelatnosti s. konceptom koji se opisivao kao “sistem kompleksnog snabdijevanja metaloprerađivačke djelatnosti, posebno brodograđevne industrije, građevinske djelatnosti i male privrede” što je zapravo značilo da Brodomaterijal može trgovati gotovo sa svime i sa svima. Trgovine nikako ne bi bilo bez uvoza kojeg je Jugoslavija na razne načine ograničavala, ali ga je svakako trebala. Brodomaterijal je mogao uvoziti na razne načine i sudjelovati u kompleksnim poslovnim operacijama kojima je do Rijeke i Jugoslavije dolazila roba do koje inače ne bi bilo moguće doći. Brodomaterijal se je tako nalazio kroz trgovce i poslovna predstavništva u Milanu, Bukureštu, Budimpešti, Pragu, Tripoliju i Munchenu.

Trgovina je koncentrirala moć kapitala i tražila prostore za rad “bijelih kuta” jer iako su radnici skladišta crne metalurgije ili građevinskog materijala bili “plavokutaši” prava vrijednost se nalazila u vojsci prodavača, komercijalista, referenata, administratora… Brodomaterijal je bilo poduzeće za velike trgovačke igre. Zanimljivo, zbog takve prirode posla u njemu je krajem osamdesetih radilo 43% žena iako pogled na upravnu strukturu i menadžment otkriva da su veliku većinu ključnih pozicija imali muškarci. Tada su to na vrhuncu bili Davor Mihovilić, Slavko Bilić, Svetozar Lazarević, Ante Gusej, Giorgio Ban, Darko Tonžetić. Tek se je među zamjenike direktora vanjske trgovine ugurala Nada Katić.

Moć trgovine i debele “marže” brzo se osjetila - Brodomaterijal je među prvim novonastalim riječkim poduzećima koje gradi novu upravnu zgradu i to u samom centru grada nakon što je Jugolinija zatražila napuštanje njihove palače. Tako je prva nova upravna ili kako se govorilo poslovna zgrada Brodomaterijala u centru nastajala 1956. i 1957. godine na prestižnoj lokaciji u produžetku samog Korza na početku tadašnje Ulice Josipa Kraša.  Zgrada Brodomaterijala bit će tako prvo djelo koje poznati arhitekt Andrija Čičin-Šain projektirao nakon dolaska u Rijeku. Bila je to interpolacija u staru gradsku jezgru koja dimenzijama poštuje zahtjeve ambijenta, riješena  funkcionalističkim idiomom i s minimalnim sredstvima, a ne bi li bila izgrađena radnici su se odrekli trinaeste plaće. Krasio ju je i veliki natpis Brodomaterijal preko cijele fasade.

Razvoj je tražio još prostora, a za  nastavak izgradnje spremni su 1969. godine kada nastaje jedinstveni produžetak postojeće zgrade. Projektiranje dodatka dopada možda najvećeg riječkog arhitekta druge polovice XX. stoljeća, junaka i(li) tragičara obnove riječkog Starog grada - Igora Emilija. Bila je to još ozbiljnija avantura s konzervatorskog gledišta, a i svijest o povijesti bila je snažnija. Sam Emilij bio je jako zainteresiran za takve sinergije. te od tuda i ugradnja starog grba Pavlinskog reda iznad ulaza u ono što će postati kavanom Dva lava, pokraj Brodomaterijalovog dućana Elektra. Natpis Brodomaterijal se seli sa strane zgrade u vertikalu te će godinama biti jedan od najvidljivijih komercijalnih pojmova u riječkom javnom prostoru. Jednako tako gledao je na grad gotovo s vrha Riječkog nebodera. Brodomaterijal je upumpavao energiju u grad. Kako je to bilo vrijeme izgradnje privatnih kuća u diskont na  Krnjevu ili skladište na Pehlinu išlo se po “karijole”, armaturne konstrukcije, stolariju…. TAM kamončići Brodomaterijala su kružili gradom.

Iako su prodavali i miješalice i čelične dijelove Brodomaterijal je imao važnu ulogu i u  razvoju one klasičnije konzumerističke kulture. Naime, upravo je Brodomaterijal jedan od glavnih investitora u izgradnju famozne Robne kuće Ri, u tom trenutku najveće trgovačke investicije takve prirode u Jugoslaviji. Konzorcij ulagača s Brodomaterijalom tako je odredio sudbinu i konzumerističko funkcioniranje centra grada. Manji dućani Brodomaterijala su se nalazili diljem grada s različitim asortimanima. Neko vrijeme Brodomaterijal je bio jedini distributer Adidasa na mjestima poput dućana  Sport II. 1981. godine otvorena je prodavaonica Sidro, imali su parfumeriju Jasmina na Brajdi, Elektro i Ferum na Korzu, posebne dućane za užariju i zavjese, tkanine…. U Brodomaterijalu se je mogao kupiti motorni gumenjak i sve ostalo što vam je potrebno za more i to u samoj Robnoj kući Ri. Bila je to firma za “tvrdu” trgovinu. Tako i statistika iz Robne kuće Ri po otvorenju kaže da se u u njoj po otvaranju prodalo 20 kompresora, 10 stolarskih glodalica, 20 raznih specijalnih brusilica. Bilo je to vrijeme časopisa “Sam svoj majstor” i samostalnog rada na gotovo svakoj izgradnji kuće ili vikendice.

Fokusom na izgradnju Brodomaterijal je obilježio mnoge prostore i važne infrastrukturne i razvojne priče riječkog područja. Ozbiljna opremanja objekata opremom odradio bi Brodomaterijal pa su tako recimo opremili škole Pehlin i Drenova. Kada je Općina Rijeka nastojala osuvremeniti informatički centar 1987. godine u složenoj operaciji nabavke novih računala Brodomaterijal je s trgovačkom moći, vezama i zakonskom osnovom bio esencijalan.

U skladu s vremenom i Brodomaterijal je sudjelovao u izgradnji i kupovini stanova za radnike, a kako je ulazio u razne trgovačke odnose s drugima akterima izgradnje  stanova nije nedostajalo. Tvrtka gradi na atraktivnoj Drenovi i to izgradnjom u ulici Bok s koje se gleda na Kvarner. Jedan od najvećih koncentrata zaposlenika ostvaren je na Vežici u velikoj Ulici Ratka Petrovića,  Brodomaterijal je poticao i dosta individualne stanogradnje davši stotine kredita za izgradnju privatnih kuća.

Zanimljiv otisak kulture i razmišljanja poduzeća je informatorski list “Brodomaterijal”. koji svjedoči o tadašnjim specifičnim socijalističkim pristupima. Naslovi i poruke “Veća kreativna uloga radnika” ili “Omogućavanje razvitka radnikove kreativne ličnosti” najčešće nisu značili da trebaju postati dobri slikari već svojevrsno poticanje vlastite inicijative i traženje rješenja u kruto posloženim odnosima. Mogao si biti i kreativan u manipuliranju vidama. Svakako je zanimljivo pratiti balansiranje između predstavljanja i davanja prostora radniku koji upravlja viličarom i osobama iz ureda, kada čak i daktilografkinje dobivaju prostor za svoje priče. Trgovačka realnost je tražila ponašanje “crvene buržoazije”, a ne skladištara-udarnika. Trgovački posao je tražio i atraktivna i diskretna mjesta za druženja menadžmenta pa je tako otvoren 1985. godine klub Kostabela i to u tzv. Rankovićevim vilama koje će ostati mjesto odmora hrvatskih političkih moćnika. U toj posljednjoj etapi u Jugoslaviji u Kostabeli će biti potpisani svi ključni ugovori, a neki će se pokazati i kobnima za kasniji razvoj situacije.  

Najvažniji razvojni okvir finalnog života Brodomaterijala postavljen je zapravo prvim generalnim urbanističkim planom Rijeke donesenim 1974. godine koji definira neke nove ritmove i planove. Tajna se nalazi u Zoni R27, oznaci koja je označavala na mapi tog urbanističkog plana plato između Škrljeva i Kukuljanova. Tim planiranjem dobar dio istočnog dijela riječke općine definira se kao industrijski što je bilo esencijalno za zahvate poput izgradnje kostrenske INA rafinerije, termoelektrane Urinj i neslavne bakarske koksare. Čak je i Bakarac promišljan kao kontejnerski terminal.

U tom bazenu nove industrije Brodomaterijal je vidio svoje prirodno mjesto te je sa svojom ambicijom kao jedno od tridesetak riječkih poduzeća ušlo u projekt izgradnje privredne zone Kukuljanovo. Sva ta poduzeća s lokacijom i sjedištem u Rijeci svoju su sudbinu planirala na tom području i to kao dio Rijeke. Povijesni dan bio je 2. travanj 1976. godine - “Tutanj mina označio budućnost Rijeke!” rastegnuo je preko naslovnice Novi list naslov o početku radova na privrednoj zoni u Škrljevu, kako se je tada nazivala, a postat će ubrzo poznatija kao Industrijska zona Kukuljanovo. “I zato je preseljenje industrije i lučkih kapaciteta Rijeke ključno”, reklo se je. Vrijeme je to kada više poduzeća spaja i ugovor za izgradnju Brajdice kao “privremenog” kontejnerskog terminala. Bila je to riječka borba za osuvremenjivanje iako je grad bio sve betoniraniji, te su sedamdesete upamćene kao vrijeme ozbiljne infrastrukture, u svojoj osnovi bio sve zaglavljeniji na ekonomskom planu što će i biti glavnim uzrokom stagnacije i godina lutanja.

Nakon nastanka temeljne infrastrukture industrijske zone početkom osamdesetih Brodomaterijal i sam gradi SPS Kukuljanovo. Bio je to skladišno-proizvodni kompleks s 20 000 kvadrata zatvorenog prostora i 130 000 vanjskih kvadrata u kojem će raditi 300 ljudi. SPS je imponirao veličinom te ste se pred skladištima središnje jedinice osjećali prilično malenima. Ispred njih protezala se poljana s kontejnerima i robom koja je mogla stajati na otvorenom poput armature, građevinskog materijala. Uz to izgrađena je suvremena menza kao i poslovna zgrada za sam SPS te je provedena željeznica. Čak je veliki natpis Brodomaterijal smješten na krov te se mogao vidjeti visoko iz zraka. Kroz osamdesete godine svi manji i nepraktični skladišni prostori završili su na Kukuljanovu..

Vrhunac osamdesetih i sve te za Brodomaterijal pozitivne procese možda je najbolje simbolizirao jedan neostvaren projekt. Naime, u lovu na riječki poslovni “city” Brodomaterijal je zaključivao vlasništva na atraktivnoj lokaciji u središtu samog Starog grada, pokraj stare gradske vijećnice, rimskih vrata, neposredno ispod katedrale ne bi li izgradio novo poslovno središte. Jačeg simbola moći od tog središta nije moglo biti. Na projektu je radio i arhitekt Vladimir Grubešić, koji će se iz naše perspektive pokazati i kao jedan od ključnih riječkih arhitekata za poslovne zgrade u vrijeme Jugoslavije - potpisuje tako autorstvo obližnjeg Jadroagenta, Delte i famozne zgrade Jugolinije odnosno Croatia Linea. Zgrada Brodomaterijala nije bila samo poslovna uredska zgrada već i novi konceptualni iskorak - novi poslovni centar trebao je imati 17 poslovnih prostora u prizemljima, lokale, dućane…Ritam osuvremenjivanja pratila je i marketinška prezentacija - predstavljen je u travnju 1986. godine novi logo, isjeckani plavi italic BM. “Naš novi znak” ponosno je stajalo na naslovnici informatora tog mjeseca, a iz tiskare su krenuli podmetači za čaše, zastavice, blokići…

No pomalo se bližio i kraj.

Bio je to proljetni dan 31. ožujka 1986. godine te sve je trebalo biti odlično. U klub na Kostabeli stigli su predstavnici Agrokomerca iz Velike Kladuše i to sam famozni direktor Fikret Abdić, a sa strane Brodomaterijala generalni direktor Davor Mihovilić. Agrokomerc, Brodomaterijal i Jugobanka potpisivali su ugovor o suradnji na projektu integralnog razvoja sela te uvoza čehoslovačke opreme za farme. Bio je to veliki posao koji je trebao trajati od 1986. do 1990. godine što je doživljeno kao strateški iskorak prema perspektivnom “agro-industrijskom kompleksu”. U kolovozu 1987. godine dolazi do šokantnih procesa oko Agrokomerca za kojeg se ispostavilo da lažira financijske podatke. Iako sve ekonomsko-pravne peripetije tog slučaja nisu potpuno neovisno ni do kraja istražene ono što je sigurno je kako su ozbiljna riječka poduzeća bila izložena negativnim posljedicama. Direktor Jugolinije i raniji gradonačelnik Rijeke Josip Štefan dat će neopozivu ostavku u prosincu iste godine, a svi brojevi informatora Brodomaterijala svjedoče kako će sljedećih mjeseci direktor Mihovilić na radničkim zborovima morati mahom objašnjavati kakve su angažmane s Agrokomercom imali te kolika je šteta.

U predstojećem tranzicijskom i pretvorbenom procesu Brodomaterijal će postati i dioničkim društvom, ali praktički više nikada neće stabilno i pozitivno poslovati. S današnje distance njegove lokacije su semantički moćan simbol transformacije koja se dogodila - upravna zgrada postala je iako zagrebačkog imena talijanskom bankom, na mjestu nesuđene nove središnjice izgrađen je “stambeno-poslovni kompleks” s uredima za odvjetnike, stanovima za imućne i kozmetičkim salonima, na mjestu diskonta Krnjevo iznikao je njemački lanac Kaufland, sve maloprodajne lokacije su prodane i transformirane, a SPS Kukuljanovo kupila je Solin građa opis čijih vlasnika kaže: “Braća Josip i Matko Mijić suvlasnici su Solin građe, lanca trgovina s građevinskim materijalom i artiklima za opremanje doma koji ostvaruje gotovo pola milijarde kuna godišnjih prihoda. Poznati su po tome što ne istupaju u javnosti - dapače, ne može se pronaći čak ni njihova fotografija.” Savršen rebrending jugoslavenskog socijalizma u hrvatski kapitalizam nema bolji primjerak.

Postoje granice baštine i to je ozbiljno znanstveno pitanje. Gotovo konsenzualno mislimo kako je u redu simulirati kako čuvamo zgrade iz Austro-ugarske originalno nastale za svrhu gradnje oružja i slaganje cigareta, ali nam skladišta i prostori nekih nedavnih industrija nisu važni na jednak način. Tako je bilo i s Brodomaterijalom. 

Industrijska zona Kukuljanovo danas znamo nije postala proizvodnom već trgovačkom zonom te je šarenija, izgrađenija, dinamičnija, bogatija nego ikad prije. No iza blještave fasade redova dućana ostao je trag - Solin građa ogroman znak SPS Kukuljanovo nije izbrisala do kraja te je ispod izraslih borova ostao stari, veliki natpis. Ostali su i ostaci ulaznog parkića. I ostala je potpuno devastirana zgrada uprave i menze. Ona u kojoj sam jeo gulaš. 

Neki okusi ostanu do kraja… 

 *tekst je originalno objavljen u prosinačkom tiskanom izdanju 2024. Sušačke revije u izdanju Kluba Sušačana.