Knjige petkom: Druga zemlja, Arijadnina nit, Brana na Atlantiku, Nit koja nas spaja...

Što znači da knjiga ima previše stranica? Svatko tko voli čitati, reći će da nijedna knjiga nije predugačka, ali da se ne lažemo, svi mi imamo sliku o nekom idealnom broju stranica kada je debljina knjige u pitanju. Čitali smo jedan naslov koji idu u kategoriju debljih.

James Baldwin: Druga zemlja

Roman u izvorniku prvi put objavljen 1962. godine, a kod nas tek sada u izdanju Sandorfa, vrlo je aktualan i danas jer progovara o dubinskim podjelama u američkom društvu - onim socijalnim, rasnim i seksualnim. Naravno, u vrijeme u kojem se radnja romana odvija, a to su 50-e godine prošlog stoljeće te su podjele bile puno izraženije, posebno one rasne jer radi se o vremenu kada je segregacija formalno tek počela biti neustavna, a u praksi je još odbijala izdahnuti.

Baldwin je bio afroamerikanac, homoseksualac i aktivist za građanska prava pa je svakako spadao u marginaliziranu skupinu ljudi i u svojim je romanima obično pisao o tim problematikama. Likovi Druge zemlje su raznoliki, ima tu bijelaca i crnaca, heteroseksualnih, homoseksualnih i biseksualnih osoba, pripadnika srednjeg i nižeg društvenog sloja, intelektualaca, jazz glazbenika i onih koji preživljavaju spavajući na ulici i prostituirajući se. Svi su oni na neki način izgubljeni,problematični i progonjeni kako društvenim pritiscima tako i unutarnjim demonima, svi se oni međusobno povrjeđuju iako u svojoj srži samo žele biti voljeni i prihvaćeni. Ispunjenje njihovih želja i ambicija uvijek nailazi na prepreke, njihove ljubavi su osuđene na propast zbog društvenog neprihvaćanja i osude zbog čega su sve ljući, ogorčeniji, izgubljeniji i autodestruktivniji.

Dojmljiv je način na koji Baldwin opisuje njihove najcrnje misli i djela bez osude, uz razumijevanje, prihvaćanje i empatiju. Isto je tako dojmljiv i prikaz boemskog podzemlja New Yorka tog vremena koji je gotovo još jedan lik ovog romana.

Neke su knjige važnije od drugih, u životu su nam više značile, promijenile su naš doživljaj svijeta i nas same. Takav je i sljedeći pročitan naslov.

Samante Schweblin: Nit koja nas spaja

“Danas želim govoriti o knjizi koja me odabrala, pronašla kad sam joj se najmanje nadala, kada nisam željela ni tražila velike i teške teme, kada sam mislila da za njih još nisam spremna. Ali, kako to obično biva, došla je baš takva knjiga, ona koja mi je trebala, a da toga nisam bila svjesna. Za razliku od kolege koji je govorio o knjizi na čijim stranicama izbija svijet u kojem živimo i koji nas uči da je u redu sebe postaviti u središte svega, po sebi i samo po sebi mjeriti svijet koji nas okružuje, mene je zavela knjiga dijametralno suprotne poruke. Živa i topla, strašna i uznemirujuća, meditativna i hipnotična Nit koja nas veže Samante Schweblin knjiga je koju ću dugo nositi u duši. Primorala me je da vidim svijet s kojim zajedno dišem, rastem, bolujem i plačem. Svijet s kojim se zajedno smijem, svijet čije me rane bole, čiji me život ali i smrt prožimaju i stežu. Ta začudna povezanost i prepletenost svih i svega me zatekla i posvijestila mi kako je važno da se predamo važnim temama, naslovima koji mogu u nevelikom broju stranica prenijeti poruku, zgusnutu i veliku poput života. Koliko je važno da svijet u kojem živimo razumijemo kao integrativni dio sebe, da njegujemo i čuvamo te krhke niti kojima smo međusobno vezani. Knjiga je to koja govori o nama, koja nam viče u zatvorene uši, koja želi probiti našu sljepoću dok još ima vremena, dok još nije kasno, dok još ima srca i ruku koje nas mogu spasiti od nas samih. Knjiga za preporuku, onako iskrenu, od srca.”

Kako dišu književnici? Pišu li samo za sebe, ili u kreativnom zanosu misle i na čitatelja? Znaju li svi koju poruku žele prenijeti onima koji će čitati njihove tekstove? Mali dio pitanja koja smo dotakli dok smo raspravljali o sljedećem naslovu.

Frédéric Beigbeder: Brana na Atlantiku

Počevši od samog naslova valja istaknuti kako je riječ o paracitatu knjige „Brana na Pacifiku“ Marguerite Duras. Autorove, Beigbederove - jer ovo je (auto)biografsko djelo - reminiscencije na djetinjstvo koje u njemu izaziva boravak na rtu Cap Ferret, gdje se sklonio od lockdowna kod svog prijatelja Benoîta Bartherottea prožimaju većinu knjige. 

Sjećanja, te žal za prošlim dani su u rečenicama, koje dijeli dvostruki prored, a koje imaju biti suvremene apoftegme,ili maksime. Te rečenice, uglavnom su duhovite ili pak promašene misli. Vrlo sentenciozno, da ne kažemo vrlo pretenciozno. Ključna je možda rečenica „Ja pišem knjige zato što nisam na društvenim mrežama“! Doista, ti reci čine se statusima koji padaju na um kakvom lucidnom prijatelju kojeg imamo na društvenim mrežama, uvijek spremnom dati mišljenje na svakojake teme.

Tekst pati i od kulturoloških i društvenih specifičnosti vezanih za isključivo Francusku i osamdesete godine prošlog stoljeća. Potrebno je guglati sva ta imena i proizvode koje Beigbeder spominje. Ona druga tema, drugi lik koji nije produkt terora prvog lica jednine, tako tipičnog za Beigbedera, borba je protiv porasta razine mora, vruća tema današnjice. Bartherotte je Don Quijote čije su vjetrenjače valovi s Atlantika. On neumorno gradi nasip, čuva kopno, da njega nema autor bi, kako sam kaže, knjigu pisao pod vodom. Tu se zalomi i lirsko i oporo, tema je zanimljiva i od nje se mogla napraviti dobra priča. Upravo je priča ta koja izostaje, tek smo ovlaš upoznati s pravim potencijalnim junakom djela, Benoîtom Bartherotteom.

„Bartherotteov nasip funkcionira u dva smjera: štiti niske (no unatoč tome urbanizirane) dijelove Punte i usput od navala Atlantika štiti dinu Pilat.

Bez konsolidacije rta, dinu Pilat valovi bi odveć odavno izjeli, kao u Lacanauu, Biscarosseu ili Bidartu.

A znate zašto razina mora raste?

Zato što vi ispuštate previše CO2.

Jedete proizvode koji dolaze s prevelikih udaljenosti, avionom.

Vozite previše auta na dizel.

Volite palmino ulje, a to znači deforestaciju, nedostatak kisika, porast temperature voda i porast njihove razine.“

U svakom slučaju riječ je o zabavnom, lako čitljivom tekstu s jednom ozbiljnom i važnom temom ipak nedovoljno obrađenom.

Privukao nas je i popularnoznanstveno pisani frazeološki priručnik koji srednjoškolcima, ali i svima ostalima, nastoji približiti frazeme s mitološkom sastavnicom.

Barčot, Hrnjak, Milković: Arijadnina nit

Grčka mitologija je neizostavni dio zapadnoeuropske kulture. Međutim, u istraživanju provedenom među studentima društvenih i humanističkih znanosti pokazalo se da budući članovi akademske zajednice izraze poput jabuka razdora, Pandorina kutija, Prokrustova postelja, Argusove oči i slične, gotovo uopće ne prepoznaju kao frazeme s mitološkom sastavnicom. Stoga je osnovna svrha priručnika približiti srednjoškolcima frazeološki žanr na nov i zabavan način. 

Priručnik obuhvaća 30-ak članaka s frazemima s mitološkom sastavnicom ili starogrčkom povijesnom etimologijom. Članci obiluju informacijama iz mitologije, jezikoslovlja, ali i iz književnosti, povijesti umjetnosti, filma, popularne kulture, sporta, medicine... 

Možda ste gledali jedan od najskupljih holivudskih filmova svih vremena s Bradom Pittom u glavnoj ulozi, ili ne znate po kome je slavni detektiv Hercule Poirot dobio ime, pitate se odakle paunovima točke na repu, ili što je povezivala Arijadnina nit... Brojne su asocijacije povezane uz frazeme s mitološkom sastavnicom, a neke od njih možete pronaći u ovom priručniku.