Striček Duško: Daj djetetu da diše, igra se, i upija svijet oko sebe i tada će i u tebi vidjeti uzor, mentora, model čovjeka kakav želi postati i ganjat će taj cilj

Znamo da najbolje stvari nastaju slučajno, bez velikih ambicija i očekivanja, u igri i ljenčarenju. Upravo dosada – jedan od "kontroverznih" momenata u odgoju koje Striček uvjereno promiče, danas je izgnana iz naših hiper programiranih rasporeda. Dosada je neosporno prostor slobode, nesputanog rasta i kreativnosti, no dajemo sve od sebe da je uskratimo sebi, a pogotovo djeci. Pa i 'Striček Duško' je startao kao nusprodukt dokoličarenja tijekom jednog bolovanja.  

Razmišljali smo otkud toliki hajp oko Stričekovih reelsa i lajvova i shvatili – ljudi zaljubljeni u svoj posao, magnetični su. U ovom slučaju to je pedagogija ranog razvoja, vrtićka dinamika, Waldorf, sve redom teme za koje bi čovjek pomislio da zanimaju isključivo one kojih se direktno tiču, bilo da su sami te struke, bilo da imaju klince ili unuke te dobi. Pouzdano ipak znamo da Stričeka pratite ljudi najrazličitijih profila naprosto zato što on svoja znanja komunicira autentično, jasno, ali i vrlo, vrlo zabavno. 

****

Kako si krenuo s Instagramom i snimanjem sadržaja, jel bilo spontano ili dugo planirano i koliko vremena ti to tjedno oduzima – odmah za početak 3 u 1 pitanje!

Krenulo je na pola spontano, s jedne strane idem vidjeti mogu li se baviti i video editingom, a s druge i snimiti nešto što bi ljudima bilo korisno. Ideja za neki oblik podrške roditeljima postoji jako dugo i evo, formirala se u formatu Stričeka Duška, „pokretača misli“ kroz 90 sekundi reelsa na Instagramu i TikToku. Prvih stotinjak dana sam snimao i objavljivao svakodnevno i to je oduzimalo dosta vremena, u prosjeku 2-3 sata u danu. 

Formiranje ideje je potpuno druga dimenzija i to ne uračunavam, kada nju „materijaliziram“ onda po njoj ide izrada scenarija, snimanje, editiranje, stavljanje titlova, pisanje opisa za objavu, i za kraj još jedan kraći edit videa za story. Sada više nažalost ne stignem snimati svaki dan, nije da ne želim, ali „Striček“ mi je opako uskratio slobodno vrijeme pa je to sada 2-3 puta tjedno po 2 sata.

Imaš li viziju u kojem smjeru bi se priča mogla razvijati dalje?

Vizija za budućnost ima poprilično ali neće biti iznenađenje ako sada krenem otkrivati baš sve. 😉 Online zajednica nevjerojatno brzo raste, u nešto više od pola godine je okupila preko 115.000 ljudi na obje platforme s nekim videima od preko milijun ili čak dva pregleda!

Jesu li odgojitelji kroz formalno obrazovanje pripremljeni za komunikaciju s roditeljima ili ste prepušteni sebi pa se snalazite i učite kroz praksu?

Formalno obrazovanje ti na žalost ne stavlja previše realnih alata u ruke, ti dobivaš teoriju i ima nešto prakse koja je ili nije životna, ovisi o kojoj metodici (iz kog predmeta) se radi. Kada jednom kreneš raditi, tada skužiš koliko (ne) znaš.

Koliko od radnog vremena posvećuješ razgovoru s roditeljima djece iz svoje skupine? U kojoj mjeri oni to traže, a koliko ti iniciraš, ili ljudi najčešće samo ostave/pokupe klince i jure dalje?

Nekakvu kratku komunikaciju ostvaruješ, ona mora biti dnevno svedena na minimum jer što je roditelj dulje u tom razgovoru to mu je djetetu teže. Postoje individualni razgovori kao alat suradnje s roditeljima koji svi mi prakticiramo. 

Tada u razgovoru s roditeljima možeš otvoreno o svim problemima koji ih muče. To se NIKADA ne smije raditi pred djecom jer oni sve čuju i osjete. Ponekad iniciraju roditelji, ponekad mi, u svakom slučaju to se mora dogoditi barem jednom tijekom pedagoške godine za svako dijete koje imaš u skupini.

Gledam tvoje lajvove, pratitelji te zasipaju pitanjima, ljudima očito treba pouzdan sugovornik, nedostaju im smjernice – jel moguće da ih ne uspijevaju dobiti od odgojitelja i učitelja svoje djece?

Tijekom liveova dolazi hrpa pitanja, zadnjih tjedana mi na tim polusatnim Instagram „predavanjima“ u prosjeku bude aktivnih između 3000 i 3200 ljudi, a pitanja se nagomila kroz par sati otvorene ankete prije livea i do 250.

Neću ulaziti u razloge mogu li ljudi ili ne iskomunicirati problematiku u matičnim ustanovama. Drago mi je ako vide u meni osobu koja im može dodatno pomoći. Zaista nastojim barem ukratko odgovoriti svima koji se jave.

A kako to izgleda kad roditelji dobiju odgovor kakav možda nisu očekivali, kad se u sugestiji nađu i elementi kritike? Je li teško pronaći mjeru u razgovorima jedan na jedan, izvesti to tako da se nitko ne osjeti napadnuto, povrijeđeno?

Pa nastojim komunikaciju uvijek voditi u smjeru da smo tim koji radi u najboljem interesu njihova djeteta. I tijekom godina prakse zaista mogu reći da mi je drago da u većini slučajeva to i uspijevam. Kako znaš, stvari komuniciram vrlo direktno, na društvenim mrežama sam možda čak i brutalniji, ali bitno mi je tom provokacijom osvijestiti roditeljima koje bi smjernice bile pametno preuzeti i primjenjivati s klincima. Radimo na razumijevanju razvojnih faza njihove djece, na osvještavanju stilova komunikacije i vrlo često na podršci pri postavljanju granica. 

Te teme su vrlo česte, i to su informacije koje uvijek zahtijevaju promjene u roditeljstvu. Oni koji promišljaju odgoj, dugoročno su spremni na promjene, a ima i onih koji na to nisu spremni, već su skloniji revoltu. Takvi se ponekad osjećaju napadnuto, ali radimo zajedno i na osvještavanju da se radi o dobrobiti djeteta i da ništa što kažem nije na osobnoj razini, usmjereno protiv njih.

Spomenuo si provokaciju, ponekad su i poruke u tvojim reelsima pomalo provokativne. Jesper Juul je negdje rekao da provocira u nastojanju da roditelji počnu razmišljati out of the box.

Provokacija izaziva reakciju, kao društvo smo zanemarili odgoj, pogotovo bitnost ranog odgoja i postavljanja granica, razlučivanja da roditelj mora prije svega biti roditelj a ne prijatelj svom djetetu. Nemamo više vremena pimplati oko roditelja, djeluj sada i odmah, ne čekaj ponedjeljak ili prvi u mjesecu! 

Ovaj trenutak je dobar kao i bilo koji drugi, tu se radi o budućnosti našeg društva, i u konačnici, o generacijama koje će naše mirovine priskrbljivati i o našim sudbinama odlučivati na nekim budućim biralištima. Viri li se tebi iz kontejnera u šestom ili sedmom desetljeću života? Meni zasigurno ne… Kao društvo smo podbacili jer smo svjedoci takvih pretužnih prizora koji su rezultat upravo vodstva ljudi bez empatije, bez altruizma i bez osjeta za druge.

Dosta o roditeljima, ajmo o najvažnijem, o djeci. Koliko te faks pripremi na konkretne situacije s klincima, na posao u svim segmentima, ima li tijekom studija dovoljno prakse ili su neophodna kasnija stručna usavršavanja i postdiplomske specijalizacije?

Realno, ne pripremi te. Biti teoretičar je jedno, a biti praktičar je nešto potpuno drugo. Najbolje biti oboje ako je ikako moguće. Ljepota mog zvanja je da te i sustav „tjera“ da svake godine radiš na sebi, na izgradnji vlastitih kompetencija, ambicija i na traženju novih odgovora.

Postoje li preliminarne provjere psihofizičkih sposobnosti kod upisa na faks, jer taj posao stvarno ne može svatko raditi, potrebni su afiniteti pa i talenti, uz naravno pouzdanost i stabilnost…

Na žalost ne, imamo jedan od najlakših prijemnih koji se, u moje doba barem (1997.), sastojao od poznavanja opće kulture i hrvatskog jezika. Sustav uopće ne pokazuje brigu ni podršku za mentalno zdravlje prosvjetnih djelatnika, a s druge strane nam daje vrlo veliko opterećenje jer su ustanove podkapacitirane stručnim kadrom pa odgojne skupine pucaju po šavovima zbog prekomjernog broja upisane djece. Probaj zamisliti što to čini mentalnom zdravlju jednog odgojitelja… 

Zamisli samo situaciju: radiš u jaslicama s bebama od godinu i pol i u jednom periodu dana moraš SAMA sve njih (a ima ih recimo, kao kod mene prošle godine – 17) probuditi, umiriti, utješiti, premotati, nahraniti, urediti nakon obroka, neke i opet premotati, pa obući za izlazak van i odvesti na dvorište, jer ti njegovatelja koji ti je dodatna pomoć i dodatan par ruku, ako ništa drugo, iz bilo kog razloga taj dan nema. Fun times! Dobra strana kolektiva je da će ti vrlo često (ne uvijek) netko utrčati pomoći, tehničko osoblje koje nije pedagoški kadar u vrtićima ima ogromno srce...

I zašto u tvom slučaju predškolski odgoj, a ne razredna nastava? Je li ti nekad žao što ne radiš sa starijim klincima, bi li tamo bilo više izazova?

Izazova ti je više u vrtiću! Tu se lupaju temelji čitavom životu, tu se budi volja, znatiželja, samoaktualizacija…

Imaš li osjećaj da se umanjuje važnost odgojitelja u odnosu na, recimo, psihologe ili logopede? Njima se ljudi obraćaju kad shvate da imaju ozbiljniji problem pa u panici traže pomoć i budu zahvalni na kakvoj-takvoj podršci, a vi ste zaduženi za svakodnevicu i rutinu, za onaj dio kad su stvari okej, a to smo skloni podrazumijevati…

Jako je umanjena važnost odgojitelja i enormnog posla koji ta naša struka radi. Da, možda neke druge profesije nose zvučnija imena, potpisuju se dodajući uz imena titule, ali zaboravljamo tko ih je, i u kojoj dobi, učio kako će tu olovku, kojom pišu titulu, držati. Ti svi stručnjaci bi trebali biti dio zajedničkog tima koji ciljano, zajedničkim snagama, djeluje u već spomenutom najboljem interesu djeteta.

Da bi znali ispravno odreagirati nije dovoljno samo obaviti opservaciju kroz sat, dva i možda nekoga zauvijek stigmatizirati ishitreno postavljenom dijagnozom (viđa se sve više i više toga). Izrazito je bitno uključiti kao jednako vrijedno, ako ne i najvrijednije, mišljenje nas, profesionalaca u odgoju, kao teoretičara i praktičara koji svakodnevno susreću tu djecu. Mi ponekad najrealnije sagledavamo razvojnu sliku jer ne nosimo ružičaste naočale kao roditelji te djece, niti tek nakratko promotrimo izdvojene situacije iz niše vlastitih titula i izoliranih kabineta kroz rad 1:1.

Svi su svojevremeno poludjeli za knjigama već spomenutog Juula, i dalje je tako, čitaju ga i ljudi bez djece, kao mudru, motivirajuću literaturu. Ima li još koji autor, možda manje razvikan, ali vrijedan pažnje iz tog područja, koji bi bio razumljiv, zanimljiv, koristan i nama izvan struke?

Osobno dosta cijenim Jordana Petersona i njegova promišljanja o odgoju, on je relativno dostupan i lako razumljiv. Imponira mi kada me neki od klijenata ili pratitelja usporede s njim, ili s popularnim dr. Houseom zbog direktnog i jasnog stava kojim komuniciram čak i ako „pecne“ slušatelja. Ima puno autora, i kojim god da smjerom krenete nadopunjavati svoje mentalne police novim saznanjima nikako ne možete biti na krivom putu. Bitno je samo da krenete! Steiner je važan, ali ponekad teško razumljiv prosječnom čitatelju…

Jedan tvoj radni dan, kako izgleda? Pretpostavljam da ne traje osam sati i nadam se da nema previše papirologije kao u školstvu…

Ajoj, da, traje mrvu dulje hahaha. Ustajem oko 5:00 ili najkasnije 5:30, jutarnji dio dana je neki moj mir, sabiranje misli i aktivnosti koje će se taj dan odvijati. Recimo danas sam već u 5:45 počeo snimati video koji sam kasnije tijekom prijepodneva objavio. Na treningu sam bio u 6:45 jer je zdravo i potrebno brinuti i o fizičkom tijelu, pogotovo ako radiš s malcima pa si veći dio dana pognut. Nakon treninga – individualna savjetovanja, pa dovršavanje videa, odgovaranje na mailove i poruke i dogovaranje tekućih pitanja oko skorih suradnji i predavanja. Od 11:00 u vrtiću s mojim klincima, i sve tamo do 17:00 sam samo njihov. 

Nakon toga opet inboxi, konzultacije, dogovori s kolegom u Daruvaru s kojim vodim SentiMentalBikes, jednu moju drugu veliku strast, i onda opet malo inboxa, pa odgovaranje na intervjue poput ovoga… Trenutno je 21:44 (15.3.’24.) i rado bih stao ali napisala si jako puno jako zanimljivih pitanja… a čekaju od 31. siječnja da nađem vremena odgovoriti na njih. Dolazi strahovito puno upita na koje jedino ja mogu odgovoriti jer se ljudi s povjerenjem obraćaju meni za pomoć i bilo bi neodgovorno dati nekome drugom da na ta pitanja odgovara u moje ime… pa zato i toliki zaostaci, i toliko zatrpani dani… 

Sada čujem i da mi je vešmašina gotova i morat ću i taj veš raširiti da se suši. Sutra bih trebao na jednu promociju knjige i moram i neku košulju naći i ispeglati… uglavnom… na TV-u je krimi petak koji mi je drag, ali posla je malo previše, a i draži mi je od krimi petka. Pretpostavljam da ću sa svime završiti za nekih 2-3 sata, i onda, sutra, vrlo slično kao danas… Vele ljudi, radi ono što voliš i nećeš imati osjećaj da radiš… mhm yeah, baš tak'!

Ima tih zanimanja koje ljudi romantiziraju tj. s puno simpatije ih ustvari bagateliziraju, evo, razgovaramo za portal jedne knjižnice pa ću za primjer uzeti posao bibliotekara. Kao što su mnogi uvjereni da knjižničari na poslu samo čitaju, raspravljaju o knjigama ili, ne znam, spavaju, za vas, stručni tim vrtića, misle da se valjda po cijele dane igrate ili da kafenišete na klupici dok se klinci zabavljaju na sigurnom. Meni se pak čini zastrašujuće imati odgovornost za toliko djece istodobno. Kakve su, dakle, reakcije kad kažeš što radiš, koje si sve stereotipe i ispade doživio vezano za svoje radno mjesto?

Najčešće ljudi reagiraju zaista pozitivno, al iz nekog klinca nama svima se u mozak upiknu oni bedaci koji dobace neprimjerene komentare, a bilo ih je svakakvih. Takvi likovi su me nazivali svakakvim imenima, dosta često na slovo „p“ ima više opcija… To vam je zadatak za razmišljanje, da pomognem – nikada ta riječ nije bila recimo „profesionalac“ ili „pedagog“. 😉

Još jedan klišej: bi li rekao da ti fali komunikacije s odraslima s obzirom da radno vrijeme provodiš s klincima?

Pa znaš što, čak i ne! Fali mi tišine i vlastitog vremena, a onda kada to imam, e onda ću odabrati pokloniti ga meni bitnoj odrasloj osobi da zajedno šutimo.

Što ti je u poslu najteže, ili što ti je bio najveći problem kad si tek startao?

U početku su mi jako teško padale kritike struke da muškarcu nije mjesto u odgoju, bilo je i onih „stručnjaka“ koji su jasno i glasno govorili da to nije ni poželjno, ni primjereno, a ni zdravo, kako za mene tako ni za djecu. Govorim o odraslim ljudima pedagoške struke u vodećim strukturama ustanova. Kad promisliš… oni su samo govorili o tome koliko im uske granice zadaje vlastiti um i koliko se omeđeno mogu kretati unutar vlastitih promišljanja. 

Moje djelovanje i moj rad zaista nije unutar tih klaustrofobičnih linija. U trenutku te spoznaje shvatiš koliko je bitno da ne šutiš o tome nego da se o tome polemizira argumentima, činjenicama, iskustvom i pogledom u budućnost.

A na što si posebno ponosan, recimo, neka tvoja ideja, inovacija koja je dobro prihvaćena i živi u praksi?

Kad ti dođe jedan dječak i kaže – ja ću jednog dana isto kao i ti raditi u vrtiću…. Ili nešto što se nedavno dogodilo – zbog profila na Instagramu, javio mi se mladi tata, koji je pred dvadeset i nešto godina bio neki drugi dječak u mojoj skupini, samo da mi kaže da je već nekoliko godina otac i koliko me se često sjeti i da stvari koje sam tada govorio njemu i njegovim prijateljima danas govori svojoj djevojčici jer u njima prepoznaje ljudske kvalitete koje želi prenijeti dalje… nema tu inovacija, tu su jednostavnosti, tu je princip 'manje je više'. 

Budi uzor dostojan oponašanja. Daj djetetu da diše, igra se, i upija svijet oko sebe i tada će i u tebi (uz roditelje!) vidjeti uzor, mentora, model čovjeka kakav želi postati i ganjat će taj cilj. Kada dijete zatrpaš obavezama, poticajima, didaktikom, radnim listovima, internetom, ritmikama, nogometima, šahom i rođendaonicama, tada mu ne daješ priliku da potraži ono što će njega/nju voditi da isprede početne niti kojima će plesti svoju aktivaciju u budućem svijetu. 

Ponosan sam na to da štitim djetinjstvo od prerane odraslosti i brige da „neće stići“. Nadam se da me razumijete, kad prođe prvih sedam godina to „nestizanje“ će postati svakodnevna mantra, odgodimo je do maksimuma. Vrijeme je najvrjednija valuta kojom moderni čovjek barata.

Ja sam mrzila ići u vrtić, preporodila sam se kad sam konačno smjela u školu. Zapravo ne mogu objasniti zašto mi je vrtić bio takva trauma, jedino što mi je tamo bilo super je hrana, nikad nigdje kasnije takvi okusi i mirisi, nadam se da su se recepture održale.😊 Što radite s klincima koji ne žele u vrtić, ima li brzinskih trikova i dugoročnih rješenja?

Sad ću ja pomalo samodopadno i bahato – moji klinci rado dolaze, ponekad im je teško odvojiti se ujutro od mame ili tate, ali ajmo iskreno, nekad je i nama odraslima tako, no naučili smo da se nećemo baciti na pod i briznuti u plač jer bi nas okolina čudnjikavo pogledavala dok zove hitnu da nas premjesti u neke tapecirane sobe.

P.S. Vrtićki griz je i dalje najbolja stvar ikad!

Komentirao si da ti ponekad netko od pratitelja predbaci da previše generalno odgovaraš na pitanja. Znači, ljudi su skloni očekivati nemoguće, da budeš maksimalno precizan, a da istodobno obuhvatiš široku ciljnu skupinu, što više različitih slučajeva. Uvijek ta naša potreba za instant rezultatima i prečacima, u učenju jezika, treniranju, liječenju – očekujemo da sve bude odjednom, da nam se rješenje iščarobira začas i to uz naš minimalni angažman. 😊 Koliko je u pravilu individualnih konzultacija potrebno da bi se nešto izbistrilo, pa i popravilo?

Moderan svijet u kojem živimo navikao nas je da u trenu, kroz swipe, možemo naći iduće zadovoljstvo ili preokupaciju ili rješenje. Odgoj je elastična amorfna eterska masa koja se mora individualno prilagođavati svim uključenim stranama, i zahtijeva vrijeme, predanost i cilj u budućnosti! Nema pravila, ponekad je dovoljna jedna rečenica da kod roditelja pokreneš onaj „klik“, a ponekad to traje dulje jer je situacija složenija zbog kompleksnosti i rigidnosti svojih aktera.

Još malo Juula – kaže on da bi se djecu moralo tretirati kao istovrijedne odraslima, tj. da je dijete subjekt, a ne objekt koji se treba odgajati. Zvuči jednostavno, u nekom smislu i razložno, no kako postaviti granice, a ne sputavati, kako ne odgajati autoritativno, nego pratiti i ohrabrivati ili da citiram njega – orijentirati?

Vidiš, ja osobno smatram da dijete treba odgajati – voditi od gaja, izvoditi iz šume, iz nečeg neciviliziranog u nešto civilizirano… ili pak obrazovati – stavljati mu svoju obrazinu (masku) na lice, ne bilo kakvu – svoju – jer mi smo ti koji vlastitim ponašanjima kreiramo njihova ponašanja, naši postupci postaju njihovi pa tijekom jednog dana i naše misli postaju njihove, ali na novoj razini „temelja“ na kojoj će njihova svijest u budućnosti rezonirati. Tada će naš uzor biti sjećanje na kojem se gradi nova moralnost, nova ljudskost i novi odnosi. To se događa s vremenom, za to je neupitno potrebno vrijeme. 

Maleno dijete nema mogućnost razumskog promišljanja, ili promišljanja uopće. Reagira u trenu i za taj tren u kojem jest. Ne slažem se sa svime što Juul govori, isto kao što se ne slažem sa svime što sam čitao od Steinera, Petersona… I to je moć kritičkog mišljenja, a pomalo i demokracije! Ono što ponekad prođe ispod radara su Juulovi komentari vlastitog rada, naime da će se empirijski dokazi njegovih teza vidjeti kroz 20-30 godina… Tu ću sada stati i ostaviti tebi, čitaoče, da nastaviš promišljati, kritički, jasno, argumentirano, i najvažnije – dječje znatiželjno… Kada su ono njegove knjige izlazile, prije koliko godina?!

Predavao si i u Kini. ☺ U kojoj mjeri se tamošnji odgajatelji, dječji pedagozi, studenti pedagogije razlikuju od tvojih kolega ovdje? S obzirom na mentalitetne razlike, jesu li stroži ili popustljiviji od nas, možda zahvalniji, motiviraniji?

U Kini sam predavao u sklopu modula za edukaciju budućih waldorfskih odgojitelja. Ti studenti su definitivno pedantniji, točniji (pogotovo što se tiče dolazaka na vrijeme, čak i prije vremena), angažiraniji su, s izraženim poštovanjem prema predavačima, i svaku moguću minutu će koristiti za osobni rast jer imaju priliku susresti se s predavačem s drugog kraja planete s drugačijim iskustvima i s novim znanjima.

Privlači li te u međuvremenu taj predavački moment više od čiste prakse?

Jako volim raditi sa studentima, to je činjenica, ali nekako mi se uvijek dogodi da se ipak vratim među vrtićance, a predavanja, paneli, diskusije i suradnje budu rezervirani za povremena događanja kojima na zdrav način izbijamo rutini tlo pod nogama.

Književnost, pričanje i čitanje priča, narativnost u slušanju i u slikama, koliko je sve to važno novim klincima koji su odmalena izloženi ekranima? Jednako ili čak i više nego nama nekad? U odnosu na crtiće, jesu li im uopće zanimljive slikovnice i koliko vi u vrtiću polažete na poticanje čitanja od najranije dobi? Vidi li se s kojom djecom roditelji kod kuće čitaju?

Navodno je Einstein rekao – želite li da vam djeca budu pametna, pripovijedajte im bajke, želite li da budu još pametnija, pripovijedajte im još više bajki! Danas je sve manje pripovijedanja bajki… što da onda iz ove Einsteinove upute mislimo o budućim generacijama?!? Previše je ekrana, to je činjenica i to je jedna ogromna cjelina u koju se sada neću uplitati jer nemamo vremena. Današnjem djetetu više od svega treba pripovijedanja. Ne slikovnica, ne čitanja, nego pripovijedanja! Tako gradimo ljudske odnose, tako razvijamo i potičemo maštu, apstraktno mišljenje, kreativnost, moralnost (moralni imperativ i vlastite moralne sudove)…

Čitanje književnih djela je prijeko potrebno kada je dijete u dobi za to, slikovnice nudim djetetu tek kada znam da je razvilo vlastite imaginarne praslike o nekoj bajci. Naime, tek tada možemo promišljeno ponuditi tuđi umjetnički rad s autorskom ilustracijom prizora iz omiljene djetetove bajke bez opasnosti da ćemo tako sputati njegov aktivan um. Drago mi je da ima roditelja koji čitaju i koji promišljaju i koji se raspituju, i da, vidi se ponekad na klincima tko s njima i koliko radi… Nažalost i tu ima toga da se neke stvari počnu raditi i „gurati“ prerano poput preranog opismenjavanja.

Možeš li preporučiti slikovnicu koja se pokazala didaktički posebno zanimljiva i korisna?

Ne. 😊

Kad smo kod priča i pripovijedanja, kako bi trebalo tretirati realnost, s jedne strane se klince i nehotice izlaže svemu, medijima, tehnologijama, vizualnoj i sadržajnoj agresiji, a s druge  vidimo da se klasične bajke preispisuju i cenzuriraju. Kod Skandinavaca sam primijetila da su po pitanju prikazivanja stvarnosti neumoljivi, čitala sam nedavno jedan prilično brutalan grafički roman o migrantima, s lošim završetkom, namijenjen manjoj djeci… Odrasle se terorizira imperativom sreće, a kod djece se forsiraju happy endovi koje ona ne očekuju, a ni ne trebaju?

Surovost bajki je takva u odraslim očima! U dječjima su to drastični putokazi na putu izgradnje morala i moralnih vrijednosti! Te, autohtone, verzije pripovijesti i bajki takve su stoljećima i ne smijemo ih olako izmjenjivati. Najviše ih je izmijenio mega popularni Disney… 

S razlogom su preživjele stotine godina da dođu do nas i mi si sada dajemo za pravo mijenjati ih jer se nama učinilo prebrutalno? Poželimo li Mona Lisi dodati plave nijanse jer nam „fali i baš volimo modrinu mora i neba“? Zašto nije prebrutalno gledati Batmana, Hulka ili Winxice kako bezrazložno ulaze u fizičke okršaje i krajnje se nekulturno razgovaraju? Ili, zašto nije prebrutalno djetetu pod bor darovati novu igricu „pucačine“ u kojoj ima krvi do koljena?

Sve u životu ima balans, i mora ga imati, tek u balansu smo u miru. Da bi znali naći balans moramo iskusiti oba polariteta na primjeren način, i primjeren za pojedinu dob. Život u statičnoj točki balansa je sve samo ne intrigantan i interesantan… E sada, na svakom roditelju je da odabere što je primjereno za njegovo dijete, i na koji način (ne)će dati da dijete balansira… i to je demokracija.

U jednom si reelsu ljudima sugerirao da teretanu zamijene knjižnicom. 😊 Koliko su tebi važne knjižnice, od djetinjstva do sada?

Jako su mi važne, iako, potpuno iskreno, u mom danu se već godinama ne dogodi neka knjiga, osim ako je nužna za vrtićko djelovanje. Vidio sam na jednoj torbi super rečenicu – čitanje je sanjanje otvorenih očiju. Ljudskom duhu je bitno sanjati, isto kako mu je bitno i biti zdrav i brinuti o fizičkoj pojavnosti izvan snova. Odgojem sam dobio odnos prema knjizi kao odnos prema nečem što nam čuva znanja, priče, bajke, izume, daleke krajeve… kao o predmetu koji je sam početak mašte, ako joj dopustimo da se dogodi.

Tri ključne knjige: najdraža iz djetinjstva, formativna u tinejdžerskim godinama i važna u odrasloj dobi?

Bio je neki simpatičan dječji ilustrirani rječnik, ono, o svemu što nas okružuje, s mnoštvom detalja koji sam rado istraživao, rekao bih satima, ali poznavajući danas dječji svijet s jedne druge, profesionalne razine, rekao bih da sam tu knjigu znao proučavati po dvadesetak minuta, više puta u danu. 😉

Definitivno „Mi djeca s kolodvora Zoo“ zbog koje sam još tada u svojoj 13-oj, 14-oj godini odlučio da ne želim imati veze s opijatima „Zdravo djetinjstvo“ grupe autora, knjiga koja se djelomično oslanja na waldorfske i Steinerove principe odgoja na pitak način primjeren i laiku.

Jedna koja te se dojmila u posljednje vrijeme?

„Dječak, krtica, lisica i konj“, autor je Charlie Mackesy.

O waldorfskoj pedagogiji, ako je uopće moguće ukratko.

Nije moguće o tome ukratko, nažalost. Najkraće što bih mogao reći da je okrenuta čovjeku kao trodijelnom biću. Kroz taj pristup se uravnoteženo njeguje i potiče cjelokupan rast i razvoj sva tri jednakopravna dijela koji čine Čovjeka. Moderna pedagogija nerijetko u fokusu ima intelektualni napredak pojedinca, njegova akademska postignuća i što bržu kompetitivnost u današnjem užurbanom svijetu. 

Waldorfska pedagogija ne anulira djetinjstvo, period kada je glavna zadaća igra, pokret, istraživanje, znatiželja i oponašanje, a ne digitalna kompetencija, rana pismenost, izvrsnost u sportovima, i sve ono što bi odrasli željeli da djeca čim prije savladaju… Djeca se samo žele igrati, a mi odrasli smo zaboravili koliko im je to, pogotovo u današnjem užurbanom svijetu, bitno.

Juul je u intervjuima ponavljao da nije bio sretno dijete, jer ni roditelji ni nastavnici u suštini nisu pokazivali interes za to što osjeća, o čemu razmišlja. Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo, izvlačiš li neke savjete, ideje iz vlastitog odrastanja?

Drago mi je da nisam odrastao poput Jespera! Moje odrastanje, djetinjstvo i školovanje u maloj sredini, u divnom Daruvaru, bilo je baš suprotno od ovoga što opisuje Juul. U moje doba to se nije zvalo Waldorf nego briga, ljubav, podrška, poticanje i razumijevanje od strane bitnih ljudi oko tebe, za tebe, počevši od roditelja, šire obitelji pa do učitelja, profesora, odgojitelja… Kasnije sam, tijekom osobnog profesionalnog usavršavanja, najviše sličnosti s mojim odrastanjem prepoznao u waldorfskoj pedagogiji. Mislim da je zato toliko i cijenim i „guram“.

Okupiran si nizom nespojivih interesa i aktivnosti, možeš li objasniti kako je do toga došlo? Dakle, znatiželja, svestranost, inovativnost, spremnost na istraživanje i rizik, meandriranje kroz različita područja, ništa od toga ustvari ne vežemo uz odraslu, zrelu dob, ispada da je prirodnije, možda i društveno prihvatljivije da su ljudi u četrdesetima pasivni, rezignirani i ubijeni životom. :D Jel stvar u karakteru, u tipu odgoja i načinu odrastanja ili u ljudima kojima se okružimo?

Ponekad se i ja pitam što se to dogodilo, kako to da su moji vršnjaci toliko stariji od mene. Ja sam ti sebi dost' normalan i normalno mi je da ću ako me nešto interesira ili motivira na aktivaciju težiti pozitivnim rezultatima tih aktivnosti. I onda ne staješ dok ne uspiješ. Neuspjeh nije neuspjeh ako ti je želja doći do tog cilja koji gledaš. Tada je neuspjeh nova prilika za pokušaj. E sad, zašto su drugi drugačiji to trebaš pitati njih. 

Očekivanja društva su upravo to – očekivanja. Ja sam neki dan očekivao sunce pa je dva dana padala kiša, i što sad?!? Zbog čega sam ja takav, možda da pitaš mojeg tatu i moju mamu. Dvoje najdivnijih ljudi koje sam ikada susreo sa svim svojim manama i mnogobrojnim vrlinama. Oni su pokazali da se treba i smije biti uporan u stvarima koje voliš jer su se oni tako odnosili prema stvarima koje oni vole i u kojima uživaju. Njihovi pozivi i hobiji su pronosili ideju ustrajnosti puno više nego riječi koje sam slušao.

Što bi radio da ne radiš u vrtiću? Kakvi su ti planovi za dalje, u struci i izvan?

Nemam pojma, što god da ti sada tu napišem, možda se već sutra nešto dogodi i ja se predomislim. 😉

Kako sam rekao na početku, planova je puno, vidjet ćemo koji će se realizirati. Neka nova vrata se svakodnevno otvaraju ali ne znaš da li je to propuh, loša brava ili prilika koja će napraviti ogromne promjene.

Bi li bilo teško otvoriti vlastiti vrtić/savjetovalište, razmišljaš li o tome?

Ponekad razmišljam o tome, a ponekad ne. 😊