Izgubljeni u promjeni: u "vrlom novom svijetu" tehnologije sasvim sigurno postoje i gubitnici

Moja generacija rođena je kada je od tehnike u kući postojalo svega nekoliko aparata: telefon, radio, gramofon i televizijski aparat s crno-bijelom slikom. Teški bakelitni telefon crne boje obični se nalazio u predsoblju i imao je okrugli brojčanik na vrtnju. Nije ga imala svaka kuća pa ste za hitan poziv – a koncem pedesetih a bogme i idućih dvadesetak godina su pozivi bili samo hitni – odlazili do boljestojećeg susjeda ili u poštu. U pošti su uvijek bili dugački redovi, svi su urlali u slušalicu a poštarica bi viknula, Rijeka kabina 3, Skopje kabina 1! Mogli ste saznati kome je sin u vojsci a kome sestra u bolnici.

Isto je bilo i s televizijom, četvrtastom plastičnom kutijom s malim ekranom na kojem smo, kad se pojavila negdje sredinom šezdesetih najčešće gledali – snijeg. Tako smo, naime, zvali crno-bijele točkice kad nije bilo programa. U našoj zgradi samo je obitelj na prvom katu imala tu kutiju, pa su kod njih muškarci ponekad gledali prijenos važnih nogometnih utakmica. A mi ostali, nagurani u dnevnom boravku, gledali smo prijenos festivala iz San Rema. Još pamtim imena pjevača popularnih tih godina: Milva, Rita Pavone, Adriano Celentano, Giliola Cinquetti, Domenico Modugno... kao što vjerojatno moji vršnjaci pamte imena nogometaša. 

Poneki moji prijatelji uskoro su imali gramofon i na njima vrtjeli skupe, na crno kupljene ploče rock' n 'rolla. Ipak, za obitelj je bio važniji tranzistor koji se uskoro pojavio, s kojim smo onda odlazili na plažu i puštali muziku ili vijesti na sav glas, teško je bilo odoljeti magiji tog bežičnog emitiranja zvuka.  Već je sljedeća generacija rasla s videom ili VHS-om, magnetofonom smanjenim na veličinu dlana, daljinskim upravljačem za TV u boji i walkmanom. I da ne zaboravim još dva nova čuda, telefonsku sekretaricu na čije su glašavanje u početku svi spuštali slušalicu i bežični telefon ( sa antenom. Sve je ovo bio tek uvod u ono što slijedi.

A to što je uslijedilo bila je tehnološka revolucija.

Apple i fax u rukama

Ne, nisam ni izdaleka bila svjesna što će u budućnosti značiti kompjuteri, kad sam negdje 1986. nabavila svoj prvi Apple – onaj baš prvi model, mali, iz dva dijela. Za razliku od glomaznih kompjutera u redakciji, za koje su novinari morali na tečaj da bi naučili kompjuterski jezik, moj mali Apple bio je vrlo prijateljski odnosno lagan za upotrebu. Kompjuter, ali još više fax mašina u to su vrijeme, osamdesetih – promijenili naš novinarski posao i nezamislivo ga olakšali. Zamislite samo, u Zagrebu ugurate ispisani list papira u prorez na nečem nalik većem telefonskom aparatu (jer faks mašina i jest bila neka vrsta telefona) – a na drugom takvom aparatu u Londonu izađe taj isti list papira minutu kasnije! 

Ipak, morali smo pričekati još neko vrijeme da se dogodi sljedeće čudo, da u jedan kompjuter napišete tekst ili poruku a on se, jednim pritiskom tipke, toga časa pojavi na drugom kompjuteru odnosno ekranu. To je zaista bilo revolucionarno za novinarstvo, ali i mnoge druge profesije. Uslijedile su tražilice i e-mail i svi mogući programi ili aplikacije koje danas imamo, a većinu niti ne koristimo. Tada rođenima nova tehnologija postala je najobičnija stvar, u kućanstvu i na radnom mjestu.

No da bi tehnologija mogla postati važna za svakodnevni život i bitno promijeniti naše navike nedostajao je još jedan element – njezino sveopće prisustvo.

Prijelomni povijesni trenutak bila je masovna pojava mobilnih telefona pred petnaestak godina. I uskoro su telefoni promijenili način života ne samo jer su sve noviji modeli bili nevjerojatno sofisticirani, nego jer su postali svima dostupni. Svaki je član obitelji imao svoj mobilni telefon, uključujući i djecu koja su tek krenula u školu. Štoviše, djeca su sa par godina naučila koristiti ga vještije od odraslih. Telefoniranje je, međutim, postala samo jedna njegova funkcija, pored igranja igrica, gledanja filmova, slušanja muzike i instant-pristupu svih vrsta informacija.

Švedska: nema novca, ali ništa bez banke 

Do kuda seže tehnologija najbolje sam se uvjerila Švedskoj, zemlji koja se diči time da je prva koja više ne upotrebljava novac u fizičkom, nego samo u virtualnom obliku. To na primjer znači da nema više bankomata ili su vrlo, vrlo rijetki, jer što će vam ti šareni papirići ako sve plaćate karticom i telefonom? A nema više ni banaka u koje možete ušetati i podići svoju ušteđevinu. U svega nekoliko koje još postoje, morate se najaviti i zakazati sastanak. Ako uđete bez prethodnog dogovora, reći će vam da moraju naručiti novac da bi vam ga uručili. Treba li reći da banke nestaju jer se sve transakcije odvijaju elektronski odnosno preko aplikacija. Kod nas kao građanin ne postojite ako nemate OIB. Kod njih ne postojite ako nemate PN ili osobni broj, ali ne možete funkcionirati ako nemate BI – bankovni identitet. Ova vam je bankovna aplikacija nužna ne samo da pristupite svom bankovnom računu, nego i zdravstvenom kartonu. 

A što ako nemate mobilni? Vaš život postat će vrlo, vrlo težak.

U svakodnevnom životu, ovdje je telefon najvažniji. Ulazite li u autobus, nećete moći kupiti kartu od vozača, a ni na stanici nema aparata u kojoj je možete izvaditi. Ako nemate karticu s uplaćenim putnim kartama koju će vam očitati aparat pored vozača, preostaje vam da je platite preko aplikacije za gradski promet koju ćete, naravno, skinuti na telefon. Jednostavno, ali samo ako imate telefon. Ako ga nemate iz bilo kojeg razloga, bilo da ste ga slučajno zaboravili, ili ste stariji pa ga uopće nemate, turist itd.. autobus će otići bez vas. 

Isto će se dogoditi ako poželite nešto kupiti u pekari, jer ne primaju novac. Ranije je u mnogim dućanima na vidljivom mjestu stajalo upozorenje Novac ne primamo, ali toga više nema jer se zna da Švedska posluje bez novca. Kad sam se prvi puta srela s takvim upozorenjem, bilo je to u Amsterdamu negdje pred više od deset godina. Ušla sam u prodavaonicu čokolade, u kojoj se prodavala predivno izrađena australska čokolada, ukrašena crtežima Aborigina. Kad sam pružila novac na blagajni, blagajnica mi je pokazala veliki napis na zidu iznad tezge. Bila sam zapanjena. Srećom sam imala kod sebe kreditnu karticu. Taj mi je doživljaj ostao urezan u sjećanje, a danas mi se čini kao nagovještaj budućnosti bez novca, koju upravo živim. 

Ako u Švedskoj trebate liječnika, i ta je procedura automatizirana. Naravno da nećete nazvati ambulantu i da telefon neće dići sestra ili neka druga živa osoba. Dobit ćete automat s nekoliko mogućnosti, jedna je da tražite medicinski savjet. To znači da ćete, kad vas sestra povratno nazove, njoj izložiti problem a ona će ga prenijeti doktoru, koji će onda odlučiti hoće li vas nazvati. Naravno da se na istom automatu možete i naručiti za posjetu doktoru, ali i tu je procedura ista. A kad je riječ o zdravstvenom kartonu u kojem je sve upisano, ako imate BI možete otvoriti stranicu i saznati rezultate pretraga, tražiti recepte i zakazati preglede. 

Opet se postavlja isto pitanje: ako nemate telefon, ne možete imati niti BI. Kako onda pristupiti osobnim zdravstvenim podacima? Ovom tehničkom pitanju treba dodati i još nešto, osjećaj potpune dehumanizacije zdravstvenog sistema odnosno institucija. Nema druge riječi za to osim one koju smo svojevremeno naučili od Marxa: otuđenje.

Nismo svi dobitnici...

Ovaj način poslovanja ima naravno i svoje protivnike. Velika većina Šveđana posve je prihvatila nepostojanje novca i tehnologiju koja u mnogim aspektima upravlja njihovim životima. Tome se protivi starija populacija i to uglavnom seoska, ljudi koji su navikli na novac i nemaju nužno telefon. No kako je njihov broj mali, pa su i njihovi protesti zanemareni. Oni su prisiljeni naučiti se novom režimu i potražiti pomoć mlađih rođaka ili susjeda. 

Druga kategorija su ljudi kojima je posve jasno da ovakav način poslovanja bez novca ostavlja trag, pa je tako svakome registrirana kupovina ne samo svakog peciva, autobusne karte ili vezice luka – nego i automobila ili stana. Na ovaj način državne institucije, poput porezne uprave, mogu imati kompletan uvid u nečije poslovanje. Naravno, ovime se vrlo efikasno staje na put sivoj ekonomiji. No istovremeno se postiže i potpuna kontrola građana, kao u kakvom orvelijanskom svijetu u kojem gledatelj vidi ekran ali i ekran vidi njega. 

U "vrlom novom svijetu" sasvim sigurno postoje i gubitnici a ne samo dobitnici. Iako je nova tehnologija izvanredno korisna u mnogim područjima , njen utjecaj , na primjer na djecu, prilično zabrinjava. Istraživanja pokazuju da djeca već zarana pokazuju smanjenu pažnju, nedostatak koncentracije i razvijaju sve siromašniji rječnik, da spomenemo samo neke posljedice .

No nema sumnje da je moja generacija koja pamti bakelitne telefone - dok ih mladi mogu vidjeti samo u starim filmovima! - ona koja je ispala iz igre. Pada mi na pamet jedna davna karikatura: u Rimu negdje u VI. st naše ere dvojica Rimljana sjede na klupi i čitaju. Onaj stariji čita svitak (rolu papirusa) a drugi kodeks, to jest tanku kožu ili pergament uvezan u obliku današnje knjige.  Ovaj sa svitkom obraća se mlađem sa kodeksom pa kaže "Nikada to neće zaživjeti..." – misleći na novotariju. Problemi s novim izumima mučili su ljude i u to vrijeme, pa su se uglavnom privikli i prihvatili ih. 

Ali danas su promjene takve da nije baš sigurno hoće li ih kontrolirati ljudska rasa – ili možda od ljudi izmišljena umjetna inteligencija. 

Tekst je nastao kao dio aktivnosti projekta "Treća dob čitanja" Gradske knjižnice Rijeka, a čiji je cilj razvoj kvalitetnijeg odnosa s tehnologijom osoba treće životne dobi. Aktivnosti "prve sezone" možete istražiti ovdje.