Nešto je sjećanje: Korado, Idis i Ivanka o renesansnim ljudima, nezamjenjivosti i uzbudljivim vremenima

Kao i sve u životu, internet se voli ponavljati. Svakih nekoliko tjedana ili mjeseci na jednoj od mreži naići ćete na neku od varijacija toga što biste rekli sebi prije 10, 15 ili više godina. I velika većina će napisati – kupuj dionice, zapisuj loto, kladi se na Leicester... Manji dio reći će da provedu vrijeme s onima kojih ubrzo više neće biti ili da je možda sada dobar trenutak za provjeriti onu smiješnu, ma nije ništa sigurno, bol. 

Svima se sviđa ispravljati greške ili činiti život ugodnijim. Rijetkost je među tim izjavama pronaći odgovor da je sve u redu. Isplatit će se. Začudan nam je taj koncept da se iz budućnost dolazi ako je sve u redu. U prošlost se vraćamo samo da bi ispravljali greške. Jer svi znamo što radimo dobro, zar ne? Retrospektive nas samih jedino nas mogu nadigrati, ne i obrnuto, kada promišljamo što je moglo biti drugačije i gdje smo mogli drugačije gaziti, a i onda je samo na ljudskoj mašti da odgovori bi bilo bolje da smo drugačije zagazili zbog toga. 

Naravno, nije uvijek moguće samo zaboraviti što je moglo biti, ali uvijek je moguće biti blaži prema mlađem sebi koji će, ako već želimo biti praktični, teško povjerovati 15 godina starijem liku koji ispada iz ormara i viče mu da bude hrabriji, odgovorniji i da toga dana ne ode u školu, nego u kladionicu da uplati da će Kekova Rijeka osvojiti titulu. Ali to sam samo ja...

Program se provodi uz financijsku potrebu programa razvoja publike Ministarstva kulture i medija Republike Hrvate te partnersku potporu Obrtničke komore Primorsko-goranske županije.

Povodom toga što bi rekli sebi u mladosti, u sklopu ciklusa „Radno čitanje“ na susretu „Nešto je sjećanje“ okupili su se astronom Korado Korlević, glazbenica Ivanka Mazurkijević i arhitekt Idis Turato koji su zajedno s moderatoricom Frankom Blažić odlučili složiti taj začudan odgovor. Kao temelj ovome susretu poslužila je knjiga Jane Graham „Pisma mlađem sebi“ gdje su sakupljena pisma poznatih ljudi iz različitih područja  u kojima se dotiču mnogobrojnih temi za koje vjeruju da bi im pomogle da su ih pročitali ranije. Susret je otvorila gradonačelnica Iva Rinčić koja se zahvalila prisutnima, pohvalivši program i sugovornike što su odlučili podijeliti svoja razmišljanja jer time "obogaćujete naš grad, ali i dajete primjer mlađima da se u životu ne boje rasti, mijenjati i sanjati."

Intrigantno je bilo otpočeti od toga što bi mlada Ivanka ili mladi Idis i Korado kazali da im se kaže što su postali danas. Ivanka Mazurkijević istaknula je kako „umjetnici imaju taj veliki ego koji je razvijen na taj način da uvijek ono što rade trenutno je fantastično.“ Pritom ističe da je „sreća kad radiš ono što si kao mlad želio“, i da je to nešto u čemu je ona uspjela. Kada se dogodio trenutak kada je to shvatila? Kada joj za odrađeni posao nije stigao honorar, a „ja sam i dalje bila sretna!“ 

Otpočinjući na svojim edukacijskim uzusima, Korado Korlević istaknuo je da se u njegovom poslu ne vidi što je radio „jučer, nego prije 20 – 30 godina.“ Itekako ga zanima što se rezultati vide u trenutku kada se nalazimo u kritičnom civilizacijskom trenutku jer upravo sada nastoji raditi na "sustavu vrijednosti i ljudima" koji će nositi buduće društvene i znanstvene projekte

Idis Turato bio je vrlo jasan i precizan: „Ne bih kao mali vjerovao da ću biti profesor na Arhitektonskom fakultetu." Pritom ukazuje na to da mu je u njegovom poslu najuzbudljivije „da ga svatko nešto pita, i da svakome neki problem treba riješiti.“

Naravno, pitanje toga što bi rekli sebi u mladosti je izrazito kompleksno. Korado ukazuje da svi mi „sa 16 godina nismo imali ni predznanje ni mudrost za razumijeti ono što bih mu rekao sada.“ Jasno ističe, kada mu kolege dolaze s pitanjem što da rade s djecom, da im govori da su ta djeca „oni prije 20 godina“, i da si moraju postaviti vrlo jednostavno pitanje: „Što bi radio sa sobom u tim godinama?“ 

I dok prosvjetni radnici uvijek moraju razmišljati s „mrkvom“ u rukama kako bi postepeno vodili učenike prema cilju, za sve mlade Koradova poruka vrlo je jasna: „Čitati, čitati, čitati...“ Prvo je to korak, ne „samo razgovora sa sobom, nego sa stotinama mudrih ljudih koji su ostavili svoje znanje.“ U svojem razvoju mladi ne smiju napraviti samo jednu stvar – postaviti si granice. „Limitirati se na usko područje danas je katastrofa.  21. stoljeće traži Leonarde, a ne Einsteine. Moraš imati jednu širinu pogleda, biti renesansna osoba za svijet koji dolazi.  Danas je cilj razumjeti sve,“ reći će Korado koji jedino i isključivo ohrabruje mlade da istražuju i nastoje u tome da, iako zna da je „količina znanja prevelika“, pokušaju obujmiti svijet što je šire moguće.

Sam Idis, iako mu se nije svidjela okosnica same knjige, kao i ideja pisanja mlađem sebi, ukazao je na to da mu je „sa 16 godina bilo super, ali zapravo nisam razumio ništa.“ Iz te pozicije ukazuje na to da je ključno imati medij izražavanja kroz koji istražujemo kreativnost i mogućnosti svojeg mišljenje. Na cijelom tom putu „bitno je da ti nitko ne pomaže, nego da sam sa sobom dođeš" do zaključaka i ideja. Nadovezujući se na Idisa, Ivanka će reći kako je ono „što mislimo sa 16 godina ovisno o kontekstu grada i vremena u kojem se nalazimo“. Gledajući na svoju mladost u Velikoj Gorici, u trenucima dok se Jugoslavija raspadala, uviđa kako je bitno u kojem se trenutku gdje nalaziš: „Kad ja gledam, Amy Winehouse koja je slučajno u Camdeu prošla pored Don Lettsa koji ju je onda uveo unutra... Slučajno se ne mogu u Turopolju šetati pored Don Lettsa.“

S time se slaže i Korado koji upozorava da su „vrijeme i prostor uvijek skupa vezani.“ Kako bi to dočarao, sjetio se kako je, istražujući „tko proizvodi ljude koji mijenjaju svijet“, uvidio da je od dvadeset najvažnijih ljudi koji su stvarali Hrvatsku samo jedan rođen u – Zagrebu! Ostali su u Volosku, Smiljanu, Dalju... „Male sredine i teški uvjeti proizvode jake ljude,“ kazat će Korado. Fokusirajući se samo na vrijeme, Korado ukazuje na to da, iako „vrijeme u fizici ide linearno, u društvenim odnosima vrijeme ide kao pila.“ Sam je mišljenja kako „smo u jako lošoj civilizacijskoj situaciji“ te da ako samo pogledamo što se događa u svijetu ćemo moći primijetiti da smo "izuzetno slični Zapadnom Rimskom carstvu.“

I u trenucima kada smo „u fazi kruha i igara do ušiju“, jednim od ključnih pitanja se uistinu nameće – što reći mladima? Za Korada nema sumnje: „Tvoj rast je tvoj najveći projekt. Čim prije uspiješ, izrasti i postani nezamjenjiv ili ono što klincima govorim – besramno dobar.“ Upravo u tome, tvrdi riječki astronom, trebao bi ležati cilj svakog mladog čovjeka – da postanu besramno dobri jer jedino tada „nitko te neće pokušati zgaziti.“ I dok je to jedna od onih bezvremenskih lekcija, Korado ima i jednu aktualnu lekciju koja se tiče rapidnog razvoja umjetne inteligencije. „Smislite kako biti u simbiozi sa strojem,“ istaknut će  jer iako svi „znamo biti u simbiozi s mačkama i psima“, važno je znati da mi to možemo i moramo „biti i sa strojem.“ Kao i u svim drugim aspektima našeg društva, „promjene su radikalne, ogromne, velike,“ govori Korado u želji da nam naznači kako se nalazimo u kritičnom trenutku vremena.

Sam Idis će ukazati kako se društvo ogleda u arhitekturi; primjerice, Rijeka je „niz potpunih trauma u prostoru.“ Unatoč tome, „taj grad je predivan u svojoj potpunoj kontradiktornosti“ jer je tijekom svojeg života ključno shvatiti da je „grad musaka raznih trauma“, daleko od idealističnih vizija koje znamo gajiti. Prema njegovom sudu, gradovi budućnosti bit će bliži onima iz Blade Runnera jer „digitalno doba ne donosi idealne odnosi“, već je bliže srednjem vijeku, „jednom predivnom cyber srednjem vijeku koji nije idealan, ali je jako uzbudljiv.“ Ili kako je Korado sročio: „Imamo sreće što ćemo živjeti u najuzbudljivijem razdoblju ljudske povijest u zadnjih 40 000 godina; nije bilo toliko zabavno od vremena kada smo pojeli zadnje neandertalce.“ Stoga, ključno je pitanje – što možemo učiniti u njemu i što bismo mogli učiniti da upravo sada proživljavamo formativne godine?

Za Korada nema sumnje: „Ovo je apsolutno ludo vrijeme i treba ga doživjeti, ako je moguće stvarati i dati doprinos da se formira vrijeme i da bude uljuđeno. A mladima treba reći – investirajte u sebe. Ali ne možemo im reći kako i koliko jer to će doznati kada odraste.“

Stoga, umjesto u prošlost, svoja pisma šaljite u budućnost!