"Zemlja opstaje" Georgea R. Stewarta: tihi klasik SF-a za ljude poslije prave pandemije

Tema pandemije ili apokaliptičnog utjecaja virusa na čovječanstvo omiljeni je motiv postapokaliptične znanstvene-fantastike u svim formatima (knjige, serije, igre…) pa smo u njima postajali mutantima, zombijima, vampirima, neplodnima muškarcima i ženama, osamljenim jahačima virusom poharanom Zemljom… Kako smo određeni pandemijski format i proživjeli u ovoj generaciji s podosta trauma (od kojih mnoge snagom nadilaze shvaćanje) nije baš neka prodajna navlakuša. Od pandemija smo sigurno umorni.

U filozofiji je popularna parafrazirana izreka Alfreda Northa Whitehead (ponekad etiketiranog kao najzanemarivanijeg filozofa XX. stoljeća) kako je sva povijest filozofije niz zabilješki o Platonu. Nakon što sam slučajno našao na polici kvartovske knjižnice, a onda zadubljeno brzo pročitao knjigu “Zemlja opstaje” Georgea R. Stewarta (izdanje: Zagrebačka naklada, prijevod: Domagoj Čavrak) mogu reći i kako je sva postpandemijska literarna ili pop kulturna apokalipsa niz bilješki na taj SF klasik. Ili bolje rečeno, njegova mutacija.

Za Georgea R. Stewarta nikada do sada nisam čuo iako ga spominje i omiljena mi prastara Enciklopedija naučne fantastike Zorana Živkovića, ali i ne čudi s obzirom da njegova natuknica nije nešto posebno informativno i uzbudljivo napisana. Naslovnica koje su kroz godine uokviravale “Earth Abides” je beskonačno i na svima stoji “SF classic” pa se tako i hrvatsko izdanje pojavilo 2024. godine u biblioteci SF klasici Zagrebačke naklade. MGM+ je čak 2024. odvalio i seriju sa šest nastavaka inspiriranih knjigom koja nije blockbuster, ali nije ni potpuno pokopana. Amazon Prime kaže “This video is currently unavailable to watch in your location.” Apokalipsa.

Stewart je svakako zanimljiv lik. Biografija ga opisuje kao “exceptional scholar-author penned some of the most remarkable literary works of the 20th century, inventing several types of books along the way--including the road-geography book, micro-history, place-name history, ecological history, and the ecological novel.” Iako jezičar-znanstvenik zaposlen na sveučilištu imao je interese iz različitih područja poput antropologije, povijesti, geografije, meteorologije… i sve to je koristio u svom vrlo heterogenom opusu. Tako se tradicija imenovanja ciklona u SAD-u (ona iritantna praksa koja je zaživjela i kod nas) pripisuje utjecaju njegovog romana Oluja popularnog tijekom Drugog svjetskog rata među američkim vojnicima. Napisao je i Not So Rich as You Think 1968. godine s analizom toga što dobivamo, a što gubimo s industrijsko-konzumerističkim razvojem te ga je to svrstalo među rane environmentaliste što je tih godina kontrakulture i antijukulture postalo izrazito popularno. Stewart nije kanonski autor poput H.G. Wellsa, Clarkea ili Asimova, ali je svakako važan za znanstvenu-fantastiku - s doslovnom jednom knjigom koja pripada tom žanru - u ovom slučaju spekulativne postapokaliptične fikcije. I to je upravo “Zemlja opstaje”.

Da sam sudio po koricama ne bi Stewart daleko stigao ni u čitateljskoj zajednici na Drenovi. Glavni vizual je nekakav tip koji nalikuje junaku iz Assassin's Creed serijala što i nije nešto posebno privlačno kada se opisuju “klasici”. Originalna naslovnica je izgledala ovako poviše, a tu već pričamo o nečemu za naše apokaliptične duše. Zapravo, privukla me je godina izdanja, a na koju ćemo se još vratiti.

Svakako velik plus za Zagrebačku nakladu jer objavljuju super klasike, ali vizualno rješenje naslovnice je moglo proći trunku bolje, ne u smislu da ga je autorica nešto loše napravila već je mogla biti atmosferičnija ili konceptualnija. Na koricama je i klišej opis kako je nagrađena s prestižnom “International Fantasy Award”. Ta nagrada je doista postojala te je knjiga nagrađena, ali to je britanska nagrada koja je postojala samo šest godina do 1957. te je Earth Abound bio njen prvi dobitnik.

Polazna premisa romana “Zemlja opstaje” je načelno sto puta viđena. Glavni junak, mladi geograf Ish, igrom slučaja preživio je brutalnu pandemiju za koju zapravo nije ni znao. U “Pale sam na svijetu” situaciji pokušava poloviti konce novog svijeta u kojem gotovo nema ljudi, a vi na početku imate osjećaj kako ste već sto puta nešto takvo čitali ili gledali.

I u tome je fora - ovo je roman iz 1949. godine te je sve kasnije gotovo niz bilješki ili varijacija na temu. Nešto kao ono kada se Rick Grames u Živim mrtvacima budi iz kome i shvati kako su svijet pregazili zombiji. Ili lutanje u Last of Us. A najviše - Stephen King je napisao kultni “The Stand” apsolutno naslonjen na priču i atmosferu romana “Zemlja opstaje”, što je i sam istaknuo.

No ima još jedan razlog zašto nam se sve može učiniti tako svježim. Naime, iako je knjiga iz 1949. godine Stewart je potpuno smješta u američki ambijent. A on je tada već bio visoko razvijen, tehnološki nabrijan, napučen autima i brzinom, supermarketima, povezan telefonima, strujom, vodom…

Jedino što nedostaje su mobiteli i računala, a sve ostalo je tu jer su SAD puno duže i dublje od drugih u sferi suvremene neuroze. Život bez struje, vozila, dućana, vode iz cjevovoda koji opisuje kao postapokaliptični bio je u trenutku pisanja romana još uvijek realnost za apsolutno veći dio svijeta. Ono što opisuje kao novu grubu realnost izgleda zapravo kao u tom trenutku pola naše Slavonije i Like.

Suvremena povijest je put lovljenja bilješki za SAD-om.

Iako smo rekli kako pandemijske teme u SF-u obično prati i kakav crv koji vam se uvukao u mozak i pretvorio ljude u krvožedne manijake ovdje toga nema. “Zemlja opstaje” je zapravo roman samotne tjeskobe, a ne nestvarnosti. Prevladava gotovo osjećaj egzistancijalističke tjeskobnosti, posebno u prvom, najdužem dijelu, te meni je tu trunka Camusa i Sartrea iako djelo nitko neće staviti u tako visoku književnost. Povjesničar s mučninom, pojedinac bez osjećaja na pogrebu majke ili Ish u lutanju napuštenim svijetom dijele isti osjećaj između emocionalne hladnoće i tjeskobe. Ustati ili odustati.

S paragrafima koji opisuju što bi se doista fizički i biološki događalo u slučaju situacije pandemije s takvim posljedicama (a ne sa zatvorenim frizerskim salonima) tu je i atmosfera doxa Život poslije ljudi. Nema nekih velikih napada luđaka, borbi sekti (samo borba sa štakorima), mutanata…samo dobra stara tjeskoba, fizika i biologija koja potiče i na razmišljanje o vlastitom gradu kada bi se dogodilo nešto slično.

Da li ljudi na kraju opstaju? Priča o opstanku počne se razvijati tek negdje polovicom knjige - igrom slučaju dolazi i do spajanja skupine ljudi, novih trudnoća, nastanka nove društvene zajednice sa svim silnim dilemama. Kako stvarati novo bez samo parazitiranja na ostacima stare civilizacije, kako izbjeći sljedeću krizu koja može biti kobna za svih, kako sačuvati ono što je vrijedno…postaju glavna pitanja za našeg junaka. Čini se samo za njega. Stewart tu zgodno provlači i motiv dvije knjižnice - gradske i sveučilišne, koje za njega postaju nešto poput svetišta. Ni moj čekić za ilustraciju nije slučajan, njegovo značenje kroz priču od banalnog predmeta postalo je metafizičko.

Postapokalipsa je vruća tema suvremenih kulturalnih teoretičara kao splet tumačenja svijeta tehnoloških megakorporacija, kockarskog kriptokapitalizma, raznih kriza smisla uslijed generacijske zgusnutosti, stalnog “šoka budućnosti”, krize rada, sada i neizvjesne uloge AI-a.

A ja što je više takvih pomodnosti, debilizma i intelektualne lijenosti s upisanim “promptovima” više cijenim erudite starog kova. Tako i novootkrivenog Stewarta. Zemlja opstaje.