Darija Žilić: Godine rada i čitanja donijele su lakoću, radost i užitak stvaranja poezije

Povoda za intervju s pjesnikinjom Darijom Žilić ima mnogo ne samo zbog njezine potentne poezije već i zbog njezine specifične osobnosti koja budi znatiželju, no ovaj put povod je nova zbirka poezije “Zmajevo cvijeće” u izdanju HDP-a, knjiga “Izbor iz poezije” koja je ove godine izašla u Crnoj Gori te prijevod poezije na engleski jezik pod nazivom “Pjesme nevinosti i iskustva” koji će uskoro izaći u izdanju Perlina Press-a u SAD-u. 

*naslovna fotografija: fotografirala Emica Elveđi (Pixsell)

Darija Žilić je rođena 1972. u Zagrebu. Diplomirala je povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorica je 24 knjige poezije, proze, kritika, eseja i intervjua. Neki od naslova su Grudi i jagode, Pleši, Modesty, pleši, Muza izvan geta, Prsti i prerije, Nomadi i hibridi, Omara, Tropizmi 1, 2, 3,  Svanuće, S rubova ekrana, Sol zaborava, Pisati mlijekom, Klavžar. Dobitnica je nagrade “Kiklop” za  zbirku „Pleši, Modesty, pleši“ za najbolju poetsku knjigu u 2010.  godine, dobitnica je i nagrade Julije Benešić na najbolju knjigu eseja "Muza izvan geta" u 2010. te nagrade “Orfej” 2020. godine za poeziju u Plovdivu (Bugarska). 

Sudjelovala je na pjesničkim festivalima u Europi, Aziji i SAD-u. Također, boravila je u više književnih rezidencija u Turskoj i regiji. Knjige „Pleši, Modesty, pleši“ i „Prsti i prerije“ prevedene su na makedonski jezik i objavljene u izdanju Nove iz Bitole. Urednica je strane književnosti u novinama za kulturu Vijenac, članica Slavenske akademije, HDP-a i HZSU-a, Pen Centra BiH i Hrvatskog Pen centra. Prevela je nekoliko knjiga s engleskog jezika.

Sjećaš li se trenutka kad si shvatila: “Ja sam zapravo pjesnikinja”, a ne netko tko samo piše?

Da, dobro baš pitanje. Mislim da sam to osvijestila tek kad sam dobila službeno status slobodne umjetnice. Dotad sam vješto izmicala određenju sebe kao književnice. Objavila sam dosad 24 knjige proze, poezije, eseja, kritika. Dugo mi je trebalo da sebe prihvatim kao pjesnikinju, jer to baš nije društveno  poželjno. 

Uostalom, i počela sam s kritikom i esejistikom, jer je to kao ozbiljnije, bar mi se tad činilo. Prvu knjigu poezije objavila sam tek 2005., riječ je o knjizi “Grudi i jagode”, svakako je i nagrada Kiklop za knjigu “Pleši, Modesty, pleši” 2010. bila važna za  doživljaj sebe kao pjesnikinje.

Koliko je tvoja poezija dnevnik, a koliko fikcija? 

Pišem gotovo svakodnevno, ali mislim da je ta lakoća rezultat dugogodišnjeg rada, kritičkog, čitalačkog i poetskog. Čim nešto oblikujemo u jeziku odmaknuti smo od sebe, i sve na neki način postaje fiktivno, i postajemo dvojnici sami sebi. U tom smislu je pisano fikcija u koju ulaze oblici mog unutarnjeg života i svagdana.

Svakodnevno objavljuješ poeziju na društvenim mrežama pa me zanima jesu li društvene mreže postale nužno zlo ili prostor slobode? 

Meni su društvene mreže puno donijele, jer nisam u nekim drugim medijima bila prisutna, osim na HR3. Danas su mnogi pisci prisutni na Facebooku, međusobno se čitamo, podržavamo. U knjižnicama se knjige poezije baš i ne posuđuju, pa je to odličan način komunikacije. Naravno, na društvenim mrežama ima svega, tako da ima i puno loše poezije, no njihove su prednosti po meni veće od tog nedostatka selekcije.

Da se nadovežem na prethodno pitanje – pjesnikinja Frida Šarar rekla je da si trenutno, baš zbog svakodnevnog objavljivanja poezije, ali i činjenice da nijedna od tih pjesama nije pisana samo da bi se dobila kvantiteta, najpotentnija pjesnikinja u Hrvatskoj. Što misliš o tome? 

Hvala dragoj Fridi, mi se razumijemo, obje pišemo ono što osjećamo i mislimo, frenetično, beskompromisno. Mogu reći da se osjećam snažno i moćno sada, prepuštam se fluksu emocija bez straha, a  život izvan institucija me osnažio i dao tu neku snagu, odvažnost. Godine rada i čitanja donije su lakoću i radost, imam užitak dok stvaram, i vjerujem da se to osjeti, jer pjesme pišem epifanijski, u trenu.   

Tvoje pjesme ne podilaze očekivanjima društva ili “popularnim” temama. Koliko je teško izgraditi se kao autorica s takvim pristupom poeziji? 

Da, ma ja sam prije više do dvadeset godina odlazila po regiji, pisala eseje o poeziji kao emancipatorskom diskursu u poeziji suvremenih autora i autorica na području bivše države, među prvima, radila brojne intervjue s ljudima iz regije, piscima i aktivistima, pisala o ratu i miru, bila beskompromisna i svoja, pisala sam o temama žena, manjina itd. 

No takva je bila i moja čitava generacija, idealistična uglavnom, sve smo angažirano radili bez kalkulacija, otvorena srca.  Pišem i sad poetski o ratnim temama, nasilju nad ženama, no ne želim samo pratiti trend, ne forsiram se, okrenuta sam više unutarnjem životu, i pišem možda više intimistički, povezujem i likovnost i poeziju... Slijedim sebe.

Imaš li stih ili pjesmu koja ti je i danas „najbliža srcu“, bez obzira na to kad je nastala?

„Našla si ljubav svog života i ima li veće sreće nego kad spusti se mišlju na tebe, a nitko ga ne vidi.“

Kada pišeš, misliš li i na one koji čitaju ili je to isključivo tvoj prostor?

Čim pišem javno, mislim na one koji čitaju, želim im pružiti emociju, misao neku, očekujem i recepciju, radujem joj se,  a interesantno, znaju čitatelji prepoznati  moje najbolje pjesme, one često dobiju i najviše lajkova. Mislim da nam je komunikacija jako važna svima, prijenos energije, zato i dijelimo, objavljujemo.. 

Je li ti ikad bilo neugodno objaviti neku pjesmu? 

Evo, možda pjesmu „Povratak ratnika“ iz knjige “Prsti i prerije”,jer pišem iz pozicije muškarca ratnika koji je izgubio spolnu moć, ili možda pjesma „Autoerotika“ iz knjige “Grudi i jagode”.

Smatraš li da žene u književnosti još uvijek moraju biti „malo hrabrije“ od muškaraca da bi bile shvaćene jednako ozbiljno i što misliš o narativu koji se i dalje provlači, a radi se o odvajanju na mušku i žensku poeziju? 

Da, često se tzv. ženska poezija određuje kao sentimentalna, manje misaona, no nije tako. Žene su danas puno više prisutne, imamo velik broj autorica, i to vrlo kvalitetnih, no zaista žene moraju proći puno teži put, posebno ako idu samostalno. I uz to, manje su prisutne u antologijama, posebno bih istaknula da bi trebalo poticati čitanje autorica u srednjim školama.  

U tom smislu je odličan projekt mladog profesora Alena Orlića u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu koji je samostalno razvio projekt „Čitanje suvremenih hrvatskih književnica“, tako približava mladima književnost koju pišu žene. Naime, autorice su još uvijek jako malo, minimalno zastupljene u lektirama.

Je li poezija danas više prostor slobode ili borbe? 

Čak i nisam ljubitelj riječi borba, to mi zvuči kao boriti se protiv, za mene je prostor slobode prije svega, jer mogu reći sve što želim na neki svoj način.

Postoji li autorica ili autor kojem se uvijek potajno vraćaš? 

Da, intimno – Wislava Szymborska, Vesna Parun, Marguerite Duras, Semezdin Mehmedinović...No vrijeme je ubrzano, sve se manje vraćam i više radim, čitam novo, uređujem.

Što te više inspirira – ljudi ili samoća? 

Ne mogu bez ljudi, putovanja, susreta i druženja, ljudi me podignu, spuste, ali volim i prostor vlastite sobe gdje pišem, snatrim. Posebno volim putovanja, a književnost mi je omogućila puno gostovanja po raznim kontinentima, i susrete s piscima iz drugih kultura. 

Tako sam i otkrivala Istok, trudila se razbijati predrasude o Iranu, Turskoj itd., primjerice prevodeći poeziju arapskih autorica, turskih pisaca.

Treba li ti danas više vremena, više tišine ili više hrabrosti? 

Mislim da sam svoje odradila što se tiče hrabrosti i angažmana, pa i volontiranja, sada više volim tišinu u kojoj mogu iz unutarnjeg svijeta reflektirati sve doživljeno.

Kroz život nisi bila dio klanova niti te netko “gurao”. Kakav je osjećaj uspjeti unatoč tome?

Divan, osjećaj, nisam nikom ništa dužna. No ipak ističem drage ljude koji su mi svojom podrškom na tom putu pomogli: moji izdavači Zorka Jekić, Dražen Katunarić, Branko Čegec, Shura Dumanić, Irena Matijašević, Sonja Manojlović u HDP-u, urednici Đurđica Vuković i Goran Galić.

Moglo bi se s punim pravom, u kontekstu stvaralaštva i uspjeha, reći da je došlo vrijeme Darije Žilić. O kakvom se vremenu radi iz tvoje perspektive? 

Većinom je moj život bio rubni, i to je bilo dobro za stvaranje, ali za mene kao ženu nekad iscrpljujuće. Sada se sve posložilo, imam mir, i kako piše metaforički i doslovno Virginia Woolf,  imati svoju sobu i svojih 500 funti za autoricu je najvažnije. 

Jesi li sretna? 

Baš jesam, došla sam s treninga, osjećam lakoću tijela. Radim sa Aleksandrom Načinović na njezinoj drugoj knjizi poezije, lijepo piše. Volim i radionice s mladima, radujem se novim knjigama, putovanjima, a na kraju ističem i važnost Rijeke za mene. Neki i danas misle da sam Riječanka, a ne Zagrepčanka. To dovoljno govori. 

Stairway to heaven

Penjemo se prema Nebu danas,

Oko nas je More koje postaje raj

I strme stepenice kao hridi.

Sjedimo na jednoj od njih

Povezani kroz dva tijela, glava

Gleda prema svodu.

Plavi areal želi nas utopiti

Duše se drže kao pripojene

Sijamske niti nebeske

I dubina koja leži pred nama,

Na razdaljini.

Tijela kao vijugave komete

Isprepletene.

Nebo i More jedno.

Djeca zmajeva

U neka davna vremena praslavenskog svijeta 

zmajevi su nastajali od životinja.

Od šarana bi postao plavi zmaj.

Taj prizor vidjeli su dunavski ribari.

I od tada nisu ga lovili.

Niti jeli, jer onaj koji pojede meso šarana 

dobije epilepsiju.

Šaran je sveta riba.

Kad napuni određen broj godina, dobio bi

 krila i postao veliki zmaj.

Donosio bi kišu za usjeve. Dobar zmaj 

pomagao je ljudima.

Bio je polučovjek, poluživotinja.

Mijenjao se u trenu.

Preobražavao u okolini s ljudima, kraj rijeka.

Željezni zmajevi ostali su kao ljušture tih 

davnih šarana.

Zmajeva riba. Čvrsto stoje na zemlji i čuvaju

 kraj. Veliki su, ljudskom rukom stvoreni,

Pa opet vraćeni zemlji. Više nisu ničiji.

Ne zna se kad je prebrisan trag njihova 

postanka. Stoje kao kositreni vojnici i čekaju.

Neki šumski ljudi vidjeli su, priča kaže,

kako noću skidaju oklop i ljubuju s 

djevojkama. Pokraj rijeke.

I opet u zoru postaju tvrdi, od željeza.

Bića između zemlje i neba,

krilima traže kišu na nebesima,

ili pomiču Sunce kada treba.

Njihova djeca žive među ljudima. 

Zmajica

Sklupčana nakon dana na otvorenom

Ispod popluna, u bodiju crne boje, Zmajica

Otvara prozor i pušta zimu da uđe,

Zimski vjetar oplođen mirisom peluda

Da se spusti na rasute organe

Polegnute kao jaja pod toplu deku.

Istrijebit će se svako ispričavanje, misli ona,

I iz krila izletjeti sumnje koje se kače za

Lice i razbijaju svjetlo iznad glave i

 jedvahodajuće majstore i šepave pse,

Jer sve je u blagom pokretu, i rast biljke,

I okretanje prema unutrašnjem svijetu.

Što se zbiva sa zmajevima kad se vješaju

O tramvaje danima? Izgube sebe, uberu 

cvijet i opet se vrate u okvir slike

Zmajice koje zalijevaju svoje gladiole i pletu

prstima plamen da od njeg sve lažno sagori.

Muškarci koje sam voljela

Muškarci koje sam voljela u snu,

obično me bude oko tri sata ujutro.

I dotiču moje ruke koje ne vide.

Očima koje nemaju, gledaju moje

Spuštene, velike sise, i pričaju mi

O ratu, crtama linije, svemu.

Muškarci koje sam voljela u snu,

Baš svi su redom bili ratnici,

Ili oni skrajnuti od svijeta.

Glačala sam njihova odijela, i

Njihove jakne prala na ruke u hladnoj

Vodi, da puste lakše tkanine krv

Koja se stvrdnula po sredini košulje,

Na rukavu, na vojničkom reveru koji

Probušen od metaka, čeka svoje

Flance, kao zemlja obećanja.

Muškarci iz sna ne pitaju se o budućem

Vremenu, pogled im klizi na grudi,

Na sjetu popodneva, na nepočešljanu

Kosu u jutru kad dvorišta su visoka trava

Iz kojih proviruju neprijatelji već u zoru.

Svaki pokret je mina, svaki korak znak

Prema gore, prema nebesima.

Muškarci koje sam voljela i volim, nisu

Ratnici od rođenja, nisu kukavice života,

Oni me bude noću i pričaju mi o mislima

I željama, o kratkim fitiljima i žudnjama,

Knjigama, glazbi, filmovima,

O načetim ranama koje bole.

Ja ih slušam, i zapisujem, vidam svoje

Tjeme njihovim snovima.

I onda pišem, da nikad ništa, ono izvan

Povijesti, ne bude zaboravljeno.                

Preko rijeke

Moji preci su neki koje ne znam, iz nekog 

trećeg naroda.

Postoji genealogija,

U njoj nema jasnih grana ni podjela,

Preko rijeke nekad je tekao život

Kroz skele pred kojima su plutali dabrovi

A ljudi su plovili do druge obale.

Zamišljeni, ispod svodova

Skupljali su pjesme uz halvu

Sanjali da je iz debla istekao zadnji

Dah prošlosti i ratova,

Da su ostali šljivici i staze,

Pusta zemlja s nevidljivim ljudima,

Moji rođaci nepoznati, ispod kamena,

Sazreli ispod neba, obuhvaćeni rukama

Nose na glavama terete,

Hrane umorne putnike trgovce

Nude karamelama djecu, čokoladom

 zavaravaju prolaznike, tu su, sve što

Se može zamisliti rade, sanjaju, mole se

Križaju prste na sto načina,

Nekad osjetim da pripadam njima,

Odrazu u vodi, pjevu sjenice,

Drugom koje se prelama nekad noću

U mojim kostima, i zebe sve do

Jutra...

Razgovori

Nikad nisam pisala dnevnike,

Čitala sam Virginijine, Kafkine, zadnji Dnevnik 

korote Rolanda Barthesa.

Pomislila kako bih mogla bar pisati svaki dan

 o žalovanju nakon smrti oca, kao teoretičar 

koji je odjednom o užitku prestao pisati, i o

 ljubavnoj persuaziji kroz simbole i jezik,

Svaki dan bilježiti prazninu.

Dnevnik korote je plač, suze izgubljenog sina, 

bez događaja, bez misli, samo teče tuga kao crna sluz po papiru, rečenicama.

Odustala sam. Dnevnici su iz drugih vremena.

Sad u WhatsApp porukama, u Messengerima

 koji nose povijest razgovora na plećima,

Ostaju skrivene priče, emotikoni, monokromi, 

sve silne emocije koje se ne prelijevaju po 

ekranu. Nikad ne screenshotam, niti držim

 zapečaćene tuđe riječi u svojim okvirima.

Nekad brišem sebe, nekad čitavu diluvijalnu

rijeku koja odnosi otpad i sve ono što je

 jednom bilo čisto kao bjelina bez potpisa.

I ne žalim.

„Poezija Darije Žilić je puna poezija. Ispunjena je semantički do kraja, nema u njoj bjeline, niti mjesta tišinama između riječi. Strast emocije da prijeđe u simbole, u riječ, pulsira ovim stihovima i kako se to često zbiva - kad se radi o tako intenzivno emotivnom pokretaču pjesme i pripadnoj racionalizaciji kroz riječi - svaka od tih pjesama do svojeg završetaka dolazi maestralno, gotovo hipnotički. Imamo osjećaj da Žilić svoje pjesme završava u trenutku kad pjesmotvorna svijest to hoće. Ili kad se lirski subjekt isprazni od afektivnog viška. Ove pjesme pršte od erosa izricanja, od artikulacije koja je uvijek oslobađanje od svega, i svjedočenje samog zanosa riječima i njihovim mogućnostima. U ravnoteži stoje te riječi, nijedna ne odskače, sve su u nijemom suglasju, i blagonaklone prema autorici, koja kao da ih prima, i kao da nema puno udjela u toj transmisiji. Žilić je i iskrena prema svijetu i prema sebi, ali konfesionalnost joj nije cilj. Iako se može čitati i kao ispovjedno-narativna poezija, ona to nije. Pjesma, naime, ponajprije orijentira samu tu svijest koja je piše. Pjesma je trenutačni spas, od kaosa, od nepoznanica, od nemira“, piše Irena Matijašević o knjizi „Zmajevo cvijeće“.