Tisja Kljaković Braić o delikatnosti humora, odmaranju u ateljeu i umjetničkim guštima

Jedna od bitnijih stvari kod šala je mjera. Ako kažem da je na književnom susretu bilo 15 ljudi i krenem umirati od smijeha, šala sam ja. Međutim, ako kažem da je na književnom susretu bilo 40 ljudi, ha-ha, sad smo već na nečemu, ili sam barem na nečemu. Ali ako kažem da je na književnom susretu bilo 300 ljudi, onda se spremite na – nešto što se stvarno dogodilo? Molim? Hah, stani malo, ja sam tu taj koji se mora šaliti, ne da se netko šali samnom.

Nakon što je prošle godine u sklopu programa „Knjiga na jutarnjim mjestima“ Marina Vujčić privukla više od 100 ljudi u art-kvart „Benčić“ na predstavljanje knjige „Sigurna kuća“, ovoga ljeta rekord je pripao Tisji Kljaković Braić. Posljedni program ovogodišnje Ljetne priče iz Benčiće došao je u sklopu projekta „Radnog čitanja“ čiji je zadnji susret bio naslovljen „Nešto je humor“. Moderatorica Dunja Matić Benčić ugostila je splitsku umjetnicu Tisju Kljaković Braić kako bi s njom prošla pitanja nostalgije, stvaralaštva, multimedijalnosti, djetinjstva, povezujući svako od tih pitanja s njezinim umjetničkim radom.

Otpočinjući od njezinih karikatura, Tisja će odmah istaknuti kako joj je jedan poznanik kazao da je ona „postala zabavljač“:

„To je moja uloga i na nju pristajem jer mi je ona otvorila sva vrata. Vjerujem da sam zbog nje imala i izložbu u Klovićevim dvorima koja je trajala četiri mjeseca te je pokazala 20 godina mojeg rada. Ljudi su ulazili kako bi vidjeli karikature, a izlazili su razmišljajući o slikama koje su vidjeli. U svim mojim slikama postoji ta kap duhovitosti. Kada sam studirala, objašnjeno mi je da je sve što je teško i mučno je umjetnost. Ja sam sebi jedva dozvolila da budem duhovita. Ali kada sam vidjela što to kod ljudi izaziva, počela sam onda i guštati u tome.“

Iz tog gušta su tako i nastale njezine knjige „Oni“ i „Oni 2“ koje su stvorene u suradnji s njezinim pratiteljima i pratiteljicama na Facebooku na koji je došla zahvaljujući njezinom mužu koji ju je na društvenu mrežu uspio nagovoriti tako što je rekao da će njezin angažman biti isključivo „poslovni“. Pričajući o tome kako je počela objavljivati svoje karikature, Tisja ističe kako su na njezinim slikama „uvijek postojala dva lika, on i ona, i uvijek je bila neka duhovita priča.“ Ubacujući ih u stvarnost, kroz likove je počela stvarati mnogobrojne situacije iz svojeg bračnog i svakodnevnog života. Nakon što je napravila prvu karikaturu gdje junak usmjerava svoju ženu gdje ga treba počešati, Tisja će reći da je „doslovno krenula lavina.“ Ipak, nakon ogromnih uspjeha, sama priznaje kako je „zatvorila taj bračni udžbenik“: „Sve što sam imala za reći o životu u zajednici sam rekla. Nema više!“

Veliki uspjeh postigla je i knjiga „U malu je uša đava“ u kojoj Tisja raspisuje svoje splitsko djetinjstvo, ali i djetinjstvo u čijim su se pričama prepoznali i mnogobrojni drugi. Tisja će knjigu opisati kao „dug svojoj babi i didi“ koji će se, u konačnici, ispostaviti i kao dug mnogima drugima, pretvarajući knjigu u „kolektivnu uspomenu“. Ali, još veći šok za Tisju je sama činjenica što je knjiga – izašla:

„Nisam pisac, slikar sam. I bilo mi je nevjerojatno da je to netko uopće objavio. Poslije se dogodila predstava i crtani film… Stvarno nevjerojatno.“

Za hrvatske izdavačke prilike uistinu jest nevjerojatno s obzirom na to kako će „U malu je uša đava“ doživjeti čak sedam izdanja. Za Tisju je to pokazatelj  da početak svakog rada mora biti utemeljen u „radosti stvaranja“: „To je recept. Sve sam radila s guštom i ne pada mi napamet raditi i pokretati ništa na silu.“

Ulazeći u njezin proces stvaranja, Tisja otkriva kako ne postoji šansa da zaboravi situaciju: „Odmah zabilježim. Ako smo slučajno na putu, imam sa sobom blok i olovku. Ne možeš to propustiti. To hvatam pod hitno!“ Govoreći o samoj lakoći ili težini stvaranja, Tisja ukazuje da na to da „kada ti ide, onda sve možeš napraviti“:„Nekada se, to je moja stalna rečenica, priključim na zlatnu žilu. U jednom trenutku jednostavno kreneš razmišlajti na takav način. Moraš se prebaciti, jedno je raditi sliku, a drugo je raditi ilustraciju. Meni se dogodilo da kako sam često slikala karikature da mi je ona ušla u sliku. I nije mi bilo jasno što nije u redu."

Unatoč tome što su inspiracija bili mnogobrojni poznanici, prijatelji i susjedi, nitko se još nije požalio na Tisjin rad: „Napravila sam 200 karikatura, nikad se nitko nije uvrijedio. Sve se može reći, ali je bitan način. Nije mi cilj uvrijediti, to je najlakše. Humor je delikatna stvar.“ Međutim, Tisja se ne boji kritike, kako bližnjih, tako ni daljnjih: „Ne vidim ništa sporno u tome, kao da sam nešto puno rekla. Izbacim pa vidim što bude. Što ću sad, to je moja umjetnost, to sam ja, što ću? Ne mogu biti drugi.“

Njezina najveća kritičarka su njezina prijateljica Petra, provjerena WhatsApp grupa te ona sama. Govoreći o jednom razgovoru sa glavnom urednikom Frakture Seidom Serdarevićem o njezinoj knjizi „U malu je uša đava“, Tisja će ispričati kako ga je pitala ako je radio promjene u njezinom rukopisu na što je Seid samo rekao: „Sve si sama izbacila što nije valjalo.“ Razmišljajući o tome postoje li trenuci kada se ne događa ništa, Tisja ukazuje na to da ona „nije samo karikatura“: „Kod mene se izmjenjuju periodi pisanja, slikanja, čak i kiparenja.“

 Čak i kada ju se pita o trenucima odmora, Tisja govore da svoju radost pronalazi „u ateljeu“.

Program se provodi uz financijsku potrebu programa razvoja publike Ministarstva kulture i medija Republike Hrvate te partnersku potporu Obrtničke komore Primorsko-goranske županije.