Nikola Borić, vrhunski triatlonac (sedmerostruki prvak Hrvatske u triatlonu) i međunarodno priznati kondicijski i atletski trener u knjizi Šuma je moj dom (2022) daje alate za vođenje samoodržive Shumske farme. Autor je u mladosti živio u velikim gradovima poput Istanbula, Adis Abebe, Berlina i Amsterdama te imao mjesečni prihod od 10 000 eura i velike sportske bonuse. Njegovi sportaši osvojili su medalje na europskim i svjetskim prvenstvima te Olimpijskim igrama. 

Čini se da je boravak u Etiopiji bio jedan od krucijalnih životnih prijelaza u autorovom životu. Tu se susreo s najbrutalnijim siromaštvom i nepravdom u elitnom sportu, kada je shvatio da nekoliko menadžera i sportskih kompanija upravlja atletikom putem provizija i zona interesa, autor je bio na prekretnici: ostati ili otići. Za Nikolu je odlazak u šumu i stvaranje samoodržive farme prije svega duhovan i mentalni podvig individualca u materijalističkom konzumerističkom društvu koje puca po šavovima. 

Njegova farma je, zajedno s OPG-ovima koji čine klaster Made in Papuk, dobila prestižnu nagradu National Geographica u kategoriji Odgovor na klimatske promjene. Poznati britanski novinar, Ben Fogle je proveo vrijeme s Nikolom, pokušavajući razumjeti zašto je napustio uspješnu sportsku karijeru i odabrao život u divljini. Ben Fogle i Nikola Borić susreli su se u hrvatskoj epizodi britanske dokumentarne serije Where the Wild Men Are with Ben Fogle (poznate i kao Ben Fogle – Ljudi od divljine, 7. sezona serije, 11. epizoda). 

Djelo se lako čita, poglavlja su intuitivno vremenski podijeljena te bogato opremljeno kvalitetnim fotografijama jednog od najboljih fotografa hrvatske prirodne baštine Maria Romulića. Tekst zrcali autobiografske reminiscencije svjetskog putnika i čovjeka velike životne energije, visokih htijenja i akcije u odnosu prema prirodi i svijetu u kojem živi. 

Umjesto zaključka, Nikolina rečenica istaknuta na početku knjige: 

Jednom davno otišao sam u šumu i više se nikada nisam vratio. 

Tko pročita knjigu znat će da Nikoli Boriću riječ šuma ima dvojako značenje  - duhovno i materijalno te da samoodrživost nije jednostavan put. 

Dizajn bez naslova (27).jpg

Elif Shafak je svojim romanom I nebom teku rijeke (prijevod Mirna Čubranić) opisala povijest ljudskih sudbina kroz dvije paralelne priče: jednu o dječaku s obale zagađene Temze u viktorijanskom Londonu i drugu, suvremenu, o znanstvenici, hidrologinji Zaleekhah, koja živi u čamcu na Temzi.

Obje priče spaja lajtmotiv vode, a osim povijesti kroz koju šetamo čitajući knjigu, promatramo i ljudske sudbine i povezanosti koje se, baš poput rijeka, ponekad spajaju, a zatim odvajaju pa utječu u zajedništvo i tako u krug.

Dizajn bez naslova (29).jpg

Georgi Gospodinov, najprevođeniji bugarski pisac nakon pada komunizma, napisao je Prirodni roman još davne 1999. godine, a roman je u Hrvatskoj, u prijevodu Ksenije Banović i Tatjane Donkove, izašao prvi put 2005. godine. Autor za svoj prvijenac kaže:

Volio bih da netko kaže da je ovaj roman lijep jer je satkan od kolebanja. 

Ta kolebanja, odnosno preispitivanja značenja, autoriteta, jezika, intertekstualnost i autoreferencijalnost, ironija sastavni su dio postmodernističkog aspekta s kojim se Gospodinov poigrava. 

U pogovoru hrvatskom izdanju saznajemo da je ovaj roman leži na 3 kita: privatnoj apokalipsi, prirodnoj povijesti i muhi. Apokalipsa je razvod kroz koji autor prolazi i činjenica da je njegova žena trudna, a on nije autor njezine trudnoće. Prirodna povijest odnosi se na autorovu želju da napiše roman od samih početaka, roman koji neprestano kreće, nešto obećava, stiže do 17. stranice i kreće iznova te roman u kojem se prepušta likovima prema situaciji.

Takav roman bio bi ono je što autor podrazumijeva pod prirodnim romanom. Muha je pak jedinstveno stvorenje koje zbog facetnog oka s tisuću manjih optičkih jedinica vidi svijet razlomljen na sitne detalje i ne može sklopiti cijelu sliku, a autor smatra da je to dobar način tumačenja naših života. Fragmentalno, uz mnogo reminiscencija, aforizama, citata i s puno duha.

Dizajn bez naslova (25).jpg

Djelo Carlova knjiga: kad ti smrt nešto uzme, vrati to natrag danske autorice Naje Marie Aidt (u prijevodu Đurđice Žlebačić Sørensen) vrlo je osobna, autobiografska i iznad svega tragična priča o osobnom gubitku i suočavanju sa smrću vlastitog sina.

2015. godine, autoričin 25-godišnji sin Carl umire u tragičnoj nesreći. Nakon tragedije autorica shvaća kako više ne može pisati na isti način. Riječi postaju isprazne i nedostatne u pokušaju da se izrazi ono što se čini neizrecivim. Misli su rascjepkane, sjećanja naviru, ponavljaju se, rečenice se prekidaju. 

Noseći se s neizrecivim gubitkom, Aidt okuplja svoje misli, snove, sjećanja, dnevničke zapise i poeme u pokušaju da pronađe jezik kojim će izraziti svoju tugu i bol. U stihovima i citatima drugih autora koji su u nekom trenutku svoga života također doživjeli gubitak, autorica pronalazi vlastito iskustvo te se pokušava nositi sa smrću i činjenicom da se život jednostavno može prekinuti u bilo kojem trenutku. Književnost i jezik ne mogu u potpunosti izraziti ljudsku patnju te se bol može prikazati jedino kroz fragmentiran i nepotpun književni oblik. 

Stilski fragmentirano, no ujedno i veoma poetično djelo pisano je na način da odražava stanje njene duše. Na taj način struktura teksta postaje odraz traume. Dirljiva posveta sinu i iskreno štivo koje neispolirano progovara o tome kako nastaviti živjeti kada izgubiš nekoga koga voliš više od svega na svijetu. To je knjiga o boli i gubitku, ali više od svega o ljubavi.

Dizajn bez naslova (24).jpg

Knjiga Kako čitati knjigu američke autorice Monice Wood (prijevod Lidija Lebinec) privlači prije svega svojim naslovom. Kako se čita knjiga?  Odgovor na to pitanje nije jednostavan, autorica nam ostavlja prostora za vlastitu interpretaciju. Vlastito uživljavanje u knjigu, poistovjećivanje s njom i doživljaj mogao biti jedan od odgovora. 

Harriet je umirovljenica koja vodi čitateljski klub za zatvorenice. Radi se o skupini žena s tragičnim sudbinama, koje se jednom mjesečno okupljaju na takozvanom Gradskom sastanku, kako zovu svoj čitateljski klub. U jednom trenutku čitaju Spoon River Anthology Edgara Lee Matersa, u kojem preminuli ljudi pišu svoje zagrobne spomenike. To ih potakne na razmišljanje o važnosti života, koje krenu izražavati kroz vlastitu poeziju …

Violet je jedna od zatvorenica, koja izlazi na slobodu, susreće Harriet i njih dvije se druže i u vanjskom svijetu. Susretnu Franka, čovjeka čiju je suprugu pregazila i usmrtila Violet… 

Jednostavna topla priča puna slučajnosti potrebnih za razvoj radnje, crno-bijelih likova i idiličnih rješenja, prigodna za hladne večeri koje slijede.

Dizajn bez naslova (26).jpg

Novela sna poznatog austrijskog književnika Arthura Schnitzlera (u prijevodu Borisa Perića) iz 1926. godine jedno je od njegovih najpoznatijih djela. Po njemu je i Stanley Kubrick snimio film Oči širom zatvorene. 

Glavni likovi novele su Fridolin, liječnik iz Beča, i njegova supruga Albertine. Naizgled su skladan bračni par i žive mirnim građanskim životom. Jedne večeri, nakon odlaska na maskirni bal, počinju razgovarati o svojim potisnutim seksualnim željama i fantazijama, a to priznanje narušava njihovu bračnu sigurnost. 

Schnitzler u ovoj noveli piše o skrivenim željama koje ne priznajemo ni sebi, ljubomori i nesigurnosti unutar braka, ljudskoj potrebi za zabranjenim iskustvima, krhkosti identiteta i bračne vjernosti… 

Autor je ovom novelom vjerno dočarao promjenjivost ljudskih odnosa odnosno koliko je naše viđenje ljudi subjektivno te koliko često druge procjenjujemo kroz vlastito emocionalno stanje. Zanimljivo je i da je sam Sigmund Freud Schnitzleru napisao pismo u kojem je priznao da je u njegovom djelu prepoznao ono što je sam otkrivao psihoanalitičkim istraživanjem.

Dizajn bez naslova (23).jpg

Ugodno čitanje žele vam vaši knjižničari!