Kiosci – mali svjetionici svakidašnjice

Posljednji album na kome je Arsen Dedić radio bila je kompilacija 50 originalnih pjesama koju sam, eto, uredio ja i za koju sam dobio Porina. Arsen se složio s mojim izborom, jedino je izdanje htio napraviti posebnim, pa da ima drukčije grafičko uređenje i da ima naziv Trafika. Nažalost, njegova sugestija nije prihvaćena, ali jedna razglednica s fotografijom starog kioska trebala je resiti i njegovu novu knjigu koja se također tako trebala zvati. 

Nažalost, Arsenova Trafika ostala je samo zamisao, a suvremeni kiosci također sve više postaju misaona imenica. Svakoga dana u svakom pogledu sve više nazaduju, ondje gdje su bili pouzdani smjerokazi koji su kazivali put u tmastoj svakidašnjici sada se tek naziru četiri ruzinava vijka i ponešto proklijalog korova kao podsjetnik na to da je tu bio – danas je to posve izvjesno – dom kulture s vodoskokom. 

Da, prihvaćali smo kioske zdravo za gotovo, nešto što raste s nama, pa i onda kad su malo-po malo počele nestajati tiskovine s njega, a ušetavati se kafe-aparati, mjenjačnice, paketomati, igre na sreću, mogućnost razvijanja fotografija ili kupnje ulaznica za razne evente, i dalje je ta pravokutna naseobina bila generator uspomena. 

Dakako, svatko je kioske doživljavao na svoj način, pa sam s užitkom pročitao tekst Kristiana Benića na njegovom portalu Kulturni faul. On je ispravno detektirao da su kiosci bili kvartovska mjesta za kulturno uzdizanje, jer "u svakom gradskom naselju na nalazimo ni knjižnice ni muzeje ni kulturne ili ostale centre, ali nalazimo kioske. A na njima i toliko toga što nam u životu treba…".

Parfem nostalgije

Ja sam jedan od onih koji se mora približiti svakom kiosku, malo pronjuškati što ima, kako su raspoređene tiskovine, ima li koji novi naslov, specijalno izdanje, kamo su smještene knjige, a gdje stripovi… Svaki put nanovo se razočaram, jer tiskanih izdanja sve je manje, uglavnom dominiraju križaljke, a kupca-namjernika neće privući naslov na naslovnici, nego eventualno neki zapakirani dar uz samu tiskovinu. Da, print odlazi u zapećak i to doslovno, ali dok ima kioska, bit će i printa. 

U redu, novine i revije može se pronaći i na policama u trgovačkim centrima, gdje će ih se možda prolistati u potrazi za pravom informacijom (na primjer, kad je neki sprovod ili u kom kvartu neće biti struje sljedeći dan), ali imam dojam da se i ondje sve rjeđe i kupuju i listaju. Njihov život danas odvija se u kafićima i knjižnicama, a za njima će posegnuti oni koji su i odrastali čitajući tisak – ponajvećma današnji umirovljenici.

Mi ostali ćemo prolazeći kraj kioska i dalje udisati taj parfem nostalgije i priglupo se iščuđavati zupčaniku povijesti koji neumitno drobi mitska mjesta našeg odrastanja. "Kupovina iz udobnosti svog doma" i "Shopping iz fotelje" današnji su standardi, a odlazak do kioska pa čak i bez kupnje relikt je nekih prošlih vremena. Štoviše, Tisak koji u svom portfelju ima najveći broj kioska odustao je od distribucije tiska, time se sada bave neke druge tvrtke. Tako Tisak dokida i tisak i kioske. Uzalud kvartovske peticije da se na nekoj poziciji ipak ne ukloni trafika, zakoni tržišta su neumoljivi i ne priznaju empatiju.

Odrastajući u središtu Rijeke, rano sam uspostavio prijateljski opis s kioscima. Prvo sam upoznao dva kioska koja su, zapravo, djelovala u sklopu zgrade a ne kao samostojeći objekti. Bili su to oni objekti u samom središtu Rijeke, preko puta negdašnje Slavice i vis-a-vis "novog" Kraša (koji je danas Burger King), jedan Vjesnikov, a drugi Duhanov. U Duhanovom uglavnom nije bilo tiskovina, možda tek Novi list. I onda sam si ja negdje pročitao da se ti kiosci bez novina, napunjeni cigaretama, gdje se mogu kupiti i poštanske zovu trafike, a ovi puni raznolikog štiva su kiosci.

Kao predškolcu ondje se skrivalo pravo bogatstvo: stripovi Tom i Jerry, Miki i mjesečni Mikijev almanah. Pojavio se u nekom trenutku i Mikijev zabavnik, ali na ćirilici, i u svakom broju bila je samoljepiva sličica s nekim likom. Početkom sedamdesetih su samoljepljive sličice bile novum. Sličice su bile dijelovi paketića sa žvakaćim gumama (pa su se kupovale u dućanima, a ne u kioscima), a ako ne, lijepile su se u albume ljepilom Karbon. Tako sam ja skupljao sličice Oto-moto i lijepio ih u album. No, pojavom samoljepljivih sličica (sjećam se albuma Košarka, Munchen 74, pa neuništivih Fudbalera i timova), obilazak kioska sve više je nalikovao obilasku svetišta. Jer, osim stripova, tu su se mogle kupiti i sličice, a to je ono što je klincu tog doba, uz loptu i autiće bilo najbitnije za osobni razvoj.

Kasnije sam se upoznao s većinom gradskih kioska, tražeći ponajprije stripove iz edicije Zlatna serija i Lunov Magnus strip, a onda i svih ostalih, od Alana Forda do Stripoteke. Ako bi mi slučajno promaknula kakva epizoda s Komadantom Markom, nije mi bilo teško odlaziti u udaljene dijelove grada pitati je li možda u tom kiosku ta epizoda ostala neprodana. Zavidio sam prodavačicama u kioscima. One su mogle prolistati sve te stripove i tiskovine kad su htjele. Možda i posuditi, pročitati kod kuće, pa vratiti… 

Kao klinac sam od komada namještaja u hodniku složio kiosk i onda "prodavao" stripove ukućanima. Stripovi su bili poseban planet na koji rado svraćam i danas, pa sa svojim timom Demoni Missourija sudjelujem na kvizu na manifestaciji Crtani romani Show, gdje smo u pravilu među tri ponajbolja tima.

Prvi brojevi za kolekciju

Na neki način, stripovi su omeđili moja hodočašća prema kioscima. Zaključno, redovito sam kupovao Strip reviju Večernjeg lista i skupio sve brojeve. A onda je prestala izlaziti. Sada na kioske odlazim tek da bacim pogled ili kupim neko ciljano izdanje. Više nema dnevnoga ili barem tjednog obreda da se pogleda koje je novo izdanje stiglo. Nisam zanemario svoje kioske, i dalje me privlači njihovo magično šarenilo i s nostalgijom se sjećam kad sam gotovo svakog dana kupio neku tiskovinu. Start, Studio, Svijet, Danas, Vjesnik, Novi list, Slobodna Dalmacija… uređivao sam i pisao kasnije za te novine. Ali i Nedjeljna Dalmacija, Intervju, Nin, Rock, Džuboks, Ritam, Politika Ekspres, Delo, pa sva sila omladinskog tiska. 

Rođena je onda i osobita strast – skupljao sam prve brojeve raznih tiskovina, imao sam ih oko 400 (ništa prema Branku Lovriću, negdašnjem glavnom uredniku Večernjeg lista, on ih ima barem deset puta više). Štoviše, na prvome Weekend Media Festivalu u Rovinju postavio sam izložbu 101 broj 1 na kojoj su se nalazili reprezentativni primjerci iz moje kolekcije.

"Sve manje je dobrih gostiln", pjevao je svojedobno Andrej Šifrer, a to bi se moglo primijeniti i na kioske: "Vedno manj je dobrih kioskov". A ako u toj priči nastavimo sa slovenskim kontekstom, možemo se prisjetiti kako se na omotu legendarnog prvijenca Pankrta Dolgcajt objavljenog 1980. nalazi se fotografa kioska Vjesnika.

Kiosk je uistinu svetište, a ljudi koji rade u njemu iznimno živopisni. Evo, prije nekog vremena u Mostaru sam pitao mogu li BiH izdanje Večernjeg lista platiti karticom. Odgovorio mi je duhoviti ćelavi trafikant: "Jarane, kakve kartice, pa nema t' ovdje interneta za aparat." No, ljubazno me uputio gdje ima. Utvaram si da u većini slučajeva ljudi koji prodaju u kiosku moraju biti zadovoljni poslom. Dobro, osim jedne penzionerke koja radi na pola radnog vremena i reži ako mora vraćati kusur koga redovno nema. Srećom, u Zagrebu ima interneta za POS aparate…

Zato ću i dalje hodočastiti kioscima. Jer, za mene, kiosci su bili i ostali mali svjetionici svakidašnjice.