Knjige petkom: Boginje sa Žítkove, O ljudima, hrani i bogovima, Čovjek koji je pao na Zemlju

Kad već možemo malo pobjeći od svakodnevice, zašto ne i u priču koja miriše na magiju i tajne? Ovaj put, prvo odlazimo u češke planine – s boginjama.

Boginje sa Žítkove Kateřine Tučkové (u prijevodu Branke Čačković) je roman koji prati priču o neobičnim ženama iz zabačenog sela Žítková, koje su bile poznate po tome da liječe, proriču sudbinu i prenose znanja koja se ne uče u školama – narodna, starinska, pomalo mistična znanja. Zvali su ih boginje.

Glavna junakinja, Dora, dolazi upravo iz tog kraja i iz te „čarobne“ loze. No, umjesto da i sama postane boginja, ona postaje znanstvenica koja pokušava dokučiti zašto su te žene nestale. Kopa po arhivima, čita tajne dosjee, razgovara s ljudima i kroz sve to polako otkriva koliko su te žene zapravo bile progonjene – od fašista, komunista, pa i vlastite zajednice.

Knjiga je mješavina istine, mita i povijesti, puna emocija, ali i nepravde. Pokreće pitanja o tome što je znanje, tko ima pravo odlučivati što je prihvatljivo, i zašto se žene koje su „drugačije“ tako često pokušava ušutkati.

_____________
Nakon brežuljaka Bijelih Karpata i zaboravljenih ženskih znanja, spuštamo se u svijet gdje se život zaziva mirisima iz kuhinje, smijehom uz vino i uspomenama koje se prenose oko stola. 

U knjizi O ljudima, hrani i bogovima Velibor Čolić vodi nas na raskošnu gozbu kroz sjećanja i mitove. To je duhovita knjiga o svemu što nas čini – i ljudima i pomalo bogovima. 

U proljeće  2023. godine,  Čolić putuje u Vijetnam  i upisuje  bilješke, promišljanja i dojmove u svoju malu Moleskine bilježnicu i tako nastaje ovaj dnevnik i putopis.  Osjećamo kako se infiltrirao u život i svakodnevicu Vijetnamaca, pazeći pritom „da ne poremeti njihov raspored stvari i tvari.“ Prošao je puno gradova, pejzaža, susreo mnoštvo ljudi i o svemu duboko promišljao. 

Ipak, osjećamo kako se on tijekom cijelog putovanja osjeća kao stranac u toj zemlji, ali to vješto prikriva humorom.

Detaljno nas upoznaje sa svojim doživljajem ljudi; njihovim izgledom, ponašanjem, navikama, običajima… Jako ga se dojmila njihova mladost i nasmiješenost. Zanimljivo je i Čolićevo doživljavanje vremena kod Vijetnamaca: za razliku od europskog čovjeka ne žure i ne planiraju previše, prepuštaju se sadašnjem trenutku bez velikih očekivanja, smireni i strpljivi.

Zanimljivi su piščevi doživljaji hrane, opisi obroka koji u sebi nose mnoštvo različitih okusa i smatra da jela koja se poslužuju u Europi kao azijska hrana, nemaju veze s onim što jedu Vijetnamci. Doživio je i par neugodnih situacija i razočarenja s hranom.

I na kraju, dolazimo do razmatranja o bogovima. Vijetnamci nisu religiozni, ali redovito posjećuju budističke pagode. Njihova je religija spoj budizma, taoizma i konfucijanizma. Čolić primjećuje kako su njihovi bogovi i statue u hramovima nasmiješeni, sve je ispunjeno cvijećem, za razliku od naše religije koja je prožeta patnjom. U ovom, lirskim tonovima napisanom putopisu, prožetom mislima i razmatranjima, dobili smo sliku o životu, duhu i duši jednog naroda, ali, isto tako, i samog pisca.

Na kraju, pisac zaključuje: „Oni koji ne pišu, ti žive i putuju samo jednom.
A oni koji pišu, ti prođu svoje putovanje više puta.“

__________
Preporučamo još jednu knjigu koja se bavi snažnim ženskim likovima, naslijeđem, traumom i odnosom prema prirodi i društvenim normama, ali iz različitih žanrovskih i stilskih perspektiva.

Radnja romana prvijenca mlade splitske autorice Danijele Crljen Strah od kupine odvija se u Splitu i okolici. Prati povijest jedne obitelji, uglavnom kroz sudbine ženskih likova kojima manje-više upravljaju muškarci patrijarhalnog odgoja. Te sposobne, pametne, briljantne žene osim krvne povezanosti, povezuju i prate slične životne priče.

Autorica u  knjizi progovara i o temama koje se jednako provlače danas kao i prije 100 godina – obiteljski odnosi, prijateljstva na iskušenju, prevare i laži, neželjene trudnoće i pobačaji, zaljubljenosti i udvaranja, emigracije, fizičke i psihičke bolesti, Crkva… 

Crljen svojim briljantnim stilom pisanja kojim savršeno balansira humor u najozbiljnijim trenucima, pomnim odabirom riječi i izraza, fantastičnim poredbama i potpuno novim definicijama društvenih pojava, sve vas više uvlači u knjigu koju nećete tako lako ispuštati iz ruku. 

___________

Sljedeći roman govori o situaciji kad društvo odluči da je znanje opasno, o svijetu gdje se riječi pale, a misli guše. Fahrenheit 451 Raya Bradburyja (prijevod Anje Majnarić) mogao bi se svrstati kao treći dio (datumski, a i po kvaliteti) svojevrsne trilogije (prve dvije knjige su Vrli novi svijet i 1984.) o distopijama koje nam je namrla književnost prošloga stoljeća. 

Radnja je manje više svima poznata - ta riječ je o lektirnom naslovu - no ponovit ćemo je. U jednoj hipotetskoj budućnosti knjige su zabranjene. Čitanje istih težak je zločin koji se kažnjava na najgori mogući način. Lomača je to knjiga i ljudi. Jer kako je to Heinrich Heine predvidio još godine 1823. “Tamo gdje se knjige spaljuju, spaljivat će se i ljudi”. Guy Montag, čovjek služben kao ponedjeljak, izvršava naum režima. Spaljuje knjige. Vatrogasci su postali spaljivači, to je ona inverzija rat je mir, sloboda je ropstvo… orvelovska. 

Gledanje TV programa preporučuje se, gotovo je obligatorno, ekranizam je obuzeo ljude. Glavni junak vođen znatiželjom spašava neke knjige od uništenja, skriva ih. Nije dovoljno što ih može čitati, njemu treba razumijevanje pročitanoga, kontekst, strano mu je kritičko mišljenje. Nizom peripetija povezat će se s izvjesnim Faberom (Homo Faber?), bivšim profesorom engleske književnosti. Da bi se riješi potpune svoje obamrlosti Montag čitajući i u svrhu čitanja počinit će i sam zločin, postati bjegunac, sresti otpadnike društva, to su oni koji pamte kanonska djela ljudskog duha e da bi jednog dana ona mogla biti ponovo zapisana. 

Upravo u tom pamćenju knjiga leži problem jer civilizacija i kultura nastale su na temelju pisanog a ne usmenog. Nama knjižničarima svijet gdje su knjige zabranjene nezamisliv je, grozomoran. Možda u tome leži svojevrsno nezadovoljstvo koje je ostavio tekst na nas; tek važan je kao upozorenje. Usto ovaj naslov primjer je koliko je važno dramatizirati i motivirati priču to jest da sama ideja za književnost nije dovoljna.

___________________

Vjerujete li da bi čovječanstvo pomoglo biću s druge planete?

U romanu Čovjek koji je pao na Zemlju američkog autora Waltera Tevisa (prijevod Maje Tančik), glavni junak Thomas Jerome Newton dolazi na Zemlju s planeta pogođenog sušom, u nadi da će pronaći spas za svoj narod. Međutim, susret sa zemaljskom civilizacijom vodi ga u duboku egzistencijalnu krizu. 

Izoliran, usamljen i neshvaćen, Newton postupno tone u melankoliju, alkoholizam i gubitak vlastite misije. Tevisova priča, iako znanstveno fantastična po formi, u svojoj je srži intimna i filozofska meditacija o ljudskoj usamljenosti, ranjivosti i težnji za pripadanjem. 

Roman postavlja pitanja o identitetu, empatiji i cijenama napretka, potičući čitatelja na dublje promišljanje o ljudskoj prirodi i položaju pojedinca u suvremenom društvu.

_________________

Zaboravite one već istrošene usporedbe s dijamantima i Marilyn Monroe – u ovoj knjizi, najbolji prijatelj žene ima četiri šape, vlažan nos i srce veće od svijeta. Pas je ženin najbolji prijatelj autorice Frances Evans, uz ilustracije Alisse Levy i prijevodu Dražena Čulića, nježna je, duhovita i šarmantna posveta vezi između žena i njihovih pasa. 

Kroz niz kratkih priča, upoznajemo različite žene i njihove pse – od Kleopatre, koja je Juliju Cezaru poklonila nekoliko štenaca, do Jennifer Aniston, koja se cijeli život bori za prava pasa u prihvatilištima. 

Svaka priča otkriva jedinstvenu povezanost i načine na koje psi postaju ne samo prijatelji, nego i istinski članovi obitelji.

Za mene je dom bez pasa 
kao knjižnica bez knjiga. 
(Oprah Winfrey)