Knjige petkom: Pijanistica, Neispričane priče, Victoria: ljubavna priča...

Victoria: ljubavna priča, Knuta Hamsuna (prijevod Munib Delalić), kao što i podnaslov kaže, ljubavna je priča koja je desetak puta ekranizirana te se smatra jednom od najpoznatijih ljubavnih romana u norveškoj i uopće nordijskoj književnosti. Roman je objavljen davne 1898. godine i pripada ranijoj fazi Hamsunovog stvaralaštva, u kojoj je pisac inovativnim stilskim postupcima, prvenstveno unutarnjim monologom, fragmentiranošću, retrospekcijom i liričnošću nastojao obnoviti književnost.

U djelu pratimo priču o nemogućoj ljubavi između Viktorije, kćeri lokalnog vlastelina i Johannesa, siromašnog mlinarevog sina, koja je od početka osuđena na propast zbog staleških razlika. Upoznaju se i zaljubljuju u djetinjstvu, još dok je on bio kršan momak preplanuo od sunca i vjetra i pun svakojakih ideja. Nakon što ode na studij i postane pisac, susreću se ponovno i njihova ljubav se produbljuje. Boreći se između društvenih konvencija, obiteljskih neprilika i straha od intimnosti i predavanja, koju Hamsun tako vješto prikazuje, ne uspijevaju realizirati odnos.

Ljubav je nedokučiva. Ona je za Hamsuna nešto tajnovito i nedostižno. Međutim, u njegovim dijalozima ljubav je skoro opipljiva, stvarna, prožeta uzmicanjem i požudom, istodobno i vječna i nestalna, poput ivančice je što se širom otvori kad padne noć, i kao anemona je koja se na dašak vjetra sklopi i na dodir umre. Na mnogim mjestima autor pokušava definirati ljubav da bi odmah potom zaključio da ona izmiče definiranju, da je uvijek drugačija i da su svi njeni puti istodobno i ružama i krvlju ispunjeni. 

Značaj ovoga romana jest u tome što u prvi plan stavlja čovjekom unutarnji život, kompleksnost ljudskih emocija, misli, stanja svijesti i unutarnjih konflikata. Kaotičan tijek ljudskih misli kroz koji svi mi prolazimo čak i u ljubavi ili najviše u ljubavi. Hamsun je napisao ljubavni roman koji je sve samo ne banalan. Ispričao je priču o ponosu, o suzdržljivosti, o sramežljivosti i plahosti, o strahu od intimnosti, o nesigurnosti prožetu lirskim opisima prirode i pastoralnim elementima koja ni danas, nakon skoro 130 godina, nije anakrona. Dapače, ono što nam Hamsun ovim romanom poručuje svevremensko je, jer je svojstveno čovjeku.

Roman Pijanistica Elfriede Jelinek (prijevod Helen Sinković), prvi put je objavljen 1983. godine, a u hrvatskom prijevodu 2003. godine, u izdanju nakladničke kuće OceanMore. Te davne 1983. godine šokirao je austrijsku, a potom i svjetsku javnost poniranjem u tajanstvenu slojevitost ženskog bića, potisnutu seksualnost, sadomazohizam, toksičnost i dominaciju unutar obiteljskih odnosa.

Pratimo priču Erike Kohut, profesorice klavira koja i dalje, u srednjoj dobi, dijeli kućanstvo s dominantnom majkom koja ju tjera da ostvari veliku karijeru i postane slavna pijanistica. Majka pomno nadzire svaki korak kćerinog života i svojim konzervativnim stavovima o glazbi, seksualnosti, primjerenom odijevanju koči kćer u samoostvarivanju te guši njezinu osobnost. Rezultat je samodestrukcija, nasilje i otpor ka umjerenom i društveno prihvaćenom.

Jelinek ima briljantan stil pisanja, često na granici prevedivosti. Kombinirajući razne pripovjedačke i dramske tehnike kao što su montaža, kolažiranje i unutarnji monolog, ona stvara prozu koju su mnogi nazivali mračnom i punom gnjeva, ali ta proza je često i duhovita, a duhovitost proizlazi iz dubokog sarkazma kojim je secirala malograđanštvinu, licimjerstvo suvremenog društva i svijet klasične glazbe.

Mediji znaju prenaglašavati provokativnost njezina pisanja, iako je daleke 1983. ova knjiga bila puno kontroverznija nego što je danas, ali činjenica je da Jelinek ne zazire od seciranja tabu tema te kritičkog prikazivanja društva i vremena u kojem živimo. Uvela je u književnost, koristeći se vlastitom autobigrafijom, najdublje pobude ženskog bića, ono skriveno, ono o čemu se inače ne piše - krajnje feministički nastrojeno pravo na osvjetljavanje potisnute ženske seksualnosti.

Katija Živković napisala je knjigu Pazija: priručnik za branje jestivog samoniklog bilja. To je priručnik za branje jestivog samoniklog bilja koje je na dubrovačkom području poznato kao pazija, u Dalmaciji to je čuvena mišancija, a u drugim dijelovima Hrvatske za jestivo samoniklo bilje koriste se različiti kreativni i zanimljivi lokalni nazivi, kao na primjer gruda, naziv koji susrećemo u Blatu na Braču.

Potaknuta obiteljskom tradicijom branja i spravljanja jestivog samoniklog bilja, autorica nam je s ljubavlju predstavila čak 33 biljke koje su nam mnoge poznate (kao na primjer kopriva, maslačak, komarač, divlji luk...) a mnoge su nam i nepoznate te je uz tekst priložila i fotografije, kao i 20 zanimljivih i drugačijih recepata kako bi korisne i iznimno zdrave samonikle biljke mogli i samo kvalitetno i dobro pripremiti.

Priručnik nam, osim opisa i fotografije određene biljke, donosi i latinske nazive, čime dobiva i dodatnu edukativnu funkciju. Znamo da je samoniklo bilje vrlo zdravo i bogato nutrijentima, a osim značajne dobrobiti za zdravlje, berući ga odmaramo i dušu i tijelo u prirodi. Priručnik obiluje i brojnim važnim savjetima kojih se trebamo pridržavati prilikom branja i sakupljanja jestivog samoklog bilja u prirodi.

Književni klub udruge za žene oboljele od raka Nismo same, 2022. godine okreće još jedan list u sveobuhvatnoj borbi i posvećuje se ljepoti i ljekovitosti čitanja. Tijekom godina razgovarale su o desecima knjiga, ugostile brojene poznate hrvatske književnike, a članice Udruge svojim su pričama sudjelovale u Pričiginu – splitskom festivalu pričanja priča te na Festivalu empatije čiji je prvenstveni cilj poticati javnost na empatiju, odnosno promicati odvažnost koja je potrebna za stati u tuđe cipele. Tako se rodila i ideja o objavljivanju zbirke Od čega bute vi umrli?, namijenjene i pisane za žene i od žena koje su preživjele maligna oboljenja, koje su još uvijek u procesu liječenja, prisjećajući se i onih koje su izgubile tu borbu.

Svaka od ovih priča nosi glasove hrabrih žena koje se bore i / ili su se borile s bolešću, darujući nam priče koje su za dišpet bolesti pune humora, optimizma, nježnosti i životnosti.

Strip, čiji scenarij potpisuje Olivier Ka, a crtež Alfred (prijevod Nataša Polgar) napisan je i ilustriran intimno, bolno i potpuno ogoljeno. Istovremeno je ispričano s nježnošću dječje perspektive i mudrošću odraslog čovjeka, koji se osvrće na vlastitu prošlost. Zašto sam ubio Pierrea jedan je od onih stripova koji ostaju dugo nakon čitanja. Riječ je o autobiografskoj priči Oliviera Ka, dječaka koji postaje žrtvom manipulativnog i karizmatičnog svećenika Pierrea.

Strip vrlo suptilno, ali iznimno snažno pokazuje kako trauma ne nestaje s vremenom. Iz poglavlja u poglavlje vidi se koliko je zlostavljanje oblikovalo Olivierov život, njegove odnose, osjećaj sigurnosti i vlastitu sliku o sebi. To nije priča samo o jednom događaju, nego o teretu koji čovjek nosi godinama, često u tišini.

Pierre je čovjek kojeg svi vole, zabavan, omiljen među djecom i odraslima. Olivier, dijete bez prave emocionalne stabilnosti, rastrgano između hipijevski nastrojenih roditelja i strogo religioznih bake i djeda, u njemu pronalazi figuru povjerenja i sigurnosti. Upravo zato izdaja djeluje toliko razorno: povrijedila ga je osoba kojoj je iskreno vjerovao i koju je volio.

Posebnu težinu priči daje način na koji je ispričana kroz medij stripa. Alfredov crtež precizno prenosi emocije, a tekst je jasan, bez patetike i velikih riječi pogađa ravno u srce. Jedan od najsnažnijih trenutaka dolazi pred kraj, kada se među nacrtanim stranicama pojavljuju fotografije stvarnih ljudi i mjesta. Tada čitatelj potpuno osvijesti da ne čita fikciju, nego stvarnu ispovijest i pokušaj suočavanja s traumom. 

Naslov stripa nosi simbolično značenje. Olivier ne ubija Pierrea doslovno; ubija njegovu moć nad sobom. Istinu koju je godinama nosio u sebi napokon izgovara kroz strip, pisanjem, crtanjem i u konačnici suočavanjem sa samim zlostavljačem. Kada Pierreu pokaže ovu priču, taj čin postaje svojevrsno oslobađanje od prošlosti i prekid dugogodišnjeg unutarnjeg zatočeništva. Objavljen 2006. godine, Zašto sam ubio Pierrea ubrzo je postao jedno od najvažnijih djela suvremenog francuskog stripa. Hvaljen je zbog iznimno osjetljivog pristupa teškoj temi, ali i zbog načina na koji koristi mogućnosti stripovskog medija. Ono što su Olivier Ka i Alfred ovdje postigli teško bi imalo jednaku emocionalnu snagu u književnosti ili filmu. 

Olivier Ka (pravim imenom Olivier Karali) francuski je pisac, scenarist i autor dječjih knjiga, poznat po autobiografskim i emocionalno snažnim pričama. Upravo mu je Zašto sam ubio Pierrea donio najveće priznanje i ostao njegovo najosobnije djelo.

Alfred, pravim imenom Lionel Papagalli, jedan je od najcjenjenijih suvremenih francuskih strip-autora i ilustratora. Njegov prepoznatljiv, emotivan i atmosferičan crtež posebno dolazi do izražaja u intimnim pričama poput ove. Široj publici poznat je i po nagrađivanom stripu Come prima, za koji je 2013. osvojio Grand Prix festivala u Angoulêmeu, najvažnijeg europskog festivala stripa.

Mađarska autorica Krisztina Toth poznata je hrvatskoj publici zbirkom priča Pixeli (2017.) te zbirkom pripovijedaka Panterin sjaj (2023). Majmunovo oko njezin je prvi roman preveden na hrvatski jezik (2024). Knjigu je prevela Xenia Detoni. To je distopijska priča o jednoj nepostojećoj zemlji - negdje u istočnoj ili središnjoj Europi. Dr. Kreutzer je psihoterapeut sa svojim životnim traumama. K njemu dolazi Giselle, koju prati mladić koji tvrdi da mu je ona majka. Dolazi i jedna žena, čiji je sin umro zbog droge. Pratimo i Alberta, koji je uvjeren da mu je Giselle majka…

Dr. Kreuzer konstantno vodi bilješke, ali ne one koje očekuju pacijenti, nego seksualne insinuacije i crteže vezane uz svoje pacijentice, spremačice, suprugu. U državi vlada JSN (Jedinstveno svenarodno namjesništvo), četvrti su podijeljene na Vladine četvrti i segregirane četvrti, koje su surovo i naturalistički opisane. Državni aparat sve nadgleda, od školskih predmeta do odabira studija i odabira posla. Ljude se vodi na parafiranje - bolesne se odvodi da potpišu da svoju imovinu ostavljaju državi.

Jednoga dana iznenada se putem medija narod obavještava da je zrak zagađen te ljudi ne smiju napuštati svoje domove. Situacija poprilično podsjeća na Covid-19. Tvrdi se da su problem gume koje spaljuju ljudi u segregiranim četvrtima kako bi se grijali, jer se JSN želi riješiti tih ljudi. Međutim, vlasti moraju ipak objaviti da je došlo do manjeg kvara u tvornici gorivnih elemenata. Naravno, odmah se mora prikazati da su se već istog dana javili dobrovoljci iz svih krajeva zemlje koji bi se bavili uklanjanjem kvara. Snima se film o njima, a pri snimanju je i dr. Kreutzer. Dobrovoljci su žena koja je izgubila sina zbog droge, mladić koji je konačno pronašao majku… Na kraju, dobrovoljac je svatko tko je u ovome sudjelovao…

Vrlo istančana knjiga, jako dobro dočaran distopijski svijet, dobro profilirani likovi, višeslojno, duboko. Potiče na promišljanje u kakvom svijetu živimo i koliko nas dijeli od distopije. Svijest da smo nadzirani ugradila nam se u reflekse i kretnje. Majmunovo oko je knjiga rezuz makakija, kojem je Robert White 1970. godine transplantirao glavu. Novi majmun je još neko vrijeme pokazivao vitalne znakove, a Toth sebe, a i nas pita: kome pripada duša? Onom majmunu čuje je tijelo ili onom čija je glava?

Slušali smo i jednu zvučnu knjigu: Neispričane priče Rajka Grlića (knjigu interpretira Janko Popović Volarić). Rajko Grlić je hrvatski filmski redatelj, scenarist i producent, koji je autor dvanaest dugometražnih filmova. Ovo je audioverzija njegove istoimene knjige, u koju je autor dodao sadržaj koji je skupljao u raznim situacijama i na raznim mjestima na kojima je predstavljao ovu knjigu.

U formi filmskog leksikona, potaknut dakle filmskim terminima, abecednim redom, autor progovara o nesnimljenim pričama koje je htio ekranizirati, o snimanju filmova, događajima iza kamere, ali i o obiteljskim odnosima i obiteljskoj povijesti. Kvalitetna, zabavna, poučna i informativna knjiga koja je istovremeno dnevnik, autobiografija, autofikcija, dnevnik rada, knjiga snimanja, scenarij i još mnogo toga.

Posljednja knjiga koju smo čitali ovoga petka je Audicija autorice Katie Kitamura (prijevod Vlatka Valentić). Glavna protagonistica je sredovječna neimenovana glumica, koja priprema kazališnu ulogu kad joj se obrati mladi Xavier koji tvrdi da mu je ona majka Nikad nije rodila pa je to zbunjujuće, ali započinje druženje s Xavierom, jer on postaje asistent redateljice predstave. U drugom dijelu uloge su izmijenjene, glumica i suprug Tomas su Xavierovi roditelji, a tu je i Xavierova djevojka …

Kratak roman koji preispituje uloge koje igramo u životu, u raznim situacijama. Vrlo su životno prikazani međuljudski odnosi, odnosi među bliskim ljudima, čije se sudbine prožimlju. Osim što igramo različite uloge s različitim ljudima i u različitim situacijama, nerijetko smo u različitim ulogama sami sa sobom, u različitim životnim fazama pa knjiga potiče promišljanje o svim našim unutarnjim i vanjskim promjenama.

Naše su preporuke redovito raznovrsne, a to omogućuje pronalaženje knjige koja je namijenjena upravo vama - krenite u potragu!