"Sjećanje na prošlost Zemlje" Liu Cixina: nepredvidljivi razvoj koji nas drži do kraja trilogije

Književna zajednica, osobito ona koja gravitira oko spekulativne fikcije, već dulje vrijeme bruji o Liu Cixinu i njegovom bezgraničnom umu koji je osmislio „Sjećanje na prošlost Zemlje”. 

Ova trilogija (poznata i kao „Problem triju tijela”) u svijetu je počela izlaziti 2006. godine. U međuvremenu je prodana u više od milijun primjeraka, dobila je i brojne nagrade, uključujući i prestižnu Hugo nagradu, a na našim se policama zaokružila dolaskom prijevoda trećeg dijela, „Kraja smrti”, ranije ove godine. 

Problem triju tijela, Mračna šuma i Kraj smrti tvore osebujni znanstveno-fantastični serijal koji je Liu Cixina brzo smjestio među najvažnije pisce današnjice. Mnogi bi se složili s time da Liu Cixin nije napisao ništa drugo, i dalje bi s pravom bio smješten među velikane SF-a.

Ono što najviše oduševljava kod Cixinove trilogije jest nepredvidljivi razvoj i produbljivanje priče, što nerijetko čitatelja ostavlja u apsolutnom porivu da sazna što to zapravo znači i što će se dogoditi sljedeće. I ovdje nije riječ o klasičnim cliffhanger momentima koji, ako se vješto iskoriste, čitatelja navuku na okretanje još jedne stranice, već o kvaliteti kompleksne i majstorski razrađene priče koja otvara nove dimenzije promišljanja svijeta oko nas, doslovno i figurativno. 

Kako stoji u komentaru Georgea R. R. Martina na koricama zadnjeg romana, ovo je „jedinstven spoj znanstvenih i filozofskih domišljanja, politike i povijesti, teorije urote i kozmologije.” Upravo je zato sažeti radnju izazov, pogotovo ako govorimo o trilogiji u cjelini. Okosnica bi mogla biti invazija Zemlje od strane inteligentne vanzemaljske civilizacije, ali to može biti i opis prvoloptaškog holivudskog SF blockbustera (kojeg svejedno pogledamo), a „Sjećanje na prošlost Zemlje” je sve samo ne prvoloptaški, površno ili jednodimenzionalno. Točnije, na trenutke je i četverodimenzionalno.

Planet napredne civilizacije Trisolaraca je ugrožen, Zemlji iz tog razloga prijeti uništenje, a teorija mračne šume nalaže da sve civilizacije u svemiru jedna drugoj predstavljanju prijetnju. Sve započinje u jeku kineske kulturne revolucije 1967. godine, a iako priča obuhvaća milijune godina i uključuje flashbackove, put glavnih likova je kronološki linearan i jasan. Svaki lik utječe na razrješenje trisolarske krize i izglednost toga hoće li naša civilizacija preživjeti, a svaki put kad se stanje čini sigurnim i iole stabilnim, novi preokret izbaci predviđeni tok povijesti iz svemirskih tračnica. 

Teorija mračne šume, opstanak civilizacije i prelaženje iz jedne dimenzije prostora u drugu samo su neki od smjerova u kojem Cixinova trilogija hrabro zalazi, a autorovo spretno pripovijedanje omogućava čitatelju da u svaki trenutak potpuno uroni, neovisno o zahtjevnosti znanstvenih koncepata i teorija iz kojih taj trenutak izrasta. Trilogija spada pod hard science fiction, i u sebi sadrži niz kompleksnih koncepata fizike i dinamičnih dijaloga koji su mogli – da je autor bio manje spretan – djelovati izuzetno zamršeno i neshvatljivo. Međutim, radnja je smislena, razumljiva i koherentna, nit priče različitih likova se isto razmjerno lako prati, premda je u tom smislu prvi dio trilogije možda najizazovniji. 

„Mračna šuma” je već prohodnija, kako zbog toga što prati likove na osobnijoj razini, tako i zbog usvojenog znanja iz prethodne knjige. Kao završnica trilogije, „Kraj smrti” lomi svako očekivanje koje se pojavi pri kraju drugog romana, a kako poglavlja odmiču, tako se i taj kraj sve više pomiče. Cixin otvara nova pitanja o čovjeku i smislu, društvo stavlja u ekstremne fiktivne situacije koje pokazuju naše slabosti, snage i istine, a sve to čini vrlo, vrlo uvjerljivo. 

Unatoč tome što se središnja tema trilogije čini tjeskobnom, Cixinov način tkanja radnje i pisanja dijaloga stvara napetost koja nije klasično dramatična. Osjećaj nemira stoji sa strane, prisutan je ali nenametljiv, i teško je usporediv s drugim romanima ovog žanra, a za Cixina nerijetko govore da je tvorac specifično kineskog stila znanstvene fantastike.

Ta kategorizacija postaje bistrija kada ga usporedimo s autorima poput aktualnog Andyja Weira, autora popularnih romana „Marsovac” i „Projekt Spasitelj”, koji izvrsno u svojim romanima kombinira humor, akciju i znanost, ili pak klasičnijeg Waltera Tevisa čiji „Čovjek koji je pao na Zemlju” zalazi u mekšu znanstvenu fantastiku. Od trenutačnih velikana i velikanki tu je i urnebesno zabavna Martha Wells, pitka i nježna Becky Chambers i maštoviti i uzbudljivi (dvojac) James S.A. Corey. Pa čak i ako govorimo o starijim epskijim klasicima, počevši od Franka Herberta i njegove „Dine”, Cixinova trilogija se čini kao kategorija sama za sebe. 

Istražujući komentare šireg čitateljstva, kritika Cixinovih romana ponekad ide u smjeru karakterizacije likova, ističući kako su mu likovi jednolični ili hladni, no to se – ako se ti likovi uopće mogu takvima shvatiti – može povezati s kontekstom vremena u kojem su u početku djelovali (rigorozna kulturna kineska revolucija). 

U Netflixovoj seriji baziranoj na trilogiji, koju su nedavno napravili tvorci „Igre prijestolja” Benioff i Weiss, pojedini likovi iz romana rascjepkani su u više likova. I ti su likovi sve samo ne hladni, barem što se ekspresija lica i komunikacije tiče. Ta potreba za amerikanizacijom ne iznenađuje, ali na sreću nije utjecala na generalni dojam serije.

Bez prevelikih očekivanja, pogotovo nakon gledanja kineske adaptacije serije, „Three Body”, koja ju je kirurški precizno ekranizirala koju godinu ranije, Benioffov i Weissov neočekivani projekt ispostavio se u smislu kvalitete i doživljaja koliko toliko uspješnim. Njihov ogroman doprinos već leži u tome što su približili ovakvu znanstvenu fantastiku široj publici. Znanstvena fantastika tako sve manje biva rezervirana za geekove i žanrovske krugove koji se percipiraju zatvorenima, razbijajući stereotipe da je riječ o čistom eskapizmu i zabavnoj fikciji koja ne progovara o stvarnom svijetu ili čovjeku. 

„Problem triju tijela” je savršen primjer korištenja više alata nego što nude druge književne vrste u svrhu portretiranja onoga što čovjek u suštini jest, ili što bi u danim okolnostima mogao postati, na tragu onoga što je učinio Gene Roddenberry sa svojim Zvjezdanim stazama. Ovakvi romani ne nude samo uzbudljivo, ispunjavajuće ali i izazovno čitateljsko iskustvo (nitko nikada ovo ne bi prozvao 'knjigom za plažu') već i podučavaju i mijenjaju, bude snažne emocije, postavljajući pitanje za pitanjem i šireći granice poimanja našeg svijeta i svijesti. 

Jedina potencijalno loša stvar je što nakon čitanja ovakve trilogije čovjek treba uzeti predah, uz pitanje kada će i hoće li ponovno naići na ovakvo štivo.