Tomislavovo nezgodno mjesto: Goran Bilogrivić i Robert Kurelić o interpretacijskim putešestvijama kralja Tomislava

Ovo je tekst o prvom hrvatskom kralju, sinu i nasljedniku kralja Mihajla Krešimira II. i kraljice Jelene, vjernom savezniku bizantskog cara Bazilija II., osobi uz čiju ime stoji naslov dux magnus, vladaru koji je uspio ustvrditi položaj u regiji – Stjepanu Držislavu. 

Samo trenutak... Krivi uvod. 

Ovo je tekst o prvom hrvatskom kralju, duxu Chroatorumu, dom(i)nusu, duxu, rexu,  pravom začetniku ranosrednjovjekovne hrvatske državnosti u 9. stoljeću, vladaru koji je vladao duže od 20 godina tijekom kojih je završen proces formiranja hrvatske kneževine na istočnojadranskoj obali te utvrđivanja geopolitičkoj položaja spram Zapada i Istoka te vladaru čije ime imamo zabilježeno u nizu oblika te važnim izvorima za istraživanje hrvatskog ranog srednjovjekovlja – Trpimiru. 

Ne, to nije to. 

Ovo je tekst o prvom hrvatskom kralju, vladaru koji je zaustavio mađarske provale, vladaru koji je porazio Bugare i dobio od Bizanta na upravljanje dalmatinske gradove, vladaru naslovljenom rex od strane pape Ivana X., vladaru koji je pod sobom imao znatnu vojnu silu i ugled u ondašnjem svijetu – Tomislavu. 

Ili je sve ovo, ustvari, pravi uvod u povijest hrvatskog srednjovjekovlja? Jer svaki od njih, nužno, završava na Tomislavu i njegovoj figuri koja je, svakome od nas, poslužila, bilo kao piva, bilo kao ideološki konstrukt, ili jednostavno kao povijesna činjenica koju, u izostanku izvora, biva teško umrežiti s ciljem da bolje razumijemo što se uistinu zbivalo na ovim prostorima početkom 10. stoljeća. Ili barem početkom 21. stoljeća. 

Upravo s ciljem pronicanja u tu, malo povijesnu, malo mitsku figuru kralja Tomislava, Gradska knjižnica Rijeka je na Trgu kralja Tomislava organizirala susret povjesničara „Tomislavovo nezgodno mjesto“, uparujući autorske susrete na nezgodnim gradskim mjestima i projekt "Tomislav. Novo riječko izdanje" u sklopu obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskog kraljevstva. Gosti su bili profesor Goran Bilogrivić s Filozofskog fakulteta u Rijeci te profesor Robert Kurelić s Filozofskog fakulteta u Puli koji su, zajedno s moderatorom Kristijanom Benićem, publiku proveli kroz dostupne izvore i interpretacije kada je riječ o Tomislavu.

A kada ste povjesničar, uvijek prvo krećete od izvora. Govoreći o njima, Goran Bilogrivić ističe kako su oni „velikim dijelom konstrukti, dosta intencionalno pisani“, ali, kada je riječ o Tomislavu, da ne bi trebalo biti prevelike sumnje. Govoreći o Tomi Arhiđakonu, Bilogrivić ukazuje na to da Tomislavovo ime služi isključivo kao vremenski orijentir pri izlistavanju splitskih nadbiskupa: „Nije imao razloga falsificirati podatak o Tomislavu“, ističe Bilogrivić, jer je primarno riječ o sporednom podatku. Isto tako su, vrlo vjerojatno,  izvori vjerodostojni kada je riječ o tituliranju Tomislava. Iščitavajući spise sa Splitskog crkvenog sabora 925. godine, uočava se kako je Papa poslao svoje poslanike da vode taj sabor te da se obraća ondašnjim najvažnijim ličnostima, među kojima je i Tomislav kao predstavnik lokalne civilne vlasti.

Sada je dobro zapitati se – koje vlasti? Što znači kraljevstvo u 10. stoljeću? Robert Kurelić reći će kako je „to prilično teško za jasno definirati“ s obzirom na to kako, umjesto granica, postoje zone utjecaja. „U srednjem vijeku vlast nije nad teritorijem nego nad ljudima. Kraljevima, vojvodama, velikašima, bilo je važno jesu li ljudi plaćali poreze.“ Unutar tih zona utjecaja same granice nisu utoliko lake za uočiti pri čemu postoje frontier područja gdje je vlast u stalnoj mijeni. Upravo zato, govori Kurelić, „puno je pravilnije razmišljati o koncentričnim krugovima moći i utjecaja od vladarskog mjesta koji slabi kako se udaljava od centra jer su svi odnosi personalni.“

Kada je riječ o Tomislavu, Kurelić govori kako se njegova vlast „obično crta sve do mađarske granice“ što je zanimljivo jer su Mađari tada bili na svojem vrhuncu moći koje će pobijediti - Tomislav! Za povjesničare je ovo trenutak opreza jer je riječ o vrlo diskutabilnoj situaciji u kojoj se, ističe Kurelić, vjerojatno radi o „lokalnoj čarci ili pljačkaškom upadu Mađara prema gorskim krajevima središnje Hrvatske.“ Pri tome treba istaknuti kako je planinska geografija uvelike pomogla Tomislavu s obzirom na to da se stepski nomadi, ubojiti konjanici, ne mogu strateški mijenjati pri čemu gorski krajevi mogu uvelike otežati njihova napredovanja.

Uz Mađare, Tomislavu se često pripisuje i pobjeda nad Bugarima, još jednom europskom silom koju je tada vodio i jedan od njihovih najmoćnijih vladara, Simeon. Goran Bilogrivić ukazuje na to kako se u bizantskim izvorima govori o velikom porazu Bugara u trenucima kada su odlučili prodrijeti u nju. Kao u slučaju Mađara, Bilogrivić također pretpostavlja kako je porazu kumovalo „dinarsko područje“ I dok se bitka vrlo vjerojatno dogodila, Bilogrivić ukazuje na to kako je ovdje više pitanje da li je zaslužan Tomislav ili jedan od njegovih nasljednika:

„Ako imamo maksimalistički pristup Tomislavu, gdje je on i Mađare pobijedio više puta, te da je u Panoniji vladao do Drave, onda mu se obično pripisuje i pobjeda protiv Bugara 927. jer se uzima da je Tomislav vladao negdje do 928. pa se zbog toga uzima i da je granica njegove Hrvatske tada bila do Drine -  za što opet apsolutno nemamo nikakvih osnova. Ali opet, kao što sam rekao, činjenica je da se on zadnji put spominje 925.  Stoga, to je jednostavno mogao biti njegov nasljednik. Ipak, ostaje činjenica da su Bugari poraženi od strane hrvatskih ratnika pod vodstvom nekog vladara.“

Pored vojnih uspjeha, uvijek intrigantnim i zanimljivim biva uvid u mikropovijest krajeva u ranom srednjem vijeku kako bi bolje razumjeli društvo toga vremena. Međutim, „samu svakodnevicu nije lako konstruirati“, ističe Kurelić, govoreći i o tome kako na našim prostorima nije bilo organizirano institucionalno sjećanje na vladarske dinastije koje su se uvijek mijenjale, čime smo izgubili i mogućnost kronika koje bi nam mogle više reći o svemu. No, Kurelić kaže, ovi prostori su bili „poljoprivredni i stočarski krajevi“ gdje ljudi nisu uživali „veliki luksuz“, kao što biti velikašem nije bio „veliki spektakl“ niti na Zapadu tijekom tih stoljeća. Uz poljoprivredu i stočarstvo ističe se i malo obrta, ali sve to nije garantiralo dobru kvalitetu života, bilo u slučaju seljana, bilo u slučaju plemića ili svećenika. 

Ipak, jedna od najdiskutabilnijih činjenica iz Tomislavova životopisa je upravo njegova kruna i sam čin krunjenja. Primjerice, Robert Kurelić odmah će istaknuti kako „podataka o krunidbi na Duvanjskom polju nemamo“ te kako je riječ o „konstrukciji 19. stoljeća“. „Mi znamo da je Stjepan Držislav dobio krunu i druge insignije iz Bizanta, kao što je i Zvonimir dobio od pape Grgura“, govori Kurelić. Govoreći o drugima za koje imaju čvrste dokaze, Kurelić ističe kako je, kada je riječ o krunjenju, bitno uzeti u obzir kada ono biva uistinu važno. Naime, „investitura dolazi od investo – oblačiti, obući nekoga u kralja; kada kažemo da odijelo čini čovjeka, to je uistinu tako u srednjovjekovnom  ceremonijalnom poimanju.“ 

Međutim, pitanje i ideja kraljevske ceremonije je ideja razvijenog srednjeg vijeka kojim dominiraju pravilnici i kodeksi. Kurelić ističe primjer Ugarsko-Hrvatskog kraljevstva gdje je bivalo bitnim da je osoba okrunjena krunom Svetog Stjepana u Stolnom Beograda od strane ostrogonskog nadbiskupa. U slučaju da jedan od tih uvjeta nedostaje, ceremonija je nevaljana. Nadalje, pravila krunjenja „projiciraju se kao tradicija davno minulih vremena“ gdje određene naratvie guraju velikaške obitelji radi svojih interesa; slučaj je to i ideje da je mit o kralju Zvonimiru gurali Šubići u trenucima kada su u 14. stoljeću izgrađivali vlast u htjenju da sebe predstave kao duhovne nasljednike kraljevske vlasti:

„Mi vidimo da se u razvijenom srednjim vijeku te kasnom srednjim vijeku konstruiraju drevni mitovi, mitovi o podrijetlu. Svaka vladarska dinastija Europe koja ima dva zlatnika plaća geneaologa da bi im izmislili da su podrijetlom Trojanci.“ 

Kada je riječ o Tomislavu kao kralju, primarno govorimo o pismu Ivana X.-a u kojem Tomislava oslovljava kao rex. U tome, Kurelić ističe, vidimo kako ga papa smatra "moćnim vladarom": "Nije se Tomislav krunio, nego to pismo dolazi iz papinske perspektive i priznanja njegove stvarne moći na našem području upakirane u malo laskanja jer papi treba Tomislav da sabori prođu."

Stoga, iako nema ceremonije, samo priznanje sa Zapada biva bitnim jer je papa, kao i Bizant, jedan od dvaju "prihvatljivih izvora legitimacije", zahvaljujući kojem Tomislava možemo smatrati moćnim vladarom nad ovim područjima.

Ipak, ostaje pitanje zašto smo se mi uhvatili Tomislava? Bilogrivić ističe „Tomislav nije egzistirao ni u kakvom sjećanju“ te njegova figura počinje dobivati na značaju tek krajem 19. stoljeća kada se kreće „razvijati narativ o transformaciji Hrvatske iz kneževine u kraljevstvo.“ Vodeći se mađarskim primjerom koji svoju slave svoju četveroznamenkastu godišnjicu 1896., hrvatski društvenjaci i intelektualci započinju desetak godina kasnije organizirati i pripremati sve za 1000. godišnjicu koja je bila zakazana 1925. godinu. 

Kurelić ističe kako je cijela godišnjica bila mudro odigrana s obzirom na to da je, primjerice, na proslavu došao i kraljevski par koji će, čak, svojem sinu dati ime – Tomislav. Intrigantna je to priča jer će na molbu da grad preimenuju Tomislavgrad, u čast kralja Tomislava, ali i novorođenog sina, kralj dozvoliti preimenovanje, ali isključivo u čast princa: „Ovoga smo svjesni u današnje vrijeme, ali često zaboravljamo u povijesnim događajima, a to je da u javnoj političkoj komunikaciji puno toga namjerno dvosmisleno.“

Bilogrivić ističe kako je tih godina, ponajviše u organizaciji Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“, izvedene mnogobrojne posvete Tomislavu od kojih danas najviše pamtimo spomenik, ali i pivo. Uz njih, izdani su mnogobrojni zbornici, izgrađeni i drugi spomenici, ali je najvažnijim bivala činjenica da se istesao sam narativ koji će, uz određene preinake, odgovarati svakoj vlasti u narednim desetljećima.

Gradska knjižnica Rijeka programom “Tomislav. Novo riječko izdanje” usmjerena je interpretaciji i edukaciji baštine kralja Tomislava i kulture hrvatskog kraljevstva u X. stoljeću kroz suvremene edukacijske, kulturne i umjetničke prakse relevantne i bliske suvremenoj zajednici kroz platfromu art-kvarta “Benčić” u Rijeci (Središnju knjižnicu i Dječju kuću).

Program se odvija uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.