"O pisanju" Stephena Kinga: suočiti se s vlastitim nesavršenostima

Mitski filmski detektiv Harry Callahan u svome prvome ukazanju, u filmu Prljavi Harry izgovara često citiranu izjavu: "Mišljenje je kao dupe, svatko ga ima." 

Poantu izjave možemo danas parafrazom primijeniti i na elementarnu pismenost: "Pisanje je kao pišanje, svatko to radi." Svatko tko danas ima mišljenje, rado će ga zapisati na društvenim mrežama, a oni ambiciozniji pisat će Facebook traktate, Instagram epove i LinkedIn manifeste.

Štoviše, danas ne treba biti niti kreativan niti radišan da bi se napisao i prodao, na primjer, opsežan roman. Nazovimo ga Rat i nemir. Dovoljno je takav naslov i siže poslati specijaliziranome servisu koji će prepustiti umjetnoj inteligenciji da napiše roman. Servis će onda to lijepo dizajnirati i ukoričiti te plasirati na Amazon. Uz potrebne preporuke. Na primjer, može pisati – Bestseler New York Timea. Takav medij ne postoji, ali mnogi neće shvatiti da jedno slovo čini razliku. Dok se krene s pravnim konsekvencama zbog prijevarnog ponašanja, vjerojatno će već taj servis umjetnu inteligenciju koristiti na neki drugi način ostavljajući humanoj inteligenciji da dalje piše i stvara romane.

Pritom će koristiti vlastite kreativne resurse, a u procesu bi im osim inspiracije mogla pomoći kakva kreativna radionica pisanja ili pak publicirani priručnik. Gotovo aklamacijom za ključnu knjigu u toj kategoriji mnogi stručnjaci odabrali su publicistički rad Stephena Kinga O pisanju, koji je napokon preveden na hrvatski jezik i objavljen u izdanju Lumena. Uistinu, riječ je o uzbudljivom djelu koje ne docira, nego otkriva, koje ne podučava nego savjetuje, koje ne definira, nego nadahnjuje.

Knjiga starta furiozno, već u drugom proslovu piše:

"Ova je knjiga kratka jer je većina knjiga o pisanju puna pukog preseravanja. Pisci fantastike, uključujući ovdje prisutnog, mogo toga što rade slabo razumiju. Ne razumiju zašto im je nešto ispalo dobro ili loše. Ja sam se držao one: što kraća knjiga, to manje preseravanja."

Knjiga O pisanju s podnaslovom Sjećanja na zanat nije samo esejistički materijal, posrijedi je uzbudljivo putovanje kroz dva vrhunski napisana predjela: prvi je Kingov životopis koji govori o njegovim iskustvima na putu od klinca fasciniranoga fantastikom do najprodavanijega pisca na svijetu, a drugi je nazvao Kutija s alatom. U drugom dijelu na izrazvan, koncizan i snažan način recentne i buduće pisce suočava s činjenicom da je pisanje uistinu zanat kome se treba svakodnevno prepustiti, a ne čekanje muze. 

Za njega pisanje nije samo stvar inspiracije ili genijalnosti, nego svakodnevnog truda i discipline. Pisci koji se oslanjaju samo na inspiraciju, smatra, riskiraju da ostanu bez materijala. No, to ne znači da pisanje mora biti mučenje ili dosadan proces – čak i u rutinama, može se pronaći užitak. 

King savjetuje pisanje s puno slobode i bez straha od neuspjeha. Često spominje da je najvažnija stvar koju pisci mogu napraviti to da dopuštaju da ih strah od neuspjeha paralizira. Svaka početna verzija teksta neće biti savršena, niti svaki put kada sjednu za stol za pisanje mogu očekivati briljantnu ideju. Pisci, dakle, ne smiju biti opsjednuti idejom da svaki njihov rad mora biti savršeno oblikovan odmah, već da se proces uspinje kroz greške, pokušaje i ispravke. Tako objašnjava da je prva verzija teksta ona napisana iza zatvorenih vrata, kad je pisac sam sa sobom, a druga se piše kroz otvorena vrata, za javnost.

King je orijentiran na ideju da pisac mora biti u mogućnosti suočiti se s vlastitim nesavršenostima. Po njegovom mišljenju, loši dijelovi teksta nisu nešto čega bi se trebalo sramiti. Oni su neizbježan dio procesa. Prepoznavanje i izbacivanje tih dijelova teksta – bez obzira je li riječ o cijelim poglavljima, paragrafima, pa čak i likovima – izuzetno je važan korak u procesu stvaranja. 

I dok početnici mogu imati tendenciju zadržavati svaki napisani redak iz straha da bi mogli izgubiti nešto vrijedno, iskusni pisci znaju da su to samo mala klupka koja će, kad se dobro razmrse, postati dobar i koherentan tekst. Izbacivanje loših dijelova nije znak slabosti, već snage – sposobnosti da se prepoznaju vlastite slabosti i da ih se ispravi.

U prije navedenome drugom proslovu King hvali kod nas neprevedenu knjigu The Elements of Style Williama Strunka mlađeg i E. B. Whitea osobito naglašavajući njihovo pravilo iz poglavlja Načela sastavljanja – "Izbacite nepotrebne riječi". King je napisao kako će to pokušati i činiti a prevoditelj Dado Čakalo je preveo ime knjige na hrvatski – Elementi stila, dodavši kako knjiga nije prevedena na hrvatski, mada bi mnogima pomogla.

King nudi mnoštvo primjera koji narušavaju dobro štivo, od pisanja floskula kao što je "That's cool!" do uporabe glagolskog pasiva za koji smatra da je nedopustiv u pisanju. 

U prvom, pak, dijelu raščlanjuje traume iz djetinjstva koje su odredile karakter njegovih radova. Tako piše o dadilji koja mu je sjedila na glavi, ispuštala vjetrove i pritom se glasno smijala. Nakon toga, zapisao je, ništa mu nije bilo tako strašno sve do strahovite prometne nesreće 1999. koju je jedva preživio. Knjigu O pisanju stvorio je dok se oporavljao te nesreće priznajući da mu je nezaustavljiva potreba za pisanjem udahnula snagu da se što prije opravi. 

King vjeruje da je u osnovi svaka dobra priča sastavljena od dvije komponente: jezika i strukture. A obje ove komponente mogu se usavršiti samo kroz kontinuirano čitanje. Stoga je jedan od prvih postulata koji ističe: "Ako nemate vremena za čitanje, onda nemate vremena ni za pisanje. Jednostavno je tako."

Sposobnost prepoznavanja dobrih, bogatih tekstova, i sposobnost kritičkog razmišljanja o tome zašto ti tekstovi djeluju na autore, mogu uvelike pomoći u spisateljskoj karijeri.

Ističe i da čitanje različitih žanrova omogućava da usvojimo različite stilove izražavanja i da naučimo kako odgovarajuće koristiti jezik. To uključuje ne samo književnost, već i novinske članke, eseje, blogove, pa čak i reklame. Svaki tekst s kojim se susrećemo pridonosi širenju našeg vokabulara i sposobnosti da formuliramo misli na različite načine. Na primjer, kroz čitanje različitih žanrova razvijamo fleksibilnost u pristupu pisanju, jer, kako King kaže, svaki pisac bi trebao biti sposoban pisati u više stilova, pa čak i prebacivati se između njih prema potrebama određenog projekta.

King govori čitateljima da ne pristupaju praznoj strani olako. Istodobno ne traži od njih da poslu pristupe bezrezervno i sa strahopoštovanjem ili da budu politički korektni ili da odbace svoj smisao za humor. No, ako pisanje ne mogu ili ne žele shvatiti ozbiljno, onda je, uoči dijela Kutija s alatom, pravo vrijeme da zaklope knjigu.

No, to je nemoguća misija. Jednostavno, uvjerljivim stilom, King u ovoj knjizi mami čitatelja ne samo na čitanje svake sljedeće stranice, nego – i na pisanje. Ne statuse na društvenim mrežama, nego iskrene kraljevske zapise koji samo čekaju da se raspu papirom ili zaslonom.