Knjige petkom: Dvojnik, Pogledaj što je mačka donijela, Mesar...

Prva ovotjedna knjiga podsjeća da ne treba mnogo stranica da bi se ispričalo ono najvažnije — kako izgleda kad sjećanja polako blijede, a ljubav i dalje ostaje najčvršća nit koja spaja generacije.

Novela Svakog jutra put do kuće sve je duži švedskog pisca Fredrika Backmana (u prijevodu Nikole Perišića), iako ima svega šezdesetak stranica, ostavlja dubok i trajan dojam. Odličan je izbor za one koji tek žele upoznati Backmanov svijet — pun topline, tuge, ali i trajne nade. 

Autor nas vodi u svijet starijeg čovjeka koji se bori s gubitkom sjećanja. Kroz njegove misli i osjećaje pratimo kako mu uspomene polako izmiču. U toj dirljivoj i intimnoj borbi, društvo mu pravi njegov unuk, kojega djed sve češće zamjenjuje sa svojim sinom. Upravo ta pomiješanost generacija i sjećanja stvara emotivnu slojevitost priče.

Radnja se odvija na simboličnom trgu, mjestu koje predstavlja prostor djedovih uspomena i unutrašnjeg svijeta. S vremenom, trg se prazni, a na njemu ostaje samo klupa — mjesto gdje djed još uvijek pokušava zadržati ono što nestaje, dok se oko njega sve više širi tama.

Iako tema gubitka pamćenja i suočavanja s vlastitim nestajanjem može djelovati turobno, Backman je isprepliće s nježnošću, humorom i nadom. Upravo ta toplina i razumijevanje koje njegovi likovi nose čine ovu priču utješnom, poput obiteljskog sjećanja koje ne blijedi ni kada riječi nestanu.

Kao i ovi kišni riječni dani, knjiga u sebi nosi melankoliju, ali i tihi sjaj – podsjetnik da su ljubav, obitelj i uspomene ono što nas čini živima, čak i kad put do kuće postaje sve duži.

Pisati kratke priče nije lako. U svega nekoliko stranica ispričati cijeli nečiji život, dan ili događaj, stvoriti dobru atmosferu i karakterizaciju likova, ubaciti zanimljiv obrat i jaku poantu, a pri tom biti i humorističan - e to je posao, a taj posao odlično radi naš poznati i nagrađivani romanopisac, kolumnist, feljtonist, scenarist, komediograf Ante Tomić.

Ovaj put čitali smo njegovu zbirku kratkih priča Pogledaj što je mačka donijela. Naslov aludira na američku poznatu uzrečicu Look what the cat dragged in jer mačke će nam pred noge donijeti uglavnom ono što baš ne bismo htjeli vidjeti. Tako je i s likovima iz ove zbirke koji su neugodno suočeni s duhovima iz jeftino oglašene kuće iz Baranje, neželjenim povratnicima koji su davno otpisani i preboljeni, živim jaslicama i malim Isusom upitnog spola, a na kraju i sam Bog se iznenadio i sam sebi nasmijao kada je shvatio da je postao ateist te nam poručio Zbogom luzeri. Ionako sam oduvijek više volio vjeverice.

Osim svog vrhunskog humora, Tomić nam u ovoj zbirci uz gotovo svaku priču donosi i soundtrack odlične glazbe koju si možete pustiti dok uživate u ovom štivu.

Nakon kratkih formi koje uspješno bilježe stvarnost i emociju, sljedeća preporuka donosi introspektivno putovanje prema onome što se u čovjeku ne vidi, okreće pogled prema unutra. Istražuje granicu između onoga tko jesmo i onoga što bismo željeli biti.

Joseph Conrad donosi isječak iz života neimenovanog kapetana neimenovanog broda koji preuzima svoju prvu zapovjedničku dužnost samo dva tjedna prije početka radnje priče.

Na prvu, Dvojnik (u prijevodu Luke Posarića) čini se kao klasična pustolovna priča. No, ona ima i dublje, gotovo uznemirujuće, filozofsko ispitivanje dualnosti osobe. Conradova upotreba teme dvojnika ili nekoga oblika alter ega glavnog lika omogućuje mu da istraži dvostrukost u svakome od nas, da usmjeri čitatelja da razmotri vlastitu dualnost i da se bori za ravnotežu između racionalnog i iracionalnog, plašljivog i smjelog, javne i privatne strane svoje osobnosti. U svjetlu te dublje razine Dvojnik se transformira iz tipične pustolovne priče u djelo bogato simbolikom.

Mladi kapetan, neiskusan i sumnjičav u svoje sposobnosti zapovijedanja, muči se s osjećajem nedoraslosti zadatku. On ne poznaje posadu, oni u njega nemaju povjerenja. Zbog toga konstantno preispituje svoje riječi i poteze, nedostaje mu hrabrosti i uvjerenja u vlastite sposobnosti što mu je nužno ukoliko želi uspješno zapovijedati povjerenim brodom. Ova osobna kriza, kako radnja odmiče, postaje javna, a nestabilna ravnoteža odnosa zapovjednik – podređeni nakuplja se do samog vrhunca na završnim stranicama.

Jedne noći nepoznat čovjek dopliva do privezanog broda dok je kapetan na straži. Njegovo je ime Leggatt i od početka doima se kao moćna i pomalo zlokobna figura. Nakon što mu kapetan dopusti ukrcaj saznajemo da je Leggatt nedavno nenamjerno ubio mornara dok je istovremeno spašavao brod na kojem je služio u svojstvu časnika tijekom strašne oluje. Ubojstvo je komplicirano, ili barem kapetan tako vjeruje, te dopušta - točnije, poziva - bjegunca da se potajno sakrije u njegovu kabinu gdje će sakriven ostati do posljednjih stranica romana. 

Jezik dvostrukosti počinje odmah i ne prestaje. Leggatt za kapetana postaje njegov dvojnik, moje drugo ja, moj tajni dvojnik. Izvor tog osjećaja, te gotovo tjelesne dualnosti koje kapetan osjeća teško je razumjeti. Kroz cijelu priču on i Leggatt govore vrlo malo, čitav razgovor mogao bi se smjestiti na manje od dvije stranice. Ponekad kapetan nije siguran čak ni da Leggatt nije prikaza, vidljiva samo njemu...

Djelo možemo čitati jednostavno onako kako piše – misteriozan događaj i pustolovina. No možemo ga čitati i kao zapis unutarnje borbe na prekretnici životnog puta s kojom se svatko može u većoj ili manjoj mjeri poistovjetiti. Mi bismo rekli da je ta dualnost doslovna: Leggatt predstavlja brutalniju, smjeliju, otvoreniju stranu glavnog lika, kapetan pak predstavlja nesigurnu, plahu, zatvoreniju stranu. Pred našim očima kapetan se bori sam sa sobom, što stvarno, što figurativno, pokušavajući pomiriti dvije strane vlastite ličnosti, uspostaviti kontrolu i pobijediti na neki način samoga sebe. Leggattov odlazak, odvajanje od kapetana, fizički, emotivno i mentalno prisiljava kapetana da prekorači tu magičnu granicu i izbori se za vlastitu vrijednost i autoritet. Čovjek s kojim se opraštamo na zadnjoj stranici knjige nije više onaj kojeg smo upoznali na prvoj stranici. Nadrasao je samoga sebe, zauzdao svoje strahove i slabosti, hrabro i sigurno zakoračio ususret izazova života. Transformacija na kojoj čitatelj može biti mrvicu zavidan.

Nakon introspektivnog Dvojnika, sljedeća preporuka djeluje kao snažan kontrast – roman koji ne traži razumijevanje lika iznutra, nego suočavanje s njegovim djelima i nagonima. Iz unutarnjeg mraka prelazimo u svjetlo koje ne skriva ništa.

Mesar je čak 64. roman autorice Joyce Carol Oates, ali tek četvrti preveden na hrvatski jezik (prevela ga je Mirna Čubranić). To je priča o Silasu Weiru, ocu ginopsihijatrije ili krvoločnom mesaru, ovisi koga pitate. On je sredinom 19. stoljeća bio ravnatelj Državne bolnice za žene u Trentonu, New Jersey, opsjednut željom da se upiše u povijest medicine kao veliki inovator. Kao ravnatelj i apsolutni gospodar svojih većinom siromašnih pacijentica za koje nitko ne pita imao je neograničenu slobodu eksperimentirati na njima na raznorazne načine o kojima je ponekad zaista teško čitati, a sve u interesu budućnosti medicine, kako je on to volio samom sebi objasniti. 

Njihova patnja i smrt posve su opravdana žrtva koju je bio više nego spreman podnijeti za boljitak medicinske znanosti. Weir je fikcionalan lik, ali ako ste mislili da će vam sad biti malo lakše čitati o njegovim zlodjelima, morat ćemo vas razočarati - njegov je lik temeljen na tri stvarna američka liječnika, a operacije koje je provodio su u vrlo sličnom obliku zaista provođene na siromašnim pacijenticama u psihijatrijskim ustanovama u 19. stoljeću. 

Roman je napisan u obliku biografije sastavljene od više izvora - sjećanja njegovog sina Jonathana, svjedočanstava ljudi koji su ga poznavali u mladosti i pacijentica koje je liječio, te najvećim dijelom njegovih vlastitih memoara. Kroz riječi samoga Weira otkrivamo njegov narcizam, nesigurnost i potrebu za pohvalom i potvrdom kao i potpunu odsutnost empatije i osjećaja odgovornosti prema svojim pacijenticama. Nažalost, taj odnos prema ženama nije bio izoliran slučaj kod Silasa Weira, zbog inherentne društvene mizoginije liječnici tog vremena nisu znali gotovo ništa o ženskom tijelu što je uzrokovalo brojne slučajeve pogrešnog dijagnosticiranja i liječenja, kao i uvjerenje da su sve ženske tjelesne funkcije i organi sramotni. Primalje i medicinske sestre su, s druge strane, bile puno bolje pućene, no liječnici su ih tretirali kao neobrazovane i priproste te u principu ignorirali njihove uvide i savjete.

Roman Mesar je iznimno uznemirujuć pogled u povijest medicine s jednom snažnom horror vibrom koja je utoliko strašnija zbog činjenice da u je u ovoj fikciji gotovo sve istina. Silas Weir možda nije stvaran, ali sve grozote o kojima Oates piše provodili su J. Marion Sims, Silas Weir Mitchell i Henry Cotton, svi troje upisani u povijest medicine kao iznimno cijenjeni i utjecajni u svojim područjima rada, a i šire.

Plemeniti gospodin u Moskvi autora Amora Towlesa (prijevod s engleskoga Aleksandra Barlović) ponovno nudi suprotnost, djeluje poput predaha. Vjeruje u dostojanstvo i red, čak i u svijetu koji ih pokušava izbrisati. 

To je povijesni roman smješten u Rusiju nakon Oktobarske revolucije. U središtu radnje je grof Aleksandar Rostov koji 1922. godine, zbog ideoloških razloga, biva osuđen da ostatak svog života provede u hotelu Metropol, u malenoj, tavanskoj sobi za poslugu. Nastavak romana donosi nam priču grofovog života u kućnom pritvoru tijekom idućih 30 godina, obilježeno njegovim privikavanje na konstantne promjene u društvu koje vidi i upoznaje samo preko novina te hotelskog osoblja i gostiju. Aleksandar Rostov, iako na početku knjige gospodin koji je navikao na privilegije koje su bile u skladu s njegovim plemićkim statusom, pod neprestanim promjenama društva oko njega, i on sam se kroz roman mijenja, što je jedan od najzanimljivijih aspekata ovog djela. 

Način i stil na koji Towles gradi likove i radnju, opisujući borbe ljudi s promjenama na koje su bili prisiljeni usred političkih previranja i ratovanja je izrazito maštovit i elegantan. Iako bismo ovo mogli nazvati romanom lika, usputno se upoznajemo i sa ostalim djelatnicima i gostima hotela te njihovim životnim pričama. Međutim, naglasak romana je na Aleksandrovim emocionalnim i unutrašnjim promjenama i promišljanjima. Opisan kao lik kojem je u jednom trenutku nestao svijet koji je poznavao cijeli život, Aleksandar završi prisiljen suočiti se s nastalim promjenama u društvu, pronaći svoju ulogu u njemu te upoznati svoje voljenu državu iz različite perspektive. Sve to, zatvoren u četiri zida hotela u Moskvi.

Postoji mnogo knjiga koje govore o najvećim ljudskim postignućima, velikim izumiteljima i vođama, no ova knjiga potpuno je drugačija.

U knjizi Ljudi - kako smo sje*bali sve što smo mogli Toma Phillipsa (prijevod Davida Edela), čitamo o svemu lošem što ljudi rade jedni drugima, samima sebi, planeti Zemlji i svemu oko sebe. Kako uvijek iznova uspijevamo u tako dubokoj mjeri i tako katastrofalno griješiti? I nekim čudom eto nas još uvijek tu, na planeti Zemlji, i dalje živimo i griješimo gotovo svakodnevno.

Kroz deset poglavlja Phillips piše o tome kako funkcionira ljudski mozak, kako utječemo na okoliš i do koje mjere ćemo ga uništavati, kako smo birali te i dalje biramo najgore moguće svjetske vođe i slijepo ih slijedimo u njihovim glupostima, govori o ljudskoj moći i o tome kako stojimo s demokracijom, zašto pokrećemo ratove i besmislene bitke, kako smo zabrljali u tehnološkim otkrićima, te na koji ćemo način još sje*ati budućnost ljudskog roda.

Iako to sve skupa zvuči podosta depresivno jer u jednu ruku i je - sama knjiga, odnosno stil pisanja to nije. Knjiga je prepuna zanimljivih informacija, a pisana je humoristično. Iako je njen cilj prvenstveno nasmijati čitatelja, ova knjiga ipak potiče i na ozbiljno promišljanje o ljudskim glupostima, te se čitajući često pitamo do kada ćemo moći živjeti ovakvim načinom života i koliko će nas to koštati?

Autor Tom Phillips, novinar je i humorist. Studirao je arheologiju i antropologiju, a naišli smo i na izjavu da je oduševljen što je uspio napisati knjigu za koju mu je studij bio od koristi. Uz ovu knjigu, napisao je i knjigu Istina: Kratka povijest totalnih sr*nja koju također možete pronaći na policama GKR.

Za kraj, predlažemo nešto posve drugačije – priču koja mami osmijeh i vraća vjeru u životne avanture. Biciklom od Indije do Švedske: nevjerojatna ljubavna priča Per J. Anderssona (sa švedskoga preveo Mišo Grundler) vodi nas na putovanje koje je jednako romantično koliko i nevjerojatno. 

Andersson opisuje daleke krajolike, neočekivane susrete i male svakodnevne izazove kroz oči čovjeka koji odlučuje da ljubav može pobijediti sve prepreke. Glavni junak ove priče je Pradyumna Kumar Mahanandia, rođen u dalekim džunglama Indije, u velikom siromaštvu i diskriminaciji. Njegova obitelj pripadala je najnižoj klasi indijskog društva zvanoj „nedodirljivi”. Potaknut misterioznim proročanstvom lokalne vidovnjakinje, mladić je napustio svoje selo i otišao u New Delhi. Da bi preživio, slikao je portrete na ulici, čekajući tajanstvenu ženu koja mu je suđena…

Tako je zapravo započelo njegovo putovanje od Indije do Švedske, dugo više od 8000 kilometara. Putem je upoznao divne ljude. Neki su ga povezli kamionom kada je bio umoran, neki su mu dali hranu u zamjenu za njegove crteže. Vozio je kroz Pakistan, Afganistan, Iran, Tursku, Jugoslaviju, Austriju, Njemačku i Dansku. Spavao je pod zvijezdama, sanjajući o njoj.

Ovaj roman nije samo putopis – on je priča o strpljenju, upornosti i čaroliji neočekivanog. Stil je ležeran, duhovit i topao, a čitatelj lako osjeti ritam pedala, smijeh, tugu i radost glavnog junaka. Biciklom od Indije do Švedske idealno je za one koji žele književni bijeg, ali i podsjetnik da avantura i ljubav često idu ruku pod ruku – ponekad u najneočekivanijim kombinacijama.

Ovotjednim preporukama vodili smo vas na putovanje kroz stranice introspektivnih i duhovitih kratkih formi, preko mračnih i napetih romana, do svježeg zraka avanture u Anderssonovoj Biciklom od Indije do Švedske. Ova nevjerojatna ljubavna priča podsjeća da književnost može biti istovremeno zabavna, dirljiva i inspirativna – idealan zaključak niza koji spaja različite tonove, teme i stilove, ali uvijek čitatelja vodi bliže ljudskim iskustvima i emocijama.