Lekcija #1 "Treće dobi čitanja": Industriju vijesti budućnosti trebamo shvatiti i kao komunalnu uslugu

Poslušajte i pročitajte dijelove predavanja: 

Projekt „Treća dob čitanja-specijal/medijska pismenost i inkluzivni mediji za umirovljenike“ usmjeren je na poboljšanje razumijevanja i vještina medijske pismenosti posebno osoba treće životne dobi na riječkom području, ali i šire javnosti te kroz edukacijski materijal i na području Republike Hrvatske s posebnim naglaskom na audio sadržaj kroz platformu knjižnice Radio Benčić. Program se odvija uz podršku Agencije za elektroničke medije. 

Imaju li tiskani mediji budućnost isprva se može činiti kao klikbejtovski naslov, no to je vrlo aktualno pitanje čiji odgovor ide u lošem smjeru, a to je da budućnost nemaju. Dobra vijest je ta da to uopće ne mora biti loša vijest.

Pitanja koja nam mogu pomoći detektirati koliko je ta budućnost crna, siva ili svijetla su sljedeća:

- Možemo li identificirati što je u posljednjih tjedan dana bila vijest tjedna? 
- Kako ste doznali za tu vijest?
- Znate li tko je proizveo vijest za koju ste doznali na portalima ili društvenim mrežama (ili ako ste u manjini, u tiskanim medijima)?
- Jeste li tu vijest platili ili ste je dobili besplatno?
- Tko plaća reklame besplatnih platformi i portala?
- Tko je urednik vijesti 21. stoljeća?

Ako vijesti koje čitate na portalima i društvenim mrežama ne plaćamo novcem, platili smo ga svojim digitalnim DNK-om. No zašto plaćamo pretplate za platforme kao što je Netflix, a ne Facebook? Vrlo jednostavno – zato što Netflix nema reklame. Društvene mreže poput Facebooka, s druge strane, reklame imaju, i upravo zato Facebook bilježi sve što korisnik čita, lajka i komentira, stvarajući od tih podataka svojevrsni psihološki profil na temelju kojeg personalizira svačiji profil. Ovdje se kristalizira i odgovor na pitanje o tome tko uređuje Facebook, a samim time i vijesti 21. stoljeća: sada više nemamo čovjeka kao urednika, već urednički posao izvršava algoritam, a mi mu u tome pomažemo pružanjem uvida u naš digitalni DNK.

Ako sadašnje vrijeme usporedimo s 20. stoljećem, razvidno je da se način primanja i stvaranja informacija dramatično promijenio. Danas nas vijesti obasipaju iz svih smjerova, dakle ne samo s visine prema dolje već i iz komentara s društvenih mreža. Nekad je društvo bilo suočeno s monopolnom informacijom, a imao ju je onaj tko je posjedovao novine. Urednik je u tom svijetu bio Bog. Njegova je uloga bila iznimno važna, među ostalome jer je prijenos informacija važna stvar u svakom pogledu, od političkog do društvenog. Tome svjedoči i činjenica da je mnogo povijesnih ličnosti koji su se istaknuli svojom žeđi za političkom moći i kontrolom posjedovalo i uređivalo svoje novine, uključujući Jean-Paula Marata, Lenjina, Mussolinija, Goebelsa...

Mediji su se u 20. stoljeću financirali putem čitatelja i oglašivača. Taj je model funkcionirao kroz cijelo 20. stoljeće, a glavni likovi medijskog prostora bili su političari, slavne osobe i egzotični, netipični pojedinci. Također, korisnik bi došao do vijesti tako što bi je tražio. U međuvremenu je došlo do polagane smrti papirnatih i informativnih medija. Informacije su počele pronalaziti novi put do čitatelja, više nema monopola, a kontrolu nad situacijom je preuzeo algoritam. Portali su u nekom prijelaznom razdoblju živjeli oslanjajući se na financiranje oglašivača, no sada više nema ni definiranog modela financiranja. Interakcija se proširila na svih i sve, na neki smo način svi postali vijest, što je uvjetovalo i pojavu influencera. 

U 20. stoljeću je čovjek išao po vijest, a sada vijest dolazi nama.

Posljedično se povećala i snaga publike – čitatelji sada „naređuju” uredniku što da objavljuje, a ne obratno. Živimo u razdoblju koje bismo mogli nazvati infodemija, odnosno epidemija vijesti, i glavno je pitanje postalo kako bismo se u tom vremenu trebali snaći.
Kako bismo razumjeli kako mediji i novinarstvo danas funkcioniraju, važno je podsjetiti se i povijesnog konteksta te nekoliko termina koji iz njega potječu. Svi znamo što je žuta štampa, ali zašto je baš žuta? U Americi su na početku stoljeća postojali takozvani medijski oligarsi (kao što su danas Elon Musk i Mark Zuckerberg). William Hearst i Joseph Pulitzer bili su najmoćniji izdavači u SAD-u, i konstantno su se međusobno nadmetali. Jedan od simbola Pulitzerovih novina, koje su bile poznate po napuhivanju informacija, bio je Yellow kid (žuti dječak), pa je u konkurentskoj borbi yellow kid osvanuo i u Hearstovim novinama. Hearstove su novine tako postale kao i Pulitzerove, nakrcane napumpanim naslovima i neprovjerenim vijestima, i za njih se počelo govoriti da su to „one sa žutim dječakom” – tako se rodio termin žuta štampa.

Još jedna zanimljiva priča iz povijesti novinarstva stoji iza termina sezona kiselih krastavaca. To je načelno izraz koji se koristi ljeti kada nema puno vijesti i mediji nemaju o čemu pisati. Jedne su američke novine tako imale vijest o najvećem uzgojenom krastavcu, iz čega se postupno razvio i termin sezona kiselih krastavaca. Blizak mu je i izraz sezona morskog psa, kada ljeti nema vijesti pa se jedan događaj kontinuirano eksploatira. 

Portali su generalno funkcionirali do 2007. godine – tada Facebook postaje oglasna platforma, što dubinski mijenja poslovni model. Ako pogledamo koliko je dnevnih novina ugašeno u SAD-u od 2004. do 2020. godine – a to je 2000 – shvatit ćemo da je utjecaj takve promjene zapanjujuć. Još jedna informacija koja ide u prilog crnoj budućnosti tiskanih medija jest da u Bruxellesu trenutno nema niti jednog jedinog kioska.

Jasno je da ne možemo razumjeti što se zbiva danas na isti način kao i u 20. stoljeću. Trebaju nam novi misaoni alati. Kako je Umberto Eco tvrdio, trebamo stalno iznova interpretirati svijet. Svijet se dramatično promijenio u posljednjih stotinjak godina, a promijenili su se i mediji. Godine 1900., kad je na svijetu bilo pet puta manje stanovništva, ljudi su gladovali, ali sve je počivalo na kolektivu. Danas se sve vrti oko pojedinca, ritam je brži, s druge strane imamo više slobodnog vremena. Internet, Google i društvene mreže prije 125 godina nisu postojale, do informacija se dolazilo teže, ali je istina bila vrlina. Također, tada je bilo manje ljudi koji su tvrdili da je zemlja ravna ploča nego što ih ima danas. Što nam to govori o odnosu dostupnosti informacija i porasta znanja? 

Nisu samo tiskani mediji proživjeli temeljite promjene. Radio je sustav podcasta, a Joe Rogan je kao jedan od popularnih podcastera jači od cijelog CNN-a. I elevizija se „bori” s porastom streaming servisa i gledanja na zahtjev, a kina su postala rezervirana samo za mega spektakle kao što su Ratovi zvijezda.  U svijetu u kojem više ne koristimo autokarte nego mobitel ili GPS u automobilu, činjenica da su se i mediji izvrnuli je potpuno logična i očekivana. Međutim, potreba za čitanjem, informiranjem i putovanjem ostaje nepromijenjena. Promijenili su se, dakle, samo modeli i platforme. Je li s time porasla i svijest o tome kako ti modeli funkcioniraju je zasebna tema, jer ono što je neupitno jest da glavna funkcija mreža nije informiranje. 

Informacija nije istina, mišljenje nije znanje, a društvene mreže ne cijene autentičnost nego viralnost. 

Informacije koje dobivamo mogu biti točne, netočne ili polovične. One su sirovina, mamac i udica, u skladu s terminom kojeg je iskovao Yanis Varoufakis, a to je tehnofeudalizam. Vrlo je jasno tko su u takvom sustavu tehnofeudalci, a mi smo kmetovi; svaki dan predano radimo, još k tome besplatno, puno vijesti i predajemo ih tehnofeudalcima. 

Živimo ujedno i u dobu informativnog tsunamija, stoga nam treba neka vrsta digitalnog kišobrana kako bismo se obranili od goleme količine informacija koju na dnevnoj bazi dobivamo sa svih strana. Kao što novac u hiperinflaciji postaje bezvrijedan, tako i informacija može postati bezvrijedna, i zato je potrebna opreznost u svijetu digitalne informativne hiperinflacije.

 Ekonomija pozornosti je još jedan pojam koji nam može približiti stvarnost našeg doba. Zbog raširenosti, otvorenosti i dostupnosti društvenih mreža, postaje nam normalno gledati vrijeđanje, pa čak i prijetnje, kao uobičajeni oblik komunikacije. Izloženi smo i diskursu koji nam je namjerno nametnut, jer su u medijskom prostoru prisutnije teme koje ljude dijele, a ne koje ih spajaju. Zašto? Zato što je ljutnja emocija koja izaziva najviše reakcija. 

Popularni medijski sadržaji 21. stoljeća također trebaju imati zabavu i humor, savjete kako poboljšati život, informacije koje nas drže u toku, kao i pozitivne vijesti. Sve je to nešto što ljudi žele, i bez toga jedan medij više ne može biti uspješan i održiv. Također, novine se pokušavaju izvući iz krize tako što nude pakete, pa je nerijetko slučaj da se uz novine nude primjerice i recepti. U fokus je došla i nova publika - za razliku od prijašnjih naslovnica i sadržaja koji veličaju vječnu mladost, tiskani mediji se sve više okreću novoizgrađenoj ozbiljnosti i temama koje mogu privući stariju populaciju. Danas najviše novine čitaju Japanci i Nijemci. Očekivani vijek Japanaca je 83 godine, a Nijemaca 81 godina – dakle, društva koja imaju puno starije populacije, što daje odgovor na pitanje zašto su baš tamo novine najčitanije.

U Hrvatskoj trenutačno imamo pet dnevnih listova. Mnogi će se složiti da je nekada novinarstvo bilo kvalitetnije, a tada je dnevnih listova bilo tri.  Ukupno imamo 40,000 digitalnih pretplatnika, što je 1% stanovništva, naznačujući da se povećanjem pretplata mediji neće ugasiti. 

Budućnost informiranja je neminovno digitalna. Kako bismo je posve razumjeli i mogli plivati u tom novom dobu ekonomije pozornosti i tehnofeudalizma, važno je osvijestiti da informacija nije istovjetna istini. Mišljenje također ima cijenu, te zapravo ne postoje besplatne informacije – netko ih plaća za nas, ili ih plaćamo a da to ne znamo. Industrija vijesti tako može biti shvaćena kao komunalna usluga. Društvene mreže, unatoč tome što olakšavaju informiranje, imaju svoju zloćudnu stranu i nepovratno iskorištavaju naše interese i online aktivnosti. Ukoliko nešto zaista želimo saznati, moramo se za to potruditi. Vijesti nikada nisu bile servirane na tanjuru, ali tek sada dolazak do njih zahtijeva ozbiljniji napor. 

U digitalnom se dobu također možemo vratiti knjigama, a na to osim uživanja i usvajanja znanja možemo gledati kao na teretanu za mozak. 

Neke od knjiga koje pomažu u razumijevanju trenutačnog stanja u svijetu, društvu i medijima, pa nam samim time mogu pomoći i u zamišljanju njihove budućnosti, su sljedeće: 

- „Sumrak demokracije”, Anne Applebaum
- „Digitalna demencija”, Manfred Spitzer
- „Put do neslobode”, Timothy Snyder 
- „Krvava prostranstva”, Timothy Snyder 
- „Rat lajkova”, Singer, Brooking 
-  „Kako popraviti budućnost”, Andrew Keen 
- „Kult amatera” , Andrew Keen