Pokušaj: graditi toleranciju djece na neizvjesnost stvaranja

Ako sadržaje i aktivnosti za djecu promatramo iz perspektive kulturne inkluzije – čije su granice često šire nego što isprva mislimo - otvara se pitanje kakve prostore stvaramo za djecu i kakvo im točno mjesto u kulturi namjenjujemo.

Dijete može doći s vlastitim iskustvom, interesima i načinom izražavanja, pronaći nešto što ga je zainteresiralo i postupno oblikovati vlastiti odnos prema sadržaju koji mu se nudi. Rezultat može biti u skladu s očekivanjima, ali vrlo često u toj dobi ona ili nemaju biti na čemu zasnovana, pogotovo ako se dijete s aktivnošću susreće prvi put, ili su okolnosti doticaja potpuno drugačije. Ono na čemu očekivanje može biti izgrađeno je dotadašnji model učenja, koji se često zadržava unutar zidova školskih učionica. I ti su zidovi neupitno ključni, no u neformalnom se i iskustvenom učenju oni izgrađeni od nešto drugačijeg materijala. Mekšeg, fleksibilnijeg, i često šarenijeg.

Radioničke cikluse iz projekta Dječja kuća i Rasadnik: Novi grad pristupačnosti Gradske knjižnice Rijeka možete pratiti ovdje te prijaviti svoje dijete ili dojaviti nećaku, susjedićima, unucima...  

Dok se djeca u školi uče odgovornosti, slušanju sebe i drugih, metodama upijanja znanja i komunikaciji, u izvannastavnim aktivnostima ona često imaju potrebu izraziti nešto što se u tom procesu zatomljuje. Istražiti novi dio svog karaktera ili pak izbaciti energiju koja se mirnim sjedenjem akumulira. Roditeljima je stoga zadaća prepoznati potrebu djeteta, upotpuniti vrijeme smislenim sadržajem ili, ako ga u rasporedima ima previše, osloboditi ga – jer i „prazni” sati otvaraju nove mogućnosti za kreativu. Kao što prazni brežuljak u dvorištu Dječje kuće poziva na trčanje, maštanje, smišljanje i kotrljanje.

Iz perspektive kreatora programa za djecu, kulturna dostupnost dobiva šire značenje: prostor, program i sadržaj trebaju biti dovoljno otvoreni da u njima različita djeca mogu pronaći način sudjelovanja i osjećaj pripadnosti.

Kada dijete dobije slobodu pokušati, pogriješiti, promijeniti ideju i krenuti drugim putem, dobiva i poruku da je i njegovom načinu razmišljanja posvećena pažnja, i da nije „samo jedan od” unutar ukalupljenih zidova. Kreativni i edukativni programi tako nastoje stvarati okolnosti u kojima djeca mogu biti znatiželjna, osloboditi se, razvijati vlastite ideje – i povjerovati u njih – osluškujući pritom tuđe, u zajedničkom oblikovanju novih rješenja. 

Tu se kreativno i kritičko mišljenje počinju preplitati.

Za razvoj kritičkog mišljenja nije dovoljno samo dopustiti djetetu da pogriješi nego mu i pomoći mu da razmišlja o pogrešci. Postaviti mu otvorena pitanja, potaknuti razgovor i refleksiju nakon pokušaja. 

Učenje kroz istraživanje (inquiry-based learning), polazi od pitanja, problema ili pojave koju dijete želi razumjeti, umjesto od unaprijed zadanog odgovora koji treba usvojiti. U tom su smislu zidovi učionice ovdje drugačije ofarbani. U kreativnoj radionici to može biti vrlo jednostavno propitivanje zašto se nešto dogodilo, što pretpostavljamo da će se dogoditi ako koristimo drugi materijal, postoji li još neki način da se pristupi ideji. I upravo je tu pogreška dobrodošla, isključivo zato što odražava pokušaj. 
Takav način rada razvija važne elemente kritičkog mišljenja – dijete uči postavljati pitanja, tražiti razloge, povezivati iskustvo s novim informacijama i preispitivati svoje zaključke. Istovremeno, počinje vjerovati vlastitom iskustvenom svijetu i logici. Istraživanja u osnovnoškolskom obrazovanju pritom pokazuju da pristupi koji učenike aktivno uključuju u istraživanje i promišljanje mogu podržati razvoj kritičkog mišljenja, osobito kada su pitanja, sadržaj i način razgovora pažljivo osmišljeni.

Osim toga, ako je pogreška dozvoljena, i ako otkrijemo zašto smo ju napravili, odnosno što je dovelo do drugačijeg rezultata od zamišljenog, pronaći ćemo i način kako je ispraviti. Točnije, otvara se prostor za ustrajnost.

Tijekom odrastanja u okolini brzih sadržaja, stalnih podražaja i pristupačnosti umjetne inteligencije, ustrajnost često zamjenjuje nestrpljenje i potreba za pronalaskom lakšeg puta. Naravno, ta je potreba prirodna, čovjek je od svojih početaka nastojao olakšati procese preživljavanja i djelovanja. Međutim, dosadašnje su generacije to činile nakon što bi savladale osnovne vještine. Kalkulator koristimo nakon što smo usvojili daleko zahtjevnije matematičke zadatke od množenja. Ne samo kod djece, nego i kod odraslih, polako se gubi tolerancija na neizvjesnost. U novonastalim okolnostima, koje ipak i dalje zadržavaju srž djetinjstva i tu potrebu za stvaranjem, postavljanjem pitanja i slobodom izražavanja,  ali u nešto drugačijem okolišu, pokušaj dobiva dodatnu vrijednost.
Radionički pristupi primjeni digitalnih tehnologija djecu osnažuju da u digitalnom svijetu budu promišljeni sudionici. Tu se vježbaju i kreativni pristupi umjetnoj inteligenciji koja trenutačno, neovisno što o tome mislili, aktivno stvara onaj digitalni okoliš koji je također važan. Tako AI postaje stvaralački alat, a dodatnim medijskim opismenjivanjem stvara se i kritički pogled na njegovo korištenje odnosno mladi se uče preuzimanju odgovornosti, prepoznavanju umjetno generiranog od stvarnog i filtriranju dobivenih informacija.

Jedna od temeljnih vještina nadolazećeg tehnološkog razdoblja bit će razlikovati istinu od laži, što je značajno teže ukoliko je prvi doticaj s digitalnim potencijalno upravo laž. Cilj pritom nije demonizirati AI ili tehnologiju, već ga učiniti onime čemu je namijenjena.

Je li ovo dobar odgovor? Kako to znamo? Što ja o tome mislim? Postoji li druga varijanta?

Ovakav pogled na učenje možemo povezati i s mišljenjem Heinza von Foerstera, jednog od važnih autora kibernetike i konstruktivističkog promišljanja spoznaje. U njegovu pristupu znanje nije bilo nešto što jednostavno postoji izvan nas i što dijete treba preuzeti, već se razumijevanje oblikuje kroz interakciju, iskustvo, opažanje i djelovanje. Učenje tako poprima kružni karakter: nešto pretpostavimo, pokušamo, vidimo što se dogodilo, opet promislimo i na temelju novog iskustva oblikujemo sljedeći pokušaj. 
A da bismo potražili odgovore na pitanja, prvo moramo znati da je u redu postaviti ih. Dopuštenje da nešto dodatno istražimo i tako donesemo vlastitu prosudbu. Kulturna inkluzija tako počinje i u malim situacijama – onda kada dijete osjeti da smije pitati, pokušati drugačije i da za njegov način sudjelovanja postoji mjesto. Takva iskustva grade samopouzdanje, lišavaju straha koji ovdje nije da koristi i upozorava već koči, a kulturu približavaju djeci kao prostor u kojem imaju pravo biti znatiželjna, stvarati i sudjelovati. Tako će s vremenom i knjižnice, kazališta, galerije i kinodvorane postati mjesta u kojima se osnažuju, propituju, inspiriraju i mijenjaju.

Gradska knjižnica Rijeka provodi projekt “Dječja kuća i Rasadnik: Novi grad pristupačnosti – Projekt socijalne inkluzije djece kroz novo stvaralaštvo i osnaživanja knjižničara za inkluzivne usluge u kulturi i umjetnosti”. Projekt je sufinanciran sredstvima Europske unije. Ukupna vrijednost projekta iznosi 293.086,27 €. Ukupna vrijednost bespovratnih sredstava je 293.086,27 €. Trajanje projekta je od 24. 3. 2026. do 24. 3. 2028. godine. Više detalja možete provjeriti ovdje.

Sadržaj materijala isključiva je odgovornost Gradske knjižnice Rijeka. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.