Stvaraj: kreativnost kao temelj izražavanja i uključivanja djece

Unutar kulturne inkluzije djece, stvaranje ima višestruku ulogu. No čak i izvan svih svojih uloga, ono sadrži smisao.

Stvaranje kod djece je puno više od packanja ili crtanja unutar zadanog okvira, od improvizacije ili praćenja osmišljene koreografije, od smišljanja priče ili ostvarivanja unaprijed određenog narativa. Drugim riječima, čak i kada stvaranje ne bismo promatrali kroz njegove razvojne i obrazovne koristi, samo iskustvo stvaranja ima vrijednost.

Radioničke cikluse iz projekta Dječja kuća i Rasadnik: Novi grad pristupačnosti Gradske knjižnice Rijeka možete pratiti ovdje te prijaviti svoje dijete ili dojaviti nećaku, susjedićima, unucima...  

Neformalno obrazovanje, čije se metode sve češće prepoznaju kao efikasne i u školskom sustavu, često koristi stvaranje i kreativne zadatke. Povezuje se umjetničko istraživanje, osmišljavanje, izrađivanje i refleksija, te na koncu, učenje kroz iskustvo. 
Takvi pristupi brišu čvrstu granicu između učenja i stvaranja. Dijete istodobno istražuje, proizvodi, promatra, mijenja i o onome što radi ponovno razmišlja. Učenje se tada ne događa tek nakon aktivnosti, kao objašnjenje onoga što se dogodilo, nego je ugrađeno u sam proces pokušavanja.

Stvaranje počinje mnogo prije nego što nastane finalni predmet, crtež, priča, konstrukcija ili ideja. Počinje trenutkom u kojem dijete nešto zamisli i odluči tome dati oblik. Tijekom procesa, dijete istražuje vlastite mogućnosti, uči donositi odluke i otkriva da njegove ideje mogu postati vidljive drugima.

Glas i vidljivost važan su faktor socijalne inkluzije, a upravo ga stvaranje može osnažiti. Tu su i jednake prilike – sve prepreke koje otežavaju sudjelovanje a koje se nastoje ukloniti ili prilagoditi. Dijete kroz kreativne aktivnosti ne uči stvarati u ambijentu bez prepreka nego zna učiniti što kad na prepreku naiđe. Što učiniti s problemom, kako ga prepoznati, a zatim i riješiti. Kao kad u ranijoj dobi dijete uči prepoznati emocije i nositi se s njima, imenovati ih, izraziti, pa potom i regulirati. Istraživanja u području psihologije dokazuju da izgovaranjem i dijeljenjem emocije ona poprima drugačiji oblik, kao u slučajevima kada tjeskoba postaje manja ako nekome kažemo da smo tjeskobni. A umjetničko stvaranje može biti izvrstan način za približavanje nečeg apstraktnog kao što su kompleksne emocije. Osim toga, kroz radionice i suradnju s drugom djecu ono uči procijeniti rizik, igrati se mogućnostima i inspirirati se tuđim rješenjima. 

Kultura postaje prostor u kojem djeca mogu ostaviti vlastiti trag, a ne samo promatrati tragove drugih ili kako se ponekad kaže - konzumirati. Kreativne radionice, umjetnički projekti, istraživački procesi i STEM aktivnosti mogu otvoriti takve prostore. Stvarati znači učiti kako nešto nastaje, ali i otkrivati da vlastito sudjelovanje može imati vrijednost za zajednicu. U tom iskustvu dijete postupno gradi osjećaj pripadnosti – svijest da ima glas, ideju, sposobnost i svoje mjesto.

Kreativni proces u suštini povezuju kognitivni, emocionalni, socijalni, motorički i komunikacijski razvoj u jedno iskustvo. Dijete ujedno uči, a da nužno nije svjesno da to čini. Primjerice, ako se na radionici pisanja koriste metode u kojem dijete kroz igru, komunikaciju i suradnju s drugima otkriva o čemu želi pisati, ono shvaća da treba izraditi zajednički plan. A možda treba izraziti i vlastitu ideju koju će razraditi kroz interakciju s grupom, što će ideju pogurati dalje i razgranati je. Takozvani brainstorming je način dolaženja do rješenja i ideja i daleko izvan kreativnog i umjetničkog područja, a dobrobiti i poželjnost kreativnog mišljenja seže u arhitekturu, biokemiju, matematiku, dijagnostiku, filozofiju... Praktički svugdje gdje je važna kreativnost postavljanja pitanja i pong-ponganja ideja.

Sastavni dio kreativnosti je i intuicija, nešto što nas nagna na baš taj konkretni potez, unutarnji poriv koji je teško objašnjiv i odraslima, pa čak i iskusnim umjetnicima. Dijete kroz razumijevanje vlastite intuicije uči balans između primjene znanja, vježbanja vještine i slušanja tog unutarnjeg glasa. 

U suvremenom STEM-u sve se češće govori o STEAM-u, gdje se umjetnost dodaje znanosti, tehnologiji, inženjerstvu i matematici. Međutim, vrijednost umjetnosti nije samo u tome da STEM aktivnosti učini zanimljivijima ili vizualno privlačnijima. Umjetnički proces donosi drugačiji način mišljenja: rad s imaginacijom, osjećajima, materijalima, simbolima, estetikom i različitim oblicima izražavanja. Znanstveni se fenomen može prikazati crtežom, matematički obrazac pretvoriti u vizualnu kompoziciju ili kroz zvuk istražiti fizikalne pojave. Dakle, umjetnost u STEM okvir unosi maštu, interpretaciju, vizualno i prostorno mišljenje, rad s materijalima, osjećaj za formu i sposobnost izražavanja različitih perspektiva.

Granica umjetnosti, znanosti i tehnologije zato je mnogo propusnija nego što ju školske kategorije ponekad prikazuju.
Kroz stvaranje koje nastaje u grupi, djeca shvaćaju da kreativnost nije rezervirana za one koji vole crtati, izrađivati nakit ili glumiti u predstavi. No također pronalaze svoj put koji ne mora biti istovjetan tuđem. Mreža škole, izvannastavnih aktivnosti i društva općenito je bolje posložena za osobe s izraženijim ekstrovertiranim osobinama, i upravo zato kreativno-umjetničke aktivnosti privlače one koji tamo mogu pronaći utočište i razumijevanje.

Dok u razredu vlada uniformnost, a sustav ocjenjivanja, prosudbe, ispitivanja i suradnje vrijedi za svih, neovisno o predispozicijama, interesima i mogućnostima, neformalno okruženje ima prostora za različitost. Dapače, u kreativnom se izražavanju, pa i STEM-u, smatra dobrodošlom. Grupa koja sadrži dijapazon ideja, mišljenja, preferencija (boja, zvukova, pristupa...), grupa je u kojoj se polaznici inspiriraju jedni od drugih, uče, razmjenjuju i razumiju. Na taj način nehotično - čime to učenje nije manje efikasno već ponekad upravo suprotno – djeca usvajaju i osjećaj za empatiju. I u tom susretanju kreativnosti, socijalnih vještina i empatije, dijete dobiva puno više od učenja specifične tehnike.

Ta će kreativnost i vještina kritičke prosudbe, ali i osjećaj za etiku, moral i empatiju, biti presudni i u nadolazećim razdobljima tehnološkog napretka koji je, pogotovo u sferi umjetni inteligencije, trenutačno vrlo neizvjestan. Činjenica da djelujemo u sve automatiziranijem društvu ujedno stvara dvije potrebe, naizgled oprečne: da se dijete vrati temeljnim vještinama i zaprlja ruke u blatu, ali i da ga se poduči kako se u toj šumi informacija i tehnologija pametno snaći. U tom smislu, dijete može koristiti razne tehnološke i AI alate na kreativan način – oni zamjenjuju određene korake, ali ne i kreativnost i sposobnost osmišljavanja. 
Optimistična strana sve veće primjene AI u kreativnim industrijama skreće pažnju na to da će kreativni sadržaji, umjesto da budu sve generičkiji i unificiraniji, zapravo postati ljudskiji. Publika će htjeti znati tko stoji iza knjige, filma ili glazbe, tražit će da bude autorska, a autori će prihvatiti da je u redu griješiti, biti potpuno svoj, ne učiniti nešto savršenim, već da se ta prepoznatljiva ljudskost posebno cijeni. Jer to je ono što je nemoguće rekreirati i falsicificirati.

I u takvom svijetu, gdje je čovjeku takva umjetnost potrebna, dijete će moći pronaći svoje mjesto, i u svom će stvaralaštvu – bilo ono na kompjuteru, platnu, renderu ili instrumentu - izražavati sebe. A u društvu koje je inkluzivno, takvo je iskustvo dostupno svakome.

Gradska knjižnica Rijeka provodi projekt “Dječja kuća i Rasadnik: Novi grad pristupačnosti – Projekt socijalne inkluzije djece kroz novo stvaralaštvo i osnaživanja knjižničara za inkluzivne usluge u kulturi i umjetnosti”. Projekt je sufinanciran sredstvima Europske unije. Ukupna vrijednost projekta iznosi 293.086,27 €. Ukupna vrijednost bespovratnih sredstava je 293.086,27 €. Trajanje projekta je od 24. 3. 2026. do 24. 3. 2028. godine. Više detalja možete provjeriti ovdje.

Sadržaj materijala isključiva je odgovornost Gradske knjižnice Rijeka. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.