Gdje je nestala "young adult" fikcija?

Neki dan sam se mučila oko čitanja knjige koju čitam i jer želim, a i jer na neki način moram pošto mi je intervju s autoricom zadatak na poslu, i razmišljala sam što se dogodilo u posljednjih desetak godina da mi je čitanje postalo toliko zahtjevno. 

Prije deset godina nije me se moglo odvojiti od knjige, učitelji su me opominjali jer na satu čitam ispod klupe. Prije pet godina na petodnevno putovanje bih ponijela dva debela Stephena Kinga i pročitala ih prije povratka kući, a sada si za knjige od dvjesto stranica palim mirisne svijeće za atmosferu i stvaram sve moguće idealne uvjete da moja labava koncentracija ne posustane. 

Pomislih, možda je do toga što čitam (mada znam da nije) i što sam uopće čitala onda kada sam toliko puno čitala? 

Tada sam većinom čitala YA, odnosno young adult fikciju, dakle romane za nešto starije tinejdžere. Nakon što sam u dva mjeseca progutala sve nastavke Harry Pottera, lijepo me dočekala ta YA fikcija, a dobrodošlicu mi je poželio upravo John Green. Točno se sjećam tog osjećaja, da ne možeš vjerovati da čitaš nešto s čime toliko rezoniraš, što ima toliko smisla, a što te posljedično motivira i pokreće u tom trenutku. Zanimalo me, što je "to nešto" današnjim klincima, a što je dijelom milenijalcima, dijelom generaciji Z, bila YA?

Nije nestalo, ali...

Ako ste posljednjih godina imali dojam da je YA nekako ishlapjela, da više nema knjiga koje „svi čitaju“, filmskih adaptacija koje se čekaju kao Godota i serija koje definiraju generaciju, niste umislili, taj dojam postoji, ali je dijelom pogrešan. Young adult fikcija nije nestala, ali je izgubila ono što je nekoć imala: centralno mjesto u pop-kulturi i u kolektivnoj mašti i odrastanju.

Premda možemo pretpostavljati što se dogodilo (sigurno nije nedužan tzv. bauk Interneta i društvenih mreža itd.), svejedno je zabavno detaljnije proći kroz uspon i laganu propast YA, a za to se moramo vratiti u razdoblje ranih 2000-ih do sredine 2010-ih (iako se i dakako stariji Lovac u žitu smatra YA), dakle vrijeme kada su Harry Potter maratoni još bili društveni događaj, kada se Twilight mrzilo jednako strastveno koliko se i čitalo i gledalo, a Igre gladi nudile nešto što je tada djelovalo poprilično radikalno: tinejdžersku junakinju koja ne želi biti simbol revolucije, ali to svejedno postaje. Katniss Everdeen bila je zapravo prva politička lekcija mnogima koji su kasnije naučili pojmove poput biopolitike ili klasne nejednakosti, i to bez da su to znali.

YA je tada, osim popularne police u knjižnici, bio i ulazna točka u čitanje, ali i u razumijevanje ideje svijeta i naše budućnosti. Distopije su bile posvuda: Divergent, Maze Runner, The 5th Wave, Delirium, dakle cijeli niz romana koji su nudili istu osnovnu poruku u različitim varijacijama: sustav je nepravedan, odrasli su kompromitirani, a promjena dolazi odozdo. Ili barem od jedne šesnaestogodišnjakinje s posebnim sposobnostima i (najčešće) emocionalnom traumom. 

Kao i tinejdžer(ice), i tržište se vrlo brzo zaljubilo u tu formulu, a onda je nije htjelo pustiti. Distopija za distopijom, serijal za serijalom, svijet podijeljen na frakcije, sektore, zone ili kaste. Ako nije bilo ljubavnog trokuta, nešto je nedostajalo. Ako „loš dečko“ nije imao mračnu prošlost i duboko u sebi zlatno srce, ili ako se likovi ne zovu oštro i neobično kao što je Oksa, Tris ili Katniss, to jednostavno nije to.

U međuvremenu je izdavačka industrija upala u vlastitu zamku, naime, nakon nekoliko skupih filmskih neuspjeha (sjetimo se, primjerice, kako je Divergent trilogija bila potpuni flop naspram Igri gladi), entuzijazam za „sljedeći veliki YA hit“ splasnuo je. Istovremeno se promijenio i medijski krajolik, nekada je filmska adaptacija značila da će knjigu vidjeti i oni koji je nikada ne bi uzeli u ruke, a danas, u doba streaminga, algoritama i beskonačnog skrolanja, čak i adaptacije često prođu gotovo neprimijećeno. Gotovo pa da više nema trenutka u kojem svi gledaju isto (trenutno je to eventualno serija Stranger Things, ali također ju se i bojkotira), nema novih Igri gladi ili Greški u našim zvijezdama koje će istovremeno biti i blockbuster i generacijski simbol.

Stari mladi 

Zato danas često imamo osjećaj da se YA „povukao“, jer se rijetko vide fanovi koji globalno kampiraju ispred kina u cosplayu ili u mainstream medijima čuju rasprave kakve su inače zatočene u fandom forumima. No to ne znači da YA ne postoji, već da jednostavno više nije glavni narativ odrastanja, nego jedan od mnogih. Dio trenutne YA publike je odrastao i sa sobom ponio estetiku i emocionalnu logiku YA-a u druge žanrove. 

Današnja „romantasy“ literatura, koja formalno pripada odjelu za odrasle, često funkcionira kao YA s eksplicitnijim scenama i starijim protagonistima. Kako prenosi Guardian, više od četvrtine čitatelja YA u Ujedinjenom Kraljevstvu ima više od 28 godina, što je trend koji raste još od 2019. godine. 

"Prema izvješću, 74% čitatelja YA literature bili su odrasli, a 28% bilo je starije od 28 godina. Istraživanje sugerira da je to zbog promjena u ponašanju opisanih kao „odraslost u nastajanju“: mladi ljudi sporije odrastaju i odgađaju „odrasli“ život. Osjećaji nestabilnosti i „bivanja između“ koje to može uzrokovati doveli su do toga da mladi odrasli traže utjehu u fikciji za mlade – a za neke te knjige ostaju izvor utjehe kako stare", navodi članak Guardiana. Slični su rezultati istraživanja provedeni na Sveučilištu u Mississipiju, točnije njihovoj knjižnici, ali idu korak dalje i otkrivaju da, što više stariji čitaju YA, to se YA žanr prilagođava njima i zapravo odvlači mlađe čitatelje. 

Ally Watkins, knjižničarka i istraživačica u knjižnici J.D. Williams, objavila je svoje istraživanje o sve većoj dobi mladih odraslih protagonista u časopisu New Review of Children's Literature and Librarianship, pri čemu je pregledala 10 godina bestselera New York Timesa za mlade i otkrila da su protagonisti vjerojatnije stariji od 17 godina, a sve manje romana usredotočuje se na likove u dobi od 13 do 15 godina. Upozorila je i kako knjižničari godinama govore o problemu starenja protagonista u YA fikciji, ali sve do sada nisu imali istraživanja koja bi potkrijepila tu tvrdnju.

„Mislim da je važno da svaki čitatelj vidi sebe u knjizi, bilo kroz dob, etničku pripadnost, interes ili kulturu“, rekla je. „Ali postoji ogromna razlika u tome kroz što prolazi 17-godišnjak i kroz što prolazi 14-godišnjak, i ako se 14-godišnjak ne može povezati s likovima, mogao bi odustati. To nije ono što želimo.“

Vidjeti sebe u priči

Kako je Watkins naglasila, rastom popularnosti YA žanra raste i dob čitatelja, a YA naslovi sa starijim protagonistima često se bolje prodaju, posebno među odraslim čitateljima, što znači da bi stariji čitatelji mogli biti pokretač trenda starijih protagonista: „Nije baš jasno zašto protagonisti stare, ali mislim da mnogi ljudi koji su čitali YA knjige u 2010-ima i dalje čitaju YA knjige“, rekla je Watkins. 

„I to je sjajno – svatko bi trebao moći čitati što god želi. Ali mislim da je problem u tome što odrasli čitatelji utječu na tržište za mlađe ljude.“ Istraživanje, između ostalog potvrđuje koliko je važno da djeca i mladi vide sebe u knjigama koje čitaju, a to uključuje knjige s likovima koji dijele osobine poput dobi, odnosno, kada mladi ljudi čitaju o likovima sličnim sebi, to potvrđuje njihova vlastita životna iskustva i pomaže im da se osjećaju manje usamljeno.

Drugim riječima: YA fikcija nije umrla. Možda je decentralizirana, razlomljena, utišana. Prestala je proizvoditi zajedničke mitove i velike priče o kojima se priča na školskim odmorima, a umjesto toga, postoji u fragmentima, na policama, u nišama, u sjećanjima čitatelja koji su uz to odrasli. Još uvijek će neki novi klinci čitati Male žene Luise May Alcott ili Lovca u žitu J.D. Sallingera (iako je nepravedno izbačen s popisa obavezne lektire), možda netko nabasa i na ove naizgled manje kvalitetne distopijske YA romane, a možda i ne. 

Time se bavimo ubrzo, u drugom tekstu na istu temu, a koji će nastojati odgovoriti na pitanje: ako YA još postoji, zašto je današnji klinci sve rjeđe biraju kao svoj glavni jezik odrastanja?