Knjige petkom: Penelopeja, Sunčanik, Kako uloviti nasljednicu...

Najprije smo krenuli s jednom bogatom nasljednicom. Govorili smo o romanu Kako uloviti nasljednicu Julie Quinn (prijevod Zrinka Ivanišević). 

Caroline bježi od skrbnika koji želi njezino bogatstvo, ali splet okolnosti dovodi je u ruke razbojnika, koji je zamijeni za špijunku. Bez glasa i bez sigurnog puta, mora preživjeti šest tjedana do svog rođendana – dok ne postane slobodna. U tom vremenu rađaju se nova savezništva, skriveni osjećaji i borba za pravdu.

Knjiga je puna humora, intriga i lagane romantike, uz dozu napetosti i iznenađenja. Idealna je za one koji traže opuštajuće, a ipak uzbudljivo štivo, s dobro izgrađenim likovima i zanimljivom radnjom. 

Sljedeća knjiga govori o povezanosti žena s mitskim bićima. Radi se o knjizi Žene i ostala čudovišta : novi pogled na klasičnu mitologiju Jess Zimmerman (prijevod Jelena Pataki Šumiga). U zbirci eseja spisateljica, novinarka i kolumnistica Jess Zimmerman daje feministički pogled na klasičnu grčku mitologiju te kroz opširno istraživanje literature i osobna svjedočanstva progovara o iskustvima žena u današnjem svijetu.

Ona analizira mitološke priče koje su većinom napisali muškarci i u kojima se naglašava ideja da žene, koje prekorače granice društveno nametnute prihvatljivosti, nisu samo izvan norme, već su i neprirodne. One su čudovišta. No, pojam čudovišnosti za nju ima drugu konotaciju. Čudovišta nastaju u jazu između onoga što trebamo biti i onoga što jesmo. Kao i u mnogim mitološkim pričama, čudovišnost proizlazi iz spoja više stvari, a u ovom slučaju činjenice da si žena, ali i nešto drugo, nešto što izaziva zgražanje. Te žene ulaze u sfere koje njima nisu namijenjene poput ambicije, intelekta, ponosa, ljutnje, moći, samostalnosti.

Metaforom čudovišnih stvorenja poput Meduze, Haribde, Skile, Harpije, Sfinge ili Himere opisane su žene koje su pretjerano zavodljive, agresivne, ambiciozne, previše (ili pak premalo) privlačne, briljantne, sposobne i moćne.

Djelo je svojevrsna kombinacija memoara i analize mitoloških priča. Autorica kroz ove eseje koristi povezanost žena i mitoloških čudovišta sa svojim osobnim iskustvima seksizma, rasizma, klasizma, odnosa prema tijelu, zlostavljanja i manipulacije, posebno unutar konteksta američkog društva i politike.

S mitologijom nastavljamo i pred nama je knjiga Penelopeja Margaret Eleonor Atwood (preveo Marko Maras). U kratkom romanu Margaret Atwood, Penelopa luta podzemnim svijetom Hadom i priča priču malo drugačiju od one koju smo odavno upoznali. Ona nam pripovijeda svoju stranu priče i govori o požudi, pohlepi i umorstvu. Penelopa govori o dvadesetgodišnjem čekanju, koje i nije tako čedno kako smo vjerovali, o odgajanju sina, o vođenju zemlje te o dvanaest služavki, koje su odbijale njezine prosce… U konačnici, Penelopa govori i o umorstvima.

Stil je vrlo zanimljiv, jer je kombinacija proze i stihova po uzoru na grčke tragedije. Atwood nam se ponovno otkriva kao feministička autorica s jedne strane i kao vrsna pjesnikinja odnosno književnica s druge. Vješto barata pismom, ali i mitologijom te ponovno potvrđuje svoju visoku kompetenciju da progovara o određenim temama.

Bavili smo se i običnim ženama, koje su ovoga puta prikazane u formi stripa. Mi žene smo uvijek dobro (prijevod Nikola Pezić) dirljivo je ilustriran grafički roman koji donosi priču o ženama starije generacije i njihovim često prešućenim životima. Autorica Ana Penyas kroz strip pripovijeda o dvjema udovicama u osamdesetim godinama života, Maruji i Herminiji, svojim bakama. Veći dio života provele su unutar zidova vlastitog doma, kuhajući, brinući se o obitelji i obavljajući svakodnevne kućanske poslove, a danas svoje dane provode same.

Njihovi su životi oblikovani i vremenom u kojem su živjele – razdobljem Francove diktature, kada je razvod bio zabranjen, a o seksualnosti se gotovo uopće nije govorilo. Unatoč tomu što su po temperamentu i životnim iskustvima vrlo različite, obje su došle u životnu dob u kojoj, htjele to ili ne, postupno počinju ovisiti o drugima. U očima vlastite djece postaju osobe o kojima se treba brinuti.

Ipak, njihova svakodnevica – druženja sa susjedima, poznanicima i prijateljima, kao i razgovori s unukom koja je spremna slušati i zapisivati njihove priče – otkriva jedan bogat i slojevit svijet koji njihovoj djeci često ostaje nepoznat. Ta strana života pokazuje da i u starosti, ili možda upravo tada, imaju vlastite živote izvan okvira obiteljskih dužnosti i očekivanja.

Roman je 2018. godine nagrađen Nacionalnom španjolskom nagradom za strip. Prilikom dodjele autorica je istaknula kako joj je manje važno to što je postala prva žena koja je dobila tu uglednu nagradu, a mnogo važnije da je nagrađena upravo priča o ženama starije generacije. U obrazloženju nagrade žiri je naveo da je riječ o grafičkom romanu koji daje glas jednoj ušutkanoj generaciji žena, istodobno uvodeći inovacije u grafičkoj umjetnosti i spajajući poetiku stripa s elementima drugih umjetničkih medija. Objavljen u Španjolskoj u više izdanja, ovaj grafički roman progovara o brojnim ženama koje su velik dio života posvetile drugima i koje su često bile doživljavane tek kao nečije supruge, majke ili bake. Kao svojevrsni hommage toj generaciji, strip ih postavlja u središte priče i potiče nas da ih ne promatramo samo kao nemoćne bake, nego kao snažne žene koje su imale – i još uvijek imaju – vlastite želje, snove i životne priče.

Govorili smo i o ženama u odnosu prema djeci, suprugu, braku, majkama, sestrama – roman Budite dobri prema životinjama Monike Isakstuen (prijevod Željka Černok) započinje rođenjem Karenine kćeri Anne. Roman govori o bračnom odnosu Karen i supruga, odnosno bivšeg supruga, ali autorica problematizira i odnos glavne protagonistice s vlastitim roditeljima i sestrom. Dugi intuitivni rečenični nizovi lako se shvaćaju i povezuju s vlastitim životom. Praznine između tih nizova prostor su koji sami punimo.

On i ja smo se zagrlili i složili da od sada više ništa ne može poći krivo. Što sve čovjek ne kaže od olakšanja.

Ono što roman problematizira nije sam razvod, nego strah od posljedica koje on ostavlja na dijete. Apel je svim roditeljima da u slučaju razvoda dijete treba staviti u prvi plan i zatomiti vlastiti ego. Karen je također dijete razvedenih roditelja. Ona i sestra su vlastitu ljutnju prema odluci roditelja da žive odvojeno pokazivale tako što su gnječile puževe dok im ne bi iscurio sav „sadržaj“ te komarcima palile noge. Zato Karen (i autorica naravno kroz nju) apelira da budemo dobri prema životinjama. Da ne dovodimo djecu u stanja revolta, zbog naših odluka, bile one loše ili dobre.

Osim posljedica koje ostavlja na dijete, postoje i posljedice koje razvod ostavlja na roditelje, a ovdje ih promatramo iz vizure majke: ako je skrbništvo podijeljeno i Karen je jedan tjedan majka, što je idući tjedan? Što se od nje očekuje? O majčinstvu Karen ne razmišlja samo kao majka, već i kao dijete. Njezina majka se rastala, jer je otac našao drugu ženu. A Karen je otišla. Majka ne opravdava niti ne razumije one koji odlaze. Sljedećim opisom odnosa majki i kćeri mogle bi se mnoge čitateljice složiti:

Majke ne prestaju kriviti svoje kćeri. Kćeri ne prestaju kriviti svoje majke. Ona koja prva otvori usta, gubi. I zato obje šute, kako ne bi izgubile kontrolu. I time se taj prokleti krug zatvara.

Ovaj problemski roman originalnoga stila, koji mu tako nevjerojatno dobro stoji, dobitnik je najveće Norveške književne nagrade Brageprisen 2016. godine.

Ovotjednu priču o ženama završit ćemo knjigom s dva muška lika, koji progovaraju o univerzalnim temama. Ispred nas je roman Sunčanik Damira Karakaša. Naslovnica krije roman od pet poglavlja, s uvodom i završetkom pisanim iz perspektive dječaka, jednog od glavnih likova. On nam najavljuje putovanje koje dječaka i djeda vodi u potragu za vragom kojeg su, navodno, uhvatili neki čobani.

Poglavlja djelomično ne slijede kronologiju, što stvara dojam nejasnoće i pomiče nas do granica realnosti. Dječak i djed u svitanje kreću na put u šumu, a vrag kojeg žele vidjeti, simbol zla, karakterističan za Karakaševu poetiku, u tekstu predstavlja to zlo koje je uvijek negdje u blizini i u čovjeku. Djed je pragmatičan i mudar, ponekad grub prema dječaku, maštovitom i znatiželjnom. Priroda i šuma, kao i autorova rodna Lika, ovdje su personificirane te predstavljaju jednakovrijedan lik u romanu. Šuma je utočište i mjesto gdje se mogu sakriti, za djeda trauma i sjećanje na rat, a za dječaka tajanstvena i puna života. Brojne su takve dualnosti u ovom kratkom i jezgrovitom tekstu: sunčeva svjetlost i mrak, dobro i zlo, priroda i čovjek, čovjek i vrag, idila ličke prirode i njena surovost.

Stilski izbrušen do savršenstva, ovaj snažno poetiziran tekst donosi priču o odrastanju i čovjekovom odnosu s prirodom. Predviđamo mu status klasika i brojne književne nagrade - treba li veća preporuka od toga?