Autobiografije s kata: kako su nastali neki od najvećih kreativaca suvremene kulture

Evo mene opet!  Znam da sam obećala nastavak priče o kvantnoj fikciji, ali ipak mi od nje treba mala pauza pa sam odlučila presjeći niz s nečim potpuno drugačijim. Kako sam čitateljski a i profesionalno većinom okrenuta beletristici, odlučila sam malo zamutiti vodu i okrenuti se drugom katu naše knjižnice. Kao što vjerojatno znate, u našoj je knjižnici književnost na prvom, a publicistika na drugom katu. I eto mene tako na drugom katu i pitanje je što čitati? Kemiju? Statistiku? Javne financije? Možda ipak ne. Kad mi je u ruke došla nedavno izašla autobiografija Ala Pacina, kockice su se same posložile jer kod mene jedna knjiga obično vodi drugoj, pa trećoj pa tako unedogled, a Pacino me odveo do nekoliko novih autobiografija meni jako zanimljivih ljudi.

Autobiografija Ala Pacina s naslovom Sonny boy zanimat će vas ako ste fan lika i djela, a ja svakako jesam. Ne bih rekla da se radi o najuzbudljivijem štivu na svijetu, ako ste zainteresirani za pikanterije iz Alovog privatnog života mogli biste ostali prikraćeni jer on privatni život skriva kao zmija noge. Na primjer, u jednom trenutku piše kako je hodao s Diane Keaton, a odmah zatim kako je dobio blizance. Čekaj malo, što, kako, s kim?! Znamo da Diane Keaton i on nisu imali djecu, pa se zapitate što se tu dogodilo? No, o majci njegove djece iz knjige nećete saznati ništa (čak ni ime!), kao ni o prekidu s Diane, do kojeg je očito u nekom trenutku došlo. 

Voli on tako spomenuti nešto i onda nakon toga se više niti jednom osvrnuti na to, što može biti frustrirajuće. Kao i svaki normalan čovjek, volim dobar trač, pa sam morala dosta guglati da popunim rupe u Alovu pripovijedanju. Meni je osobno prvi dio knjige  bio puno zanimljiviji, tamo piše o svom djetinjstvu u Bronxu te adolescenciji koju je proveo siromašan, gladan i često pijan. Glumački počeci su mi  također bili fascinantni, posebno razdoblje snimanja Kuma. Za mene je Al uvijek i prvenstveno Michael Corleone i zanimljivo mi je bilo spoznati da je u vrijeme snimanja Kuma bio još uvijek prilično nepoznat glumac kojeg su producenti u više navrata htjeli šutnuti s projekta jer im se činilo da nije dovoljno dobar. 

Kako je kazalište očito njegova najveća ljubav, Al dosta piše o tome, što vas može i ne mora zanimati. Ima tu puno nabacivanja imenima koje je ponekad teško pratiti, ali sve u svemu bilo mi je zanimljivo uroniti u svijet filma krajem 60-ih i početkom 70-ih godina, ono što dolazi kasnije je ostavilo nešto slabiji dojam.

Kad je prošlog ljeta umro Ozzy, nastala je kolektivna nevjerica, otprilike kao i kad nas je devet godina ranije napustio David Bowie. Ima tih nekih ljudi za koje nam se čini da su besmrtni pa iako nisam baš od onih što suze liju za selebritijima, ima par izuzetaka, a Ozzy je jedan od njih. Prošlogodišnji oproštajni koncert u rodnom Birminghamu održao je posljednjim snagama uz pomoć svih koji nešto znače u svijetu metala i to je jedan od onih koncerata na kojima je jednostavno trebalo biti. Jesam li bila? Ne, naravno da nisam. Žalim li? Jako. Koncert je održan 5. srpnja, Ozzy je umro 22. istog mjeseca. 

U međuvremenu je stigao završiti autobiografiju Posljednje pomazanje i u nju uključiti svoje dojmove s tog koncerta, dakle doslovce nekoliko dana prije nego što mu je aneurizma stala na kraj. Ako želite čitati o Ozzyjevom odrastanju, mladosti, počecima Sabbatha i svim luđaštinama koje su uslijedile, pročitajte njegovu autobiografiju I am Ozzy iz 2009. godine koja, nažalost, nije prevedena na hrvatski jezik. U Posljednjem pomazanju Ozzy se većinom bavi posljednjim godinama svog života i svim mogućim zdravstvenim problemima koji su mu počeli život činiti sve težim, uz povremena prisjećanja na neka prošla vremena i anegdote. 

U vrijeme kada su sve sve te njegove nedaće odvijale, u javnosti nije bilo poznato koliko mu je zdravlje zapravo loše, tek kad sam pročitala ovu knjigu shvatila sam kolika je snaga volje bila potrebna da se pojavi na pozornici tog 5. srpnja i oprosti se od svoje vjerne publike i rodnog grada, a respekt koji imam prema njemu narastao je stostruko. Klanjam se do poda jednom i jedinom Princu tame!!! 

Malo prije sam napisala da nisam baš od onih koji cmizdre za selebritijima, ali kad je umro David Lynch isto mi se srce malo stislo. Apsolutni sam fanatični fan Twin Peaksa i Lynch mi spada u kategoriju onih nevjerojatno kreativnih vanzemaljaca čiji rad nitko ne razumije (tko kaže da razumije - laže!) ali to nije ni važno jer je toliko opčinjavajuć i zanimljiv i jednostavno neodoljiv. Tko je ikad shvatio Mullholland Drive? Nitko nikad, a ipak je to po kritičarima najbolji film 21. stoljeća (za sad, jel). Nemamo pojma o čemu se radi a ipak… 

Ipak. Dakle, kad se u našoj knjižnici pojavila Soba za snove, načisto sam se raspametila, to je jasno samo po sebi. Ovo je zapravo neki hibrid između autorizirane biografije i autobiografije -  koautorica Kristie McKenna je razgovarala s Lynchovom obitelji, prijateljima i suradnicima i pisala poglavlja kronološkim redom, a Lynch je nakon svakog poglavlja pisao svoj pogled na stvari. To funkcionira super jer nam daje uvid u njegova sjećanja ali i na to kako su ga doživljavali drugi. A drugi ga svi redom obožavaju! Nema glumca kojem Lynch nije redatelj s kojim najviše voli raditi, a čak i bivše ostavljene supruge i ljubavnice i dalje misle da je on najdivniji čovjek koji je ikad hodao Zemljom. A David je bio serijski zaljubljivač i napuštavač -  napuštao je žene svog života često i obilato i to uvijek jer bi se zaljubio u novu ženu svog života. 

Osim što je napoznatiji kao redatelj, Lynch je bio multipraktik - bavio se slikarstvom, fotografijom, izradom dizajnerskog namještaja, a uz sve to se i četrdeset godina bavio transcendentalnom meditacijom za koju je tvrdio da mu je promijenila život i pomogla mu u borbi s tjeskobom i bijesom. Lynch je često uspoređivao ideje s ribama - ako želite uloviti "velike ribe" (odlične ideje), morate zaroniti duboko u ocean svijesti, što je on postizao meditacijom. 2005. godine osnovao je fondaciju koja financira podučavanje TM-a osobama u potrebi, uključujući studente, ratne veterane i zatvorenike. 

U svakom slučaju, David Lynch je bio nevjerojatno zanimljiva i karizmatična osoba, pa ako ste imalo upoznati s njegovim likom i djelom, preporučujem ovu knjigu. Meni osobno najzanimljiviji dijelovi su oni koji se bave Twin Peaksom i baš se bavim idejom kako da vas i s tim jednom udavim na ovim stranicama, a za početak mislim da mi slijedi jedan Lynch maraton.  

       
Prolazim kroz zidove je fascinantna autobiografija iznimno zanimljive i pomalo kontroverzne umjetnice Marine Abramović. Ova rođena Beograđanka, danas uglavnom stanovnica svijeta već se više od pedeset godina aktivno bavi performansom. Ovo, za razliku od svih do sad spomenutih, nije novi naslov, ali na čitanje me potaknula Marinina retrospektivna izložba postavljena u ljubljanskoj Cukrarni.

Kao nisam neki veliki poznavatelj umjetnosti performansa rekoh sebi: nemoj ići k’o seljak, pročitaj knjigu pa da znaš u što gledaš. To je bila dobra odluka, jer Marinina umjetnost je neraskidivo povezana s njenim privatnim životom, a njena autobiografija otkriva nam mnogo o oboje i beskrajno je zanimljiva bez obzira na to znate li išta o umjetnosti.  Iz ove knjige saznat ćete puno o njenom djetinjstvu i mladosti provedenim u Beogradu, u ogromnom stanu s roditeljima narodnim herojima, o njenim počecima na tamošnjoj umjetničkoj sceni, o ljubavnoj vezi s Ulayem koja je rezultirala njihovom dvanaestogodišnjom umjetničkom suradnjom koja je ujedno i fokus izložbe u Cukrarni. Knjiga se ne zaustavlja na romantičnoj mitologiji tog odnosa, već otvoreno govori i o njegovom raspadu, posljedicama i svemu što je uslijedilo. 

Najvažnije od svega, Marina vrlo jasno objašnjava svoj način rada – što ju tjera da izvodi performanse koji su ekstremno zahtjevni za tijelo i psihu i što joj ni danas, s osamdeset godina, ne dopušta da kaže: dosta je, vrijeme je za mirovinu. Marina i dalje radi punom parom  i izgleda bar dvadeset godina mlađe. Svakako preporučujem i knjigu i posjet izložbi koja je otvorena tamo negdje do svibnja ove godine.

Dave Grohl je onaj neki goofy simpatični lik koji je ujedno i apsolutni glazbeni genije a usput i dalje pomalo nesvjestan svoje veličine pada u nesvijest svaku put kad upozna neku rock legendu, što mi je užasno slatko. U svojoj autobiografiji s naslovom Pripovjedač uglavnom se bavi svojim odnosom s glazbom od malih nogu kad je lupao kuhačama po jastucima, preko svog prvog benda Scream koje je obožavao prije nego mu se posrećilo da zasvira s njima, preko Nirvane do Foo Fightersa. 

Kroz cijelu knjigu isijava njegova beskrajna ljubav prema glazbi, posve je očito da je to centar njegovog postojanja i nešto što ga apsolutno određuje. Jedno što tome može konkurirati je ljubav prema svojim trima kćerima o kojima jako puno piše. Ako vas pak zanima tko je gospođa Grohl i majka njegove djece, morat ćete posegnuti za internetom, jer o njoj u ovoj knjizi nećete pročitati baš ništa osim da postoji. I o njegovim prošlim ljubavnim eskapadama također nećete pročitati ništa, ali ne zato jer ih nije bilo, oooo ne. Dave je bio (i evidentno je još uvijek) prilično nestašan na ljubavno/seksualnom planu, ali očito je pobornik one maksime da gospodin ne priča o takvim stvarima.

A i ne smije, ubila bi ga žena. Doduše, nije mu to puno pomoglo jer otkad je u javnost 2024. procurilo da je dobio dijete izvan braka na zajedničkim slikama izgledaju pomalo kiselo. Na stranu njegova bračna nevjera, Grohl na stranicama svoje autobiografije zvuči jako drago, simpatično, entuzijastično i kao neki dječarac koji je nakon silnih godina slave i uspjeha i dalje ne može vjerovati kad ga drugi slavni glazbenici prepoznaju ili još bolje žele suradnju s njim jer nikako da shvati da je on već dugo jedan od velikana.

To bi  za sada bilo sve od mene, nadam se da sam vas uspjela zainteresirati za neki od spomenutih naslova, a nakon ovog zarona u živote slavnih spremna sam za novu turu kvantne fikcije kojom ću vas počastiti u dogledno vrijeme.