Mistika i kozmologija Hildegarde iz Bingena: važna prethodnica ženske intelektualne i duhovne autonomije

Bujajuće proljeće, čak i kada je nepredvidivo kao ovogodišnje, prilika je za promišljanje o postanku, prirodi i životu. A poželimo li usput pročitati i kakvu knjigu, zanimljivom bi nam se mogla pokazati jedna srednjovjekovna redovnica i njezini spisi. Ako tražimo autoricu višestrukih uloga i talenata, s prepoznatljivim javnim autoritetom - opaticu, spisateljicu, skladateljicu i teologinju - ime Hildegarde iz Bingena nameće se gotovo samo od sebe.

Riječ je o njemačkoj benediktinki iz 12. stoljeća čiji je opus toliko raznolik da ga je teško obuhvatiti jednim pregledom. Između ostaloga, zapisivala je svoje mistične vizije, liturgijske skladbe te zapažanja o prirodi, tijelu i zdravlju. Ulazeći u Hildegardinu misao, primijetit ćemo da njezin pogled na svijet i danas može djelovati svježe i pronicljivo, barem dijelom demaskirajući “mračni srednji vijek”, koji je ipak imao i mnogo iskričavih, heureka trenutaka. 

Hildegarda iz Bingena rođena je 1098. godine na području današnje Njemačke, u obitelji nižeg plemstva. Kao deseto dijete, prema tadašnjoj je tradiciji rano posvećena Crkvi, pa je cijeli svoj život provela u samostanu. Njezin je život slijedio pravila reda, kao uostalom i životi drugih redovnica, no istodobno ga je oblikovao snažan osobni duhovni i intelektualni impuls. Dan započinje rano, prije svitanja, noćnim molitvama i psalmima. Tijekom dana nižu se dijelovi časoslova, koji ritmiziraju vrijeme i zbližavaju zajednicu. Između molitvenih ciklusa odvija se rad. U ženskim samostanima to je moglo uključivati prepisivanje rukopisa, obrazovanje mlađih redovnica, brigu o bolesnima i siromašnima, o vrtovima i hrani, kao i organizaciju svakodnevnog života zajednice.

Umreženost sa sestrama 

S obzirom na Hildegardin interes za prirodu i medicinu, možemo zamisliti da je dobar dio dana provodila upravo u prirodi, motreći njezine cikluse, ili u pripremi lijekova i pripravaka te bilježenju njihovih svojstava. Usput, u svom medicinskom djelu Causae et Curae (Uzroci i lijekovi, nastajalo oko 1160-ih) dotiče se i ženske fiziologije na način koji je za 12. stoljeće zapanjujuć - primjerice, opisuje kako se “ženini spolni organi stežu… kao što snažan čovjek može nešto čvrsto obuhvatiti u svojoj šaci”, što se danas drži prvim poznatim točnim opisom ženskog orgazma.

Uz vjersku rutinu i rad, Hildegardin život bio je obilježen i bliskim, često intenzivnim odnosima s drugim sestrama. Izvan službenog književnog i znanstvenog opusa, u svojim pismima otkriva i osobniju dimenziju redovničkog života. Posebno se ističe njezino duboko prijateljstvo s redovnicom Richardis von Stade, koja joj je u određenom razdoblju bila bliska suradnica, što je podrazumijevalo i pomoć pri zapisivanju i organizaciji njenih tekstova. Kada je Richardis premještena u drugi samostan, Hildegarda joj šalje pisma u kojima izražava nepremostivu tugu, gubitak i snažnu privrženost, koristeći vrlo emotivan jezik.

U jednom od pisama, moleći Richardis da se vrati, Hildegarda piše:

“Opet ti kažem: jao meni, majko, jao meni, kćeri - zašto si me ostavila - poput siročeta? Toliko sam ljubila plemenitost tvoga karaktera, tvoju mudrost, tvoju čistoću, tvoj duh, i uistinu svaki aspekt tvoga bića, da su mi mnogi govorili: što to činiš? Neka svi koji žaluju poput mene tuguju sa mnom, svi koji su, iz ljubavi prema Bogu, u srcu i duši nosili tako veliku ljubav prema nekoj osobi - kao što sam ja prema tebi - a koja im je u trenu bila oduzeta, kao što si ti meni...”

Osim turbulentnih prijateljstava, tijek života Hildegarde iz Bingena bio je relativno povučen i miran, sve do sredine života, kada - uz podršku crkvenih autoriteta - kreće zapisivati svoje vizije. Time započinje njezina izvanredna karijera mističarke. Na valovima novootkrivenog talenta ubrzo osniva vlastiti samostan u Rupertsbergu, propovijeda javno (što je za žene toga vremena bilo iznimno rijetko, pa i nepoželjno) te vodi opsežnu korespondenciju s carevima, papama i biskupima. Nije se libila kritizirati - i to vrlo izravno - političku i crkvenu elitu. Pisala je teološke i vizionarske spise, razmatranja o prirodi i medicini te razvila vlastiti simbolički jezik za opis svijeta. Umrla je 1179. godine u dobi od oko 81 godine.

Sila koja prožimlja

Iako joj je lik razigran, a djelo raznoliko, ovdje ćemo se zadržati na jednom posebno živopisnom sloju njezina stvaralaštva - na načinu na koji Hildegarda iz Bingena zamišlja kozmos, u uskoj vezi sa svojim mističnim iskustvima i promišljanjem odnosa između Bog⁞inje, svijeta i čovjeka. Najznačajnija djela u kojima razvija sliku svemira nastaju sredinom i u drugoj polovici 12. stoljeća: Scivias (Spoznaj putove [Gospodnje], dovršen 1151./1152.), Liber vitae meritorum (Knjiga životnih zasluga, oko 1163.) i Liber divinorum operum (Knjiga božanskih djela, dovršena oko 1173./1174.), u kojem njezina kozmološka misao doseže najcjelovitiji izraz. 

U djelu Liber divinorum operum Hildegarda najcjelovitije razvija svoju viziju svemira kao žive i povezane cjeline, naglašavajući odnos makro i mikrokozmosa, dok Liber vitae meritorum tu sliku nadopunjuje povezivanjem kozmičkog i etičkog poretka. Njezini medicinski i prirodoslovni spisi, poput već spomenutih Causae et Curae, ali i Physica (Prirodopis, oko 1160ih), pokazuju da se ta kozmologija proteže i na tijelo i prirodu, povezujući svemir, zdravlje i materijalni svijet u jedinstvenu cjelinu.

Pritom Hildegarda nije bila jedina srednjovjekovna žena koja je promišljala o navedenim temama, ali je među njima rijetka po tome koliko sustavno razrađuje samu strukturu svemira. U njezinoj se blizini ipak može spomenuti Herrad iz Landsberga, opatica i autorica enciklopedijskog djela Hortus deliciarum (Vrt užitaka, nastajalo oko 1170. – 1190.), koje okuplja znanje o stvaranju, prirodi i poretku svijeta, dok Julian od Norwicha nekoliko stoljeća kasnije u svojim vizijama, osobito u djelu Revelations of Divine Love (Objave božanske ljubavi, dulja verzija napisana je na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće), razvija raskošne slike stvorenoga svijeta kao cjeline održane božanskom prisutnošću. Ipak, ponovno ćemo ustvrditi, upravo je kod Hildegarde iz Bingena povezanost između vizije, teologije, prirode i kozmologije najrazrađenija.

Za Hildegardu Bog⁞inja nije aristotelovski udaljeni i nepromjenjivi prvi pokretač, već sila koja prožima sve što postoji. Polazi od uvjerenja da je sva kreacija živa i smislena cjelina te iz takvog shvaćanja razvija viziju svemira u kojoj su svi njegovi dijelovi međupovezani. Drugim riječima, u Hildegardinom univerzumu sve je u dijalogu i ništa ne postoji samo po sebi ili samo za sebe; elementi, nebeska tijela i priroda isprepleteni su i sudjeluju u istoj mreži života i značenja.

Plodnost i vitalnost

Zato Hildegarda promišlja odnos četiriju elemenata, planeta i zvijezda, a čovjeka razumije kao mikrokozmos - mali svijet koji odražava poredak veće stvarnosti. Za raziku od moderne astronomije, Hildegardin je svemir teološko-kozmološka slika: dinamična, strukturirana i prožeta životnom snagom koju označava pojmom viriditas (“zelenilo”), odnosno vitalnošću i plodnošću prisutnom u svemu stvorenom. Ona se posebno otkriva u prirodi. U Hildegardinim se vizijama svijet često prikazuje kroz organske, vegetativne slike, čime ističe ideju rasta, povezanosti i unutarnje dinamike stvaranja. Iz razumijevanja prirode proizlazi i njezin pogled na čovjeka: tijelo, duša i svemir nisu odvojeni fenomeni, nego također dijelovi iste cjeline. 

Možda je zanimljivo spomenuti da se identični motivi pojavljuju i u Hildegardinoj glazbi. Primjerice, u zbirci Symphonia Mariju opisuje kroz slike rasta i životnosti - kao “najzeleniju grančicu” - te uzdiže njezinu utrobu kao mjesto iz kojega nastaje cjelokupan život. Zbog svega navedenog, neće nas iznenaditi da Hildegardina misao i danas privlači interes u područjima poput ekoteologije, feminističke teologije i povijesti ideja.

Jedna kratka digresija prije nastavka - srednjovjekovni odnos prema tijelu često se pojednostavljeno prikazuje kao nastojanje da se potisne sve seksualno, tjelesno i afektivno, pri čemu se tijelo drži preprekom duši koja teži kreposti i oslobođenju od grijeha. Iako je ta perspektiva doista utemeljena u asketskim i teološkim tradicijama srednjega vijeka, stvarnost je složenija i (srećom) raznolikija. Upravo u tom kontekstu postaje važno kako Hildegarda iz Bingena razumije spoznaju božanskog: duhovnost za nju predstavlja iskustvo koje uključuje cijelo ljudsko biće, a ne samo intelektualni rad i promišljanje.  Takav je pristup uvelike odudarao od rigidnijih stavova toga vremena. Pojasnimo, Hildegarda drži da se Bog⁞inju ne dohvaća (samo) razumom, nego i osjetilima - vidi se, čuje, osjeća, ćuti u tijelu... I svoja iskustva ona opisuje kao susret sa “živim svjetlom”, koje ne poništava osjetilnost nego je izoštrava i preobražava. Tijelo nije prepreka, nego medij kroz koji se istina objavljuje.

Scivias je ilustrirano djelo Hildegard of Bingen, dovršeno 1151. ili 1152. godine, u kojem izlaže 26 svojih vizija. Predstavlja prvo i vjerojatno najpoznatije od njezinih velikih vizionarskih spisa. Djelo je popraćeno s 35 ilustracija - minijatura koje nastoje prikazati složenost i višeslojnost Hildegardinih vizija, razvijajući pritom prepoznatljiv simbolički svijet ispunjen kršćanskim alegorijama i neobičnim, mitološkim prikazima likova. Smatra se da su nastale u bliskom joj redovničkom krugu, vjerojatno uz njezin nadzor, a izdvajaju se po izraženoj uporabi boja te likovnom izrazu koji je za svoje vrijeme bio neuobičajen - prvenstveno zbog slobodne upotrebe boja, ali i načina na koji prikazuju vizije. Naime, islustracije prikazuju složene, simboličke kompozicije koje više nalikuju mentalnim mapama nego klasičnim slikama.

Kozmičko jaje

Knjiga je podijeljena u tri dijela: prvi donosi vizije stvaranja i pada, drugi se bavi Crkvom, a treći dolaskom Kraljevstva i borbom između dobra i zla. Svaka vizija ima sličnu strukturu: Hildegarda najprije opisuje ono što vidi, a zatim donosi tumačenje viđenoga koje razumije kao “glas s neba”. U tim se vizijama pojavljuju slike svemira, svjetlosti, stvaranja i odnosa između Bog⁞inje, svijeta i čovjeka. Pojedini elementi pritom istodobno označavaju fizičke pojave i nose simbolička značenja povezana s vjerom, moralom i poviješću. Time Hildegarda sugerira da su ljudski život i svemir međusobno povezani.

Pokadkad kozmičke kompozicije opisane u Scivias mogu djelovati vulvalno ili uterino - kao što je primjerice atraktivan motiv “kozmičkog jajeta”:

“Nakon tih stvari vidjela sam golem oblik, zaobljen i sjenovit, oblikovan poput jajeta; bio je šiljast na vrhu, širok u sredini i uži pri dnu. Njegov vanjski sloj sastojao se od atmosfere sjajne vatre, s nekom vrstom tamne membrane ispod nje. U toj vanjskoj atmosferi nalazila se kugla crvene vatre, toliko velika da je cijeli golemi oblik bio njome osvijetljen… Ispod tamnog sloja, međutim, nalazio se najčišći eter, bez membrane ispod njega… Ispod etera mogla sam vidjeti sloj vlažnog zraka, koji je imao bijelu membranu ispod sebe. Širio se posvuda, dajući vodu cijelome svijetu.”

Zato Hildegardina kozmologija i danas otvara prostor za suvremena čitanja, uključujući feminističke interpretacije koje naglašavaju tjelesnost, plodnost i prožimanje svega što postoji. Naročito je važna ideja međuzavisnosti, koja se neprestano javlja u njezinim promišljanjima. Suvremene feminističke teologinje iz toga iščitavaju težište na utjelovljenosti i imanenciji božanskog - Bog⁞inja nije izdvojena od svijeta, nego prisutna u njegovoj materijalnosti, vitalnosti i životnim procesima. 

U tom su kontekstu motiv “kozmičkog jajeta” feminističke autorice i istraživačice, poput Barbare Newman, tumačile kao organsku sliku svemira koja podsjeća na maternicu; prostor gestacije i rasta. Takva čitanja dakako ne zaključuju ishitreno da je Hildegarda iz Bingena poistovjećivala svemir i žensko tijelo, već da njezine slike stvaranja odstupaju od tadašnjih, počesto hijerarhijskih i mehaničkih modela te svijet prikazuju kao povezanu i životvornu cjelinu održavanu odnosima, ritmom i brigom. Hildegardina vizualna kozmologija nudi tako alternativni teološki imaginarij: svemir kao tijelo, stvaranje kao proces, a božansko kao životnu snagu koja hrani, povezuje i održava sve što postoji.

Kompleksna dinamičnost svemira 

Liber divinorum operum najvažniji je Hildegardin tekst za temu kozmologije i naša zadnja stepenica u izučavanju ove mističarke. U njemu Hildegarda iz Bingena najcjelovitije razvija sliku svemira kao žive, strukturirane i povezane cjeline, nadograđujući ideje koje se pojavljuju u njezinim ranijim djelima. Djelo je nastajalo tijekom posljednjeg desetljeća njezina života i smatra se vrhuncem njezina rada. Tekst je podijeljen u tri dijela i sastoji se od deset velikih vizija, unutar kojih Hildegarda povezuje kozmologiju, teologiju, antropologiju i povijest spasenja. Kao i u Sciviasu, vizije su popraćene detaljnim tumačenjima, no ovdje su još složenije i razrađenije. Djelo je bilo i ilustrirano: sačuvani rukopisi sadrže prikaze kozmičkih sfera, ljudskog tijela, elemenata i nebeskih struktura.

U Liber divinorum operum posebno se ističe odnos makrokozmosa i mikrokozmosa, odnosno povezanost kozmičkog poretka i ljudskog tijela:

“Opis sfere koja obuhvaća čitav svijet, s krugovima, zvijezdama i njihovim vjetrovima. Pojavljuje se u obliku kotača smještenog na prsima lika opisanog u prvoj viziji. U prsima spomenutog lika, koji sam promatrala u prostoru južnih zračnih visina, ukazao se kotač čudesna izgleda…”

Isto tako, iz ovog odlomka ponovno možemo zaključiti kako je za Hildegardu iz Bingena univerzum neiscrpan i živ sustav odnosa, sila i simboličkih poveznica.

U sljedećoj slici čitatelj⁞ica bi se mogla i izgubiti - leopardi, jeleni, janjad, zvijezde, zrake i nebeska tijela u istoj slici - ovaj nepatvoreni kaos za Hildegardu zapravo predstavlja strukturiran kozmos:

“Iz središta znaka prvog i najvišeg nebeskog tijela, prikazanog na glavi lika, izbijale su zrake poput munje: jedna je padala prema znaku Sunca, druga je obasjavala desni krak spomenutog Raka, koji je izlazio iz glave Leoparda, a treća je bila usmjerena prema desnom rogu Jelena, koji je također proizlazio iz iste te leopardove glave. Iz središta drugog znaka, nalik gromu, jedna je zraka padala na znak Sunca, dok je druga dopirala do glave Janje, koja je potjecala iz znaka Lavlje glave.”

U Liber divinorum operum Hildegarda evidentno ne pobrojava “što se nalazi na nebu”, nego prikazuje način na koji božanska energija prolazi kroz kozmos i povezuje različite etape i nivoe kreacije. Životinje koje se pojavljuju u tim prizorima dio su složene mreže odnosa između elemenata, smjerova svijeta, vjetrova, nebeskih tijela i sila. Leopard se možebitno povezuje s istočnim vjetrom i kozmičkim kretanjem, dok janje i lav prizivaju dobro poznati kršćanski simbolizam nevinosti, moći i otkupljenja. Zrake koje se šire, nalik munjama ili gromovima, vjerojatno pak sugeriraju svemir prožet energijom, odnosima i međusobnim utjecajima. Sunce se pojavljuje kao središte života, a zvijezde istodobno funkcioniraju kao faktičke pojave i teološki simboli.

Zaključno, svemir se u djelu Hildegarde iz Bingena manifestira kao dinamična cjelina u kojoj su priroda, čovjek i božansko isprepleteni. On pritom poprima organsku strukturu: koncentrične sfere, oblici nalik maternici ili vulvi, nebeska tijela, životinje i kretanje energije mogu nam stvoriti mentalnu sliku kakvog ogromnog stvorenja koje diše i živi. Osobito je zanimljivo što Hildegarda promatranje prirode ne odvaja od duhovnog značenja; zvijezde, elementi, tijelo i duša pripadaju istom simboličkom poretku svijeta.

Iako je danas gotovo držimo profofeministkinjom, treba međutim ostati precizna: Hildegarda nije feministkinja u modernom smislu te riječi. Ipak, njezin život i djelovanje predstavljaju važnu prethodnicu ženske intelektualne i duhovne autonomije. Imala je javni glas, tumačila teologiju, cijenila druge žene, intervenirala u društveni i crkveni prostor, kritizirala autoritete i stvarala znanje u svijetu koji je ženama formalno ostavljao vrlo malo prostora za djelovanje.