Drvarnice i autobusi iliti gdje u gradu uopće stvarati

Trenutak ispisivanja ovog teksta je subota 21. 11. i napokon završava ovaj bolesno topao studeni. Ja sebi ne mogu pomoći - toliko volim snijeg da je u drugom tabu otvoren prikaz kamere s Platka ne bi li lakše skretao oko na padanje snijega. Doista je fascinantno kada u roku od sat vremena temperatura padne za 15 stupnjeva, a estetika krajolika se mijenja u trenu. U uredu/Labosu to nam otvara misao kako bi naše odjele i ogranke nekako mogli uključiti u praćenje meteoroloških prilika. Razgovaramo tako o DIY meteorološkoj stanici koja bi odlično odgovarala pred ograncima na Drenovi ili predstojećem na Trsatu. Imamo Raspberry Pi i 3D printere koji se dijelom koriste za takve projekte i nadamo se da će se netko uloviti posla…

No dosta o vremenu jer nije da nemamo o čemu pričati... I danas nastavljamo razmišljati o toliko spominjanim stvaralačkim/makers prostorima. Uz sve dileme i pitanja koja smo uočili kao nešto o čemu treba voditi računa (100 pitanja) te pomalo filozofsko razmišljanje o ljudskoj prirodi i izvorištu “makers” duha (homo ludens + homo faber) nismo spomenuli jedan vrlo očit i konkretan razlog potrebe za dijeljenim, javnim i dostupnim “makers” prostorima. Razlog je to koji je praktičniji i važniji možda od većine drugih…

Ako ljudi imaju potrebu za stvaralaštvom nasuprot pukog konzumerističkog ponašanja, a utvrdili smo da imaju ili da bi trebali imati, nužno se nameće pitanje gdje mogu upražnjavati tu potrebu? Tu više nije samo pitanje dostupnosti kompleksnih uređaja i znanja već elementarnih potreba - gdje pronaći dovoljno kvalitetne površine za sve moguće stvaralačke radnje, gdje je ventilacija dovoljno dobra ne bi li se izbjegla mogućnost postupnog trovanja štetnim ostacima, gdje su električne instalacije dovoljno kvalitetne, gdje buka neće smetati susjedima? Podsjećaju li vas ova pitanja na nešto kao što je potraga ta prostorom za probu punk benda ne varate se…

Dobar dio suvremene “makers” paradigme duh izvlači iz SAD-a i narativa o hobizmu u garažama. O ranom Jobsovom iskustvo s ocem u garaži sjajno govori njegova biografija, a o prikazima u pop kulturi da ne govorimo - Alf pada na zemlju nakon hobističke igre s radio stanicama u garaži, simpatičan film Antitrust finale smješta i u garažu u kojoj rade hakeri… SAD su zemlja gdje je život u obiteljskoj kući dio sna i životnih ciljeva, i starih i mladih, a garaža i dvorište su prirodan dodatak… Pogledamo li hrvatski grad kao što je Rijeka shvatit ćemo da je to visoko urbanizirana zona, grad gusto nabijenih visokih zgrada te stanova prosječne veličine od 60 kvadrata… To je mjesto stanovanja većine Riječana. Ako živimo u zgradi, a velika je vjerojatnost da je upravo to slučaj, i naše stvaralačke aktivnosti bit će određene tim okvirom. U takvim stanovima ne možemo imati radionice ni ništa slično... Možemo biti DIY majstori kao A je to dvojac, možemo surfati i učiti, možemo programirati i možda ponešto 3D printati, ali razvijati bilo kakvu ozbiljniju i suradničku stvaralačku aktivnost objektivno ne možemo.

Biti stvaralačkog duha, a pri tome imati kuću i uz nju garažu i dvorište ogromna je prednost. Nećemo pretjerati ako kažemo da je veći dio ljudi u kućama s garažama prirodno dio “makers” pokreta i nikada to nije zaboravio biti - jedni su talentirani u stolariji, drugi automehanici, treći elektrotehnici, a uostalom oko kuće uvijek treba raditi nešto što stan obično ne traži... Dakle, veći dio populacije u gradu kao Rijeka živi u stanu i automatski nema pristup takvom svijetu već je ritam života i aktivnosti određen sa 60 kvadrata i televizijom.

Tada možete pomisliti da bi bilo zgodno doći do svoje garaže, a ako ste neiskusni s nekretninama po umu vam se vrte iznosi od maksimalno 5 000 eura jer koliko može doći 17 kvadrata golih zidova samo s provedenom strujom… No realnost nije baš tako jednostavna… Pregledamo li oglasnike vidjet ćemo da se cijene garaža u Rijeci kreću oko 20 000 i više eura. Usporedbe radi u Međimurju ili Slavoniji se cijele kuće s dvorištem i zemljom prodaju ponekad za 20 000 eura. A to je tek početak zadovoljenja potreba - kako i s čime uopće taj prostor srediti ne bi li ispunjavao svoju funkciju, kolike će biti režije…

Možemo zaključiti da “makers” aktivnosti koje su uglavnom sjecište obrtništva, industrije, hobizma i DIY duha osim što traže i nove ljude, navike, strojeve zahtijevaju i nove prostore - prostore u kojima je buka prijatelj, koji nemaju problem s vlagom (npr. materijali za 3D printere su posebno osjetljivi na to pitanje), ali koji su i dostupni - financijski i tranzitno…

Možda i na razini zgrada i naselja trebamo početi razmišljati drugačije - podrumske prostorije su obično samo smetlište otpada, tavani zgrada su također često neiskorišteni, a o okolišu zgrade da ne govorimo… Možemo li zamisliti da zidove malih drvarnica porušimo i pretvorimo u zajedničke zone rada u kojima se i sve odloženo od doma odmah upušta u proces recyclinga, upcyclinga...? Zamisliti je lako, sprovesti nije - u vrijeme u kojem je nestao ritual “kave kod susjeda”, samo poznavanje sustanara, a frka se diže na banalna pitanja tipa tko će očistiti jedni ovogodišnji snijeg ili promijeniti žarulju u zajedničkom stubištu, naivno je prepustiti se takvom idealizmu.

Ok, možda i previše maštamo jer bi htjeli do radionice u papučama i ogrtaču. Nešto realnije je razmišljati o “makers” prostorima na razini naselja. Uz sve ostale zahtjeve stvaralački prostor mora biti i maksimalno dostupan - ne izoliran i izdvojen, već vidljiv i u tkivu grada, gradskih naselja i njihovog života… U našem prostoru jednako želimo i umirovljenike, djecu i sve one koji se samo žele došetati, doći autobusom, biciklom…

A kada već govorimo prostorima, njihovoj dostupnosti, a rušenjem drvarnica pozivamo na nekonvencionalno razmišljanje bacimo pogled na inspirativan primjer iz nizozemskog grada Leeuwardena. Tamošnja narodna knjižnica je kroz usku suradnju sa zainteresiranim članovima zajednice bivši bibliobus pretvorila u putujuću stvaralačku radionicu u kojoj se modelira, 3D printa, reže, slaže, eksperimentira... S autobusom su otišli čak i do Firenze! Nizozemcu spomeni autobus na um će mu možda pasti stvaralački prostor. Nama spomeni autobus na um nam pada “Tko to tamo peva”.

Ugodan vam i kreativan radni tjedan.