Panorama

Na Književnoj rezidenciji Kamov u srpnju 2026. godine, Srđan Gavrilović radio je na svom rukopisu "Panorama", a u Magazinu Gradske knjižnice Rijeka donosimo dio stvaran i u Rijeci. Program rezidencije podržalo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

Prije nego sam 2022. ušao u grad i s uzvisine udahnuo riječku panoramu, dugo sam se spremao za taj dolazak. Od kafana do kućnih pijanki, nakon prvih taktova pjesme „Baobab“, neizbježno me je pratila scena ceste kojom promiču automobili. Pruga prošivena kroz osunčana naselja, ukotvljeni brod u luci, erektirani kranovi. Sve to usadilo je preuranjeni imaginarij grada. Vjerovatno je zato prvi stvarni susret prošao bez unutrašnjeg klimaksa. Tek spuštanje u utrobu poznatog organizma. Potvrda da je to zaista ta ista cesta i nagib svjetlosti. Industrijski puls koji sam godinama nosio u sebi.

Ta godina bila je jedna od boljih u mom životu. Pandemija je zvanično utihnula, izašla mi je knjiga, mama je bila živa. Dolaskom na „Vrisak“ samo se produžilo zlatno ljeto, načeli novi razgovori. Nisam bio spreman da to napustim i vratim se na studije u Belgiju. Činilo mi se da je za uporište dovoljno sjediti i piti. Slušati druge i povremeno reći nešto. U večerima koje su ličile jedna na drugu, bilo je više smisla nego u planovima koje sam odgađao. Klizio sam na autopilotu svog besciljnog kretanja, nošen finansijskom stabilnošću žene koja me voli. Pri polasku na let za Zagreb rekla mi je da uživam „u prvom poslovnom putu“. Klimnuo sam glavom i nasmijao se. Neko je morao da vjeruje u to.

Budio sam se rano. Sapirao tušem mamurluk i odlazio u mali kafe bar pokraj tržnice. Solidan espresso i udobne stolice postavljale su dobru gravitaciju za ostatak dana. Radovao sam se prijateljima piscima, ali i gomili novih lica. Među štandovima su brujale različite voltaže jezika. Ubrzo sam shvatio da to nisu talijanski turisti, već lokalci. Da govore fijumanskim dijalektom. Za stolom do mene je sjedio prodavač s licem ostarjelog Dovlatova. Imao je bokserske šake kojima je pridržavao novine. Povremeno bi ih oborio da osmotri svoj štand sa zelenom piramidom tikvica. Da nije bilo blagog vjetra, pomislio bih da sam u sopstvenom snu. Iz zgrade ribarnice nadirao je miris ribe i leda. Podsjetio me da krenem na dogovoreni ručak.

Prije ručka, odlučio sam izgubiti se šetajući. Nasumično uspinjanje s razbijenim kompasom u grudima. Plovio sam uzbrdo, između kuća koje su se držale jedna za drugu. Hvatao krivine bez namjere da ih zapamtim. Mnogo stepeništa i terasa, borova koji su skupljali sunce. Imam običaj da namaštavam svoj život u stranim gradovima. Biram zgrade i kuće u kojima bih stanovao, pješačke rute, kafane. Tako sam već pri prvom usponu zapikao jednu trospratnicu na obronku iznad centra. Prozori su joj gledali prema luci. Već sam znao kako bi se svjetlo lomilo po zidovima u kasno popodne. Kuda bih silazio u grad i kojim putem se vraćao noću. U tim zamišljenim rasporedima uvijek je mirisao sklad naspram stvarnog života. Od Istanbula do Firenze, pa sve do Odensea na jugu Danske, ostavio sam mnogo verzija sebe i donekle sam uvjeren da su ih naselili stvarni ljudi.

Uskoro su sa mnom za stolom konobe sjedili Senka Marić, Ena Katarina Haler i Marko Pogačar. Marko je dobro poznavao grad i nadahnuto govorio o njemu. Često je ovamo dolazio, što „poslom“, što iz lične potrebe. Putnik njegovog kalibra, koji ne mora nigdje pripadati da bi se svuda vraćao, ostao je ukorijenjen u nekoliko festivalskih adresa. I u svakoj se kretao s korakom domaćina. Rekao je kako Rijeka za razliku od rodnog mu Splita nije sezonska sredina. Ima svoj zimski život. Sve se stiša, ljudi ostaju. Tek tada se vidi od čega je grad sastavljen i šta u njemu vrijedi bez ljetne buke.

Večeri sam provodio na programu u Benčiću. Poslije smo grupno odlazili u kafanu „Dnevni boravak“. Kapsulu lokalaca i festivalskih gostiju. Bilo je nečega bizarnog u tom prostoru, ali opet pitomog. Razgovori su se preklapali, ljudi miješali, prelazili s jednog stola na drugi. Speed dating književnika i njihovih kratkotrajnih verzija sebe. Ja sam brbljao o koječemu, izbjegavajući bilo kakvu ozbiljnu priču. Gazio me osjećaj da sam tu i pored svega zalutao. Da ću uskoro odbaciti književnost kao i sve svoje dosadašnje “talente”. A bilo ih je masu, pitajte moju familiju i komšije. Tenis, slikarstvo, muzika. Sposobnost da od svega napravim početak i ništa ne privedem kraju. Prekoračio sam prag tridesete u anksioznom proljeću oslabljele pandemije, i prvi put nisam vidio šta bi trebalo da bude sljedeće. Misli su mi prekidale nove pivske ture. Ostajali smo do fajronta i vraćali se hotelskim sobama. Neko u „Continental“, neko u „Neboder“. Odvaljen pivom i rakijom, nisam mogao zaspati. S prozora sam buljio u tjeme „Nebodera“ načičkano antenama. Svjetlile su u mraku, slale tajne noćne signale. Dunja Matić mi je ispričala za arhitektu zdanja, Josipa Pičmana. Ne znam šta je bilo teže podnijeti u tom satu iza ponoći. Njegovo samoubistvo u trideset prvoj ili ovaj smještajni blok sa šipražjem antena. I jedno i drugo bilo je tragično. 

Ujutro sam preskočio doručak i ponovo išao da razgledam onu trospratnicu. Našao sam je nakon petnaestak minuta potrage. Pod oblačnim nebom bila je nešto manje atraktivna. Svejedno, iznova sam mogao da se zamislim unutra. Ogolio bih prostor od namještaja. Ostavio samo radni sto uz prozor, krevet i par otomana koje bih premještao iz sobe u sobu. Imao bih još laptop, printer i mačku koja lovi sjenke. Prošle bi godine dok ne bih pozvao nekoga unutra, tek da vidi gomilanje papira. Jedva vidljivih pomaka rukopisa gdje se ništa ne dešava, a neumoljivo taloži. Alhemijska radnja koja vrijeme pretvara u rečenice, a rečenice nazad u vrijeme. Ne znam od čega bih živio, ali uvijek negdje treba prati suđe. Dovoljno da preguram dan. Među raskriljenim oknima prvog sprata nalakćena je stajala starija žena. Nije me vidjela, nosila je naočale debelih stakala. Stajala je tako uramljena kao da je tu oduvijek, i kao da će tu ostati, čak i kad se uselim.

Vlažan zrak uvlačio se među zgrade. Miris soli, nafte i željeza. Hodao sam prema rivi, gledao dizalice kako strpljivo miruju, kao životinje na lancu. Činilo se da čekaju noć da ožive. Svaka luka pomalo liči na drugu. Amsterdam, Antwerpen, Rijeka. Galebovi nad skladištima, šareni tetris kontejnera. Ta masna voda koja neprestano mreška. Gradovi kroz koje roba prolazi u meni usidre umor od odlazaka. Zadnje četiri godine sam proveo na aerodromskim terminalima. Sarajevo – Beč – Brisel i obrnuto. Stalno sam razmišljao o povratku kući, iscrpljen tranzitom iz jednog života u drugi. Bio sam mlad po godinama, ali pohaban iznutra. Besmisao me dočekao još u srednjoj školi. Ne znam otkuda, ni zašto. Mislio sam da je od previše trave, neka prolazna magla nad pubertetskom sviješću. Ali se skamenila i izrasla u planinu. Greben koji ne mogu da osvojim. Oštar, ogoljen. Bez staze i obećanja da s druge strane postoji išta drugačije. S rive je zapuhao jači vjetar. Istodobno je u džepu zavibrirao mobitel. Vidio sam Azrino ime na ekranu i osjetio da će dan skrenuti u drugom pravcu.

Azra mi je javila da je poginula naša školska drugarica Emanuela. Taj članak sam pročitao jučer na portalu, šturi izvještaj nesreće s inicijalima i godištem. U autu je bilo i njeno dvoje djece, netaknuta sudarom. Nisam je sreo više od decenije. U osnovnoj se nismo mnogo družili, bila je posebna djevojka, autsajder među nama „gradskom ekipom“. Oko nje je kružio stid oskudice koji tada nismo znali čitati, pa smo je po dječjoj okrutnosti i strahu od različitog zvali čudnom. Godinama nisam ni pomislio na nju. Ljudi iz djetinjstva ponekad potonu na dno sjećanja, živi i nijemi, sve dok ih neka vijest ne izbaci na površinu. I onda te presiječe njihova smrt, spoznaja da neko ko je jednom dijelio s tobom hodnik, klupu i školsko zvono, zauvijek sveden na zemlju. Azra je sabrala razred u Messenger grupu i pozvala da skupimo novac za djecu i troškove sahrane. Našao sam prvu poštu i poslao potrebno.

Na Kvarneru su se vrtložili oblaci. Gurali kišu prema gradu. Čekao sam osam sati da odradim svoju promociju i nastavim piti. Dnevna druženja spala su na vina i rakije u konobi. Bio sam u jakoj kondiciji, cug se izdužio nakon godina oblokavanja u Mostaru. Onda je stiglo raslojavanje s dolaskom u Belgiju. Pio sam i tumarao po pabovima, živio na račun djevojke. Nisam imao pojma kako sam napisao knjigu i o čemu treba da govorim tu noć. Moja proza bila je pokriće da ne izgledam kao potpuni besposličar. Nikakva mi imigracija nije mogla pomoći. Sve sam već vukao za sobom, samo pod drugim imenima. U Mostaru sam ostavio sestru i bolesnu majku. U Belgiji me je čekala žena koja me je izvukla iz njegove kaljuže. Pokušavao sam uobličiti strahove od sutrašnjice, kad više neće biti jasno šta još mogu odgoditi. Mladi konobar je dolijevao vino dok se nebo zatvaralo nad Rijekom. Činilo se da je to jedino strujanje u podnevu.

Zaboljela me je glava pa sam otišao do sobe da prilegnem. U ruksaku sam napipao tablu paracetamola. U istom zadžepku je mirovao „Nigdje, niotkuda“. Čitao sam ga iznova u avionu. Bekima nije bilo već dvije godine. U julu 2019. na festivalu „Bookstan“ ugrabio sam desetak minuta da porazgovaram s njim. Imao je barem dvadeset kila viška. Otvoreno je rekao da je na antidepresivima i ne smije piti alkohol. Djelovao je umorno, zasićeno volanom. Vozač Formule 1 koji je dvadeset godina zujao po svijetu, a pri tom nije ulazio u pit stop promijeniti gume. Dodao je da pomalo piskara i da obavezno pozdravim njegovu mostarsku ekipu iz Abraševića. To je bio posljednji put da smo se vidjeli. I dalje sam odbijao vjerovati da je mrtav. Imao sam osjećaj da još uvijek negdje putuje. Da je samo skrenuo s rute koju više ne vidimo.

To popodne sam kratko zaspao. Sanjao sam pokojne rođake zamagljenih lica, ali s glasovima koje poznajem. Sjedili su za trpezarijskim stolom i molitvom prizivali duše svojih prethodnika. Čitava scena bila je propuštena kroz plavi filter sepije. Stajao sam po strani, naslonjen na memljiv zid. Niko me nije gledao, tek ponekad bi se nečija glava zarotirala prema mjestu gdje stojim. Onda se začuo zvuk pražnjenja crijeva. Od smrada u sobi počeo sam se gušiti, a rođaci, jedan po jedan, krenuli ustajati od stola da ustupe mjesto svojim drhtavim sjenkama. Probudio sam se naglo, s ustima punim suhog daha. Soba je bila nijema, od sna se zadržao neki nevidljivi zadah. Dohvatio sam pivo iz načetog minibara i ispio ga u par dugih gutljaja. S prozora je u istom trenutku odletjela ptica. 

Uvečer je na bini zajedno sa mnom bio Zoran Žmirić. Strateški potez organizatora koji je s lokalnim autorom u program privukao više ljudi. Zoran je pričao o godinama u Irskoj, plodnoj fazi koja je izbacila tri romana kroz pet godina. Pozavidio sam mu na opuštenosti i iskustvu. Nakon mog diletantskog okolišanja, uspio sam sastaviti i koju smislenu rečenicu. Jedna je gospođa u publici čak klimnula glavom, što sam odlučio protumačiti kao početak moje ozbiljne književne karijere. Izgubljen čovjek lako se navikne na podršku. Do kraja večeri ponašao sam se kao autor kojem tek predstoje velika djela.

Kasnije smo opet grupno zauzeli „Dnevni boravak“. Nova runda speed datinga za stolovima. Snažna kiša zatočila je sve duše u kafani. Nije se imalo kuda osim po još pića za šank. Bonovi, keš, bonovi. Lica su kružila, gurajući noć kroz istu putanju. U masi je cirkulisao poprilično razbijeni Sebastian Murphy, frontmen Viagra Boysa. U Rijeku je stigao sa svojom djevojkom, gošćom festivala, strip-autoricom Moom Romanovom. Slušao sam njegov bend od samog uzleta. Bilo je zanimljivo vidjeti nesrazmjer stejdž persone i stvarnog čovjeka. Osjetljivog djeteta u istetoviranom tijelu pivopije. Govor mu se lomio na fragmente dok se ovješen preko mog ramena jedva održavao na nogama. Malo ravnoteže, malo bliskosti. „Ti si moj brat“, uspio je nekako sročiti. Onda je nestao u WC-u. Dugo se otamo nije vraćao pa su prijatelji otišli po njega. Doživio je prilično sirov, neugodan raspad pred očima prisutnih prije nego ga je taksi odvukao u hotel. 

Opet sam te noći pijan zurio u „Neboder“. Bio je opkoljen kišnim mrakom. Djelovao je pust, gorjelo je svega nekoliko sijalica rasutih po bočnoj fasadi. Dovoljno budnih glava da opravdaju postojanje zgrade. Pomislio sam kako gradovi noću najviše liče na ogromne tamne blokove u kojima tu i tamo još neko bdije. I kako čovjek, kad se vrati kasno, uvijek traži upravo ta svjetla. Šta je Pičman vidio dok je gledao u ponor te večeri u Zagrebu? Možda isto što i svi ljudi koji predugo stoje nad ivicom: svijet bez ijednog upaljenog prozora.

Posljednjeg dana „Vriska“ sunce je konačno izašlo. Razbuktalo grad nasilnim svjetlom. Intenzitet je bio toliko jak da nisam skidao sunčane naočale ni u zatvorenom prostoru. Dojučer sam mogao zamisliti vječnu natmurenost pejzaža. Moje iluzije o preseljenju u trospratnicu su isparile. Previše kiše bi me nagrizlo, jedva sam podnosio i belgijske oblake. Jutros sam čuo recepcionistu hotela kako kolegi govori da „nije dovoljno padala“. Ima tipova koji vole oblačne i kišne dane. U njima vide zaklon i potvrdu da svijet može postojati bez stalnog razotkrivanja.

Uvečer, kad sam ispratio program, uzeo sam taksi i otišao u zvjezdarnicu Astronomskog centra. U kupoli je već bilo šestero ljudi. Vodič je uvježbanim govorom objašnjavao gdje se nalazi Saturn i njegovi prirodni sateliti. Teleskop su namještali dugo i strpljivo, sve dok zvijezda nije sjela u nišan. Kad sam došao na red, vidio sam mali, miran krug svjetla, jedva odvojen od tame. Gledao sam u svoju prošlost. Iste prostorije u različitim godinama. Identični hodnici, drugačija luminaža. Ljudi koji ulaze u kadar, izgovore nešto i nestanu. Ja sam se pojavljivao bez kontinuiteta. Mlad, star, ponekad kao leđa koja odlaze. Vidio sam Emanuelu s uredno složenom sveskom i pernicom. Nasmijanog Bekima za kafanskim šankom Abraševića. Majku kako se budi na odjelu intenzivne njege. Ostao sam u naslonjen okom na hladni rub okulara s naporom da zadržim sliku koja se već povlačila. Niko me nije požurivao, ali sam znao da je vrijeme isteklo. 

Pomaknuo sam se u stranu i propustio sljedećeg. Djevojku koja se nasmijala prije nego što je priljubila oko na okular. Lice joj se smirilo istog momenta. Suza prostrujala niz desni obraz. Teleskop je nastavio gutati lica i vraćati ih mekša. Uskoro su svi nosili trag kosmičke tišine. Kupolni zasun se nečujno sklopio, a vodič pokazao prema izlaznim vratima. Napolju sam udahnuo noć koja više nije bila posve tamna.