Knjige petkom: Duh obitelji, U potpalublju, Jesi li snimio ovo?...

Svaka knjiga otvara vrata nekom novom svijetu, a ponekad nas upravo naslovi na koje slučajno naiđemo najviše iznenade. U moru novih i već poznatih književnih izdanja, nije uvijek lako odabrati što čitati sljedeće, zato smo i ovoga petka izdvojili nekoliko naslova za koje vjerujemo da će pronaći put do svojih čitatelja. Možda će upravo među njima biti vaša sljedeća omiljena knjiga.

Naše ovotjedno druženje s knjigama započinjemo romanom Gvb: spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti našeg poznatog autora Želimira Periša koji nas je već jednom potpuno osvojio svojom Mladenkom kostonogom, pa kad izbaci novi roman, to se ne propušta.

Ipak, Gvb nije druga Mladenka, ali to ne treba ni biti. Ovaj put, glavni je lik jedna sasvim obična Danica, tridesetpetogodišnja asistentica na talijanistici koja nema baš previše prijatelja, privatni život joj je pomalo močvara, samopouzdanje na niskim granama, a najsretnija je kod kuće sa svojim laptopom.

No, kao što to obično biva, planovi za miran i predvidljiv život ne idu uvijek prema planu. Danica će se odjednom naći usred međunarodne skupine znanstvenika koji istražuju posve bizarno otkriće koje povezuje bušenje Zemljine kore na dnu Japanske brazde i zbirku pjesama koje je njezina tetka Emilija 1989. godine napisala o svom psu. Znanstvenicima je Danica važna jedino kao poveznica s tetkom, a njihov se stožer seli u hotel u Maloj uvali, gdje tetka Emilija, sada devedesetčetverogodišnjakinja, mirno živi i gleda sapunice.

Za Danicu se boravak u hotelu Zalaz pomalo pretvara u zakašnjeli maturalac, zajedno s buffet doručcima, gomilom alkohola, novim prijateljstvima i ljubljenjem na plaži u mraku. Danicu, naime, nije baš previše briga za  seizmičke fenomene; nju više zanimaju tektonski poremećaji u njezinu privatnom životu, prvenstveno uzrokovani stanovitim Špirom, jednim od sudionika istraživačke ekskurzije.

Ono što slijedi teško je ukratko opisati bez da se čovjek zaplete u objašnjavanje svih mogućih obrata, slučajnosti i neobičnih okolnosti, ali to je i nepotrebno. Sve što trebate znati jest da ćete se, upustite li se u ovu avanturu, sjajno zabaviti. Periš, naime, ima poprilično bujnu maštu i očito se nimalo ne ustručava pustiti je s lanca.

Ima tu svega – političkih makinacija, državnih interesa, ljubavnih drama začinjenih komedijom zabune, ekscentričnih znanstvenika i korumpiranih političara, a sve to prožeto dobrim dozama apsurda i humora. Danica je pritom lik koji je istovremeno zabavan, pomalo nespretan i povremeno toliko neugodan da se čovjek zapita bi li je uopće želio upoznati u stvarnom životu (odgovor je ne). Pritom se Periš ne poigrava samo zapletom i situacijama nego i jezikom, pokazujući da mu je jezična akrobatika jednako zabavna kao i samo pripovijedanje.

Gvb možda nema onu osebujnu atmosferu i širinu Mladenke kostonoge, ali ima nešto drugo: nevjerojatnu lakoću pripovijedanja, razigranost i sposobnost da i najapsurdnije situacije učini uvjerljivima. Ukratko, Gvb je roman uz koji ćete se odlično zabaviti, a pritom nemati osjećaj da ste potratili vrijeme na nešto trivijalno.

Od Periševa neobičnog i humorom prožetog književnog svijeta okrećemo se romanu koji također ne zazire od ironije i provokacije, ali u središte stavlja nešto malo drugačije – obitelj, njezine odnose i suvremeno društvo.

Suvremeni talijanski pisac Alesandro Pipperno, poznat nam je po svojim romanima Progon i Nerazdvojni, u kojima, kao i u najnovijem romanu, Duh obitelji (u prijevodu Ite Kovač), tematizira i problematizira utjecaj cancel kulture na običnog čovjeka, pitanje javnog morala, kritizirajući pritom građansko društvo i utjecaj masovnih medija.

Pratimo priču pisca i profesora francuske književnosti Sacerdotija koji zbog citiranja jedne Flaubertove rečenice biva optužen za provođenje mizoginije i šovinizma, dobiva otkaz i gubi društveni i osobni ugled. U takvoj situaciji on prima poziv da preuzme privremeno skrbništvo nad osmogodišnjem rođakom Noahom koji je u nesreći izgubio oba roditelja. Susret s dječakom i obavezama roditeljstva možda je upravo ono što u toj fazi života pisac srednjih godina treba da bi pobijedio egzistencijalnu i kreativnu krizu te naučio onu najvažniju lekciju o važnosti obitelji, onoga što pisac sarkastično naziva neizbježnim prokletstvom DNK-a.

Piperno je beskrajno ironičan, duhovit, provokativan u propitivanju moralnih stupova na kojima počiva građansko društvo, ali najljepše rečenice posvetio je nostalgiji i pokušaju da definira ono što obitelj u današnjem, suvremenom dobu predstavlja i jest. Odjeci prošlosti, tragovi koje svi nosimo u sebi, simboli, običaji, tajni kodovi, tkanje života koje je veće od života i čiji smo mi mali nastavak. Kroz odnos s dječakom opisuje sukob generacija, obiteljske slabosti, ali i pripadnost istoj obiteljskoj anamnezi.

Bio nam je zajednički jedan svijet, daleki, potonuli svijet kojem su pripadali naši mrtvi. Povezivali su nas mrtvi. Nepodnošljivo breme povijesti, krvi, korijeni, atavizmi…

Obitelj i okolnosti u kojima odrastamo uvelike oblikuju naše živote, no nisu uvijek jamstvo sigurnosti i bezbrižnosti. U sljedećoj preporuci upoznajemo djevojčicu čija je životna priča obilježena siromaštvom i društvenim nejednakostima, a čije je ime gotovo nestalo iza jednog slavnog umjetničkog djela.

Mala četrnaestogodišnja plesačica biografski je roman francuske književnice Camille Laurens (u prijevodu Mirne Sindičić Sabljo) koji tematizira život Marie van Goethem, modela za poznatu voštanu skulpturu jednog od najpoznatijih francuskih slikara i kipara Edgara Degasa. Skulptura je poznata diljem svijeta, ali malo ljudi zna ime djevojčice koja ju je nadahnula i autorica na taj način pokušava vratiti njezin identitet i ljudsku priču.

Nakon izrade skulpture djevojčici se gubi svaki trag, dokumenti su nepotpuni, a informacije šture. Ono što je poznato je da Marie van Goethem odrasta u siromašnoj pariškoj četvrti, u obitelji belgijskih imigranata. Marie nije imala bezbrižno djetinjstvo. Umjesto školovanja i igre, njezin je život bio obilježen radom i borbom za egzistenciju. Odrasta s majkom i dvije sestre te od malih nogu polazi školu baleta u nadi da će svojim nastupima financijski pomoći svojoj obitelji, a to je sudbina mnogih siromašnih djevojčica.

Nažalost, kako se pokazuje, Pariška opera tog doba i nije bezazleno mjesto kakvim ga možda zamišljamo te skriva grozne tajne i prakse tog vremena. Autorica propituje kako društvo tretira mlade djevojke te istražuje ranjivost djevojčica iz siromašnih obitelji i njihovu izloženost iskorištavanju. Autorica uspijeva ući u trag majci i njenim sestrama, no ono što je najviše zanima ostaje izvan dohvata ruke. Puno je nagađanja, pretpostavki i pokušaja rekonstrukcije djevojčina života no, unatoč opsežnoj potrazi, prekopavanju arhiva, matičnih knjiga i ostalih dokumenata, sudbina male Marie ostaje misterij. Ipak, autorica se kroz svoje istraživanje dotakla društvenih i klasnih problema i nejednakosti u 19.-om stoljeću u Parizu.

Odnos Edgara Degasa i Marie, Degasa i njegovih umjetničkih djela te općenito pitanje umjetničkog stvaralaštva kao sredstva izražavanja unutar specifičnog društvenog konteksta također su teme ovog spoja biografije, povijesti i eseja. No, u srcu istraživanja ostaje jedna mala nedohvatljiva četrnaestogodišnja djevojčica. Pa, iako možda nikada nećemo saznati više o njoj, ono što ostaje jest njena ovjekovječenost u slavnoj skulpturi, svjedočeći o jednom vremenu i o jednom životu obilježenom nepravdom, društvenim licemjerjem i nejednakošću.

Dok Camille Laurens pokušava vratiti identitet djevojčici koju je povijest gotovo zaboravila, naša sljedeća preporuka donosi drukčiji pogled na umjetnost i umjetnike. Kroz dugogodišnju prepisku dvojice filmskih redatelja otkrivamo kako se osobna sjećanja, prijateljstvo i stvaralaštvo isprepliću s poviješću jednog vremena.

Rajko Grlić i Goran Marković dvojica su istaknutih filmskih redatelja i scenarista, koji se poznaju još iz studentskih dana na poznatoj praškoj filmskoj akademiji. Iza sebe imaju bogate filmske karijere, ali i prijateljstvo koje traje više od pola stoljeća, a upravo je ono u središtu ove knjige.

Jesi li snimio ovo? zbirka je pisama u kojima dvojica autora razgovaraju o filmu, umjetnosti, politici, ratovima, obitelji, starenju i vlastitim životnim iskustvima. Njihova prepiska gotovo je osobna kronika vremena obilježenog velikim društvenim i političkim promjenama, raspadom država i nestankom nekadašnjih uvjerenja i ideala.

Ono što ovu knjigu čini posebno zanimljivom jest neposrednost kojom autori pišu jedan drugome. Bez pretjeranog uljepšavanja, uz mnogo humora, ironije, ali i ponešto gorčine, osvrću se na prošlost i sadašnjost, ne izbjegavajući ni neugodne teme. Njihova pisma istodobno su intimna svjedočanstva, razgovor o umjetnosti i promišljanje svijeta koji se neprestano mijenja.

Iako će posebno privući ljubitelje filma i čitatelje zainteresirane za kulturnu i društvenu povijest ovih prostora, ovo nije knjiga namijenjena isključivo filmofilima. U svojoj srži, riječ je o knjizi o prijateljstvu, sjećanju i potrebi da se vlastito iskustvo zabilježi i podijeli. Topla, duhovita i mjestimice vrlo gorka, Jesi li snimio ovo? podsjeća nas koliko osobne priče mogu biti vrijedan zapis jednog vremena.

Sjećanja i osobna svjedočanstva mogu biti vrijedan način očuvanja prošlosti, ali i podsjetnik na njezine najteže trenutke. Posljednja nas preporuka vraća u devedesete godine prošlog stoljeća, u vrijeme rata i velikih životnih prekretnica koje su obilježile čitavu generaciju mladih ljudi.

Vladimir Arsenijević gostovao je na Festivalu Vrisak 2026. godine. Na stranicama Festivala može se pronaći više o ovom nagrađivanom piscu (kao najmlađi laureat Ninovu nagradu dobio je za ovaj roman), kulturnom radniku te društvenom i političkom aktivistu iz Beograda.  

Njegova vlastita izdavačka kuća za audioknjige Reflektor objavila je roman U potpalublju u zvučnoj, dinamičnoj te glumački sjajno odrađenoj interpretaciji Nikole Đurička i u solidnoj produkciji. A sama priča lako teče, prirodno i razumljivo, ponekad ostavljajući da se neki nedorečeni trenuci kasnije odmotaju poput klupka.

Lako se prati način razmišljanja i života urbane generacije kojoj je droga dio života u vrijeme novačenja za rat u Hrvatskoj. Anđela je dilerica u koju se autor zaljubio. Ključno pitanje 1991. godine bilo je kako izbjeći primanje poziva za odlazak u rat, treba li se odazvati ili ne. I kada je poziv primljen, što onda? Shvatiti to kao sudbinu i otići unatoč istočnjačkom i pacifističkom svjetonazoru? Eto tako je to bilo za Anđelina brata Lazara. Anđela je bila ljuta na svoje roditelje zato što su primili poziv na njegovo ime. A Lazar, koji je svake subote dolazio u posjet, obrijane glave, u narančastoj tunici u kojoj je prodavao Bhagavad-gitu, prvo nije znao što s tim da radi, a onda je ipak otišao na poziv i nikad se više nije vratio.

Trebalo je shvatiti i prihvatiti sve gubitke koji su naglo pogodili cijelu generaciju: one koji su baš tada morali otići živjeti posvuda u svijetu, kao i one koji su odbijajući morali služiti kaznu kao ratni dezerteri. Jer prilog na kraju romana nabraja sve bliske smrti koje su se dogodile te kobne 1991. godine. Taman su bili u najboljim godinama, a život ih je napustio zbog droge, zbog AIDS-a, zbog rata, zbog nemirenja s invaliditetom stečenim u ratu.

Jedini pravi odmak od svega toga bilo je slušanje šumova u onom što autor naziva potpalubljem: slušanje srca koje kuca i nosi nagovještaj novog života u trbuhu voljene osobe.  

Svaka od ovih knjiga na svoj način podsjeća nas da iza svake priče stoje ljudi, njihovi odnosi, iskustva i sjećanja. Ponekad ćemo u njima pronaći razlog za smijeh, ponekad ćemo otkriti nešto što dosad nismo znali, a ponekad ćemo se susresti s pričama koje nas neće ostaviti ravnodušnima. Nadamo se da će vas ovotjedne preporuke potaknuti da posegnete za barem jednim od ovih naslova. Želimo vam ugodan vikend i dobro čitanje!