Balkan kakav nikada nije bio

Sve je zakomplicirao Alberto Fortis.

Putopisac i vodič bogatih kolonijalnih Engleza koji su poželjeli i jedan lateralni krak uobičajenih prosvjetiteljskih Grand Tour-ova te stvorio sliku o prostorno bliskom, ali tako dalekom, pasatističkom svijetu Morlaka, koja će se uklopiti u onaj bujajući romantičarski trendy koncept privlačno egzotičnog - u Guszli Prospera Mériméea, Goethevom prijevodu Hasanaginice ili grafitu Lorda Byrona na grčkom hramu rta Sounion.

Pa će nadalje privući i crtače i arheologe do Salone i Dioklecijanove palače te na stare mletačke pjace, kale i bastione redovito za poboljšanje dojma (lokalni kolorit) napraviti kroki kakvog Turčina, ili barem Ilira u orijentalnoj nošnji. Simulakrumi simulakruma - nešto kao francuske Ilirske provincije (ni S od Slavena) i maurska Vijećnica u Sarajevu ili Gimnazija u Mostaru. Uglavnom, znalo se tko pije, a i tko plaća.

Samo je problem bio u količini alkohola - šljive ili rakije.

(B)ALKAN

Dok su mi gosti komplicirali oko izbora deserta u hotelu koji je chic dizajniran u staroj radničkoj menzi na rubu trebinjske industrijske zone, konobar me u kafiću preko puta zamolio informacije o poslovima na hrvatskoj obali jer je, boga ti, plata mala, a o prijavi može samo sanjati.

U novije vrijeme od profinjenog stila i pomaknutog odlaska Paula Garda kroz sarajevski tunel do Beigbederevog spominjanja Kusturice u Francuskom romanu - ništa se nije promijenilo. Balkan je i dalje, na više manje istom mjestu, to jest negdje u magli jer je politički teško odrediv (zapadni Europljani Grčku ne smatraju balkanskom državom). Dok se zemljopisno kako tako da od panonskih nizina zaokružiti morima - Jadranskim, Jonskim, Egejskim i Crnim, ali problem nastaje u riječi zasićenoj negativnim značenjima.

Ratovi, manjine, religije, izbjeglice, netrpeljivost, masakri i animalna krvoločnost te separiranja, usitnjavanja i stvaranja novih i manjih administrativnih cjelina uz prstohvat nedefiniranih identiteta asocijacije su na Balkan. Pad Otomanskog carstva i stvaranje balkanskih država, uza sve gore navedeno, ulazi u francuski leksik tako da se nakon kolonijalnog uzmaka i sama Afrika - balkanizirala.

B(A)LKAN

Poneke grupe penzionera na putovanjima imaju jedan lijep običaj: kupe si alkohol, grickalice i van hotelskih barova, trendy restorana, stanu negdje uz put i ne troše. Ali se zabavljaju. I tako s njima krenem na Bečićku plažu pored Budve i baš kad smo našli jedno lijepo mjesto, dotrči zaštitar.

- Sve je to naše, i priobalni put je naš, ono tamo je vaše, od vašeg hotela.

Kapitalizam turisti razumiju tek pod prijetnjom pištolja.

Neobalkaniziranje Balkana događa se u vrijeme korporativne dominacije. Bježanje u torove i neotradicionalizam jer je stvarnost preteška i zato što kapital drma malim državicama. Na terenu je to jasno vidljivo - gdje je manje novaca, više je nacionalnih znakova: zastava, spomenika, memorijala, ploča zahvalnica i šovinističkih grafita. Kultura tu dođe kao ideološki prirepak. I nema nikakve razlike između Slobodana Prosperova Novaka na Pola ure kulture i Emira Nemanje Kusturice u Andrićgradu.

Obojica potvrđuju jednu istinu - koju možemo, a i ne moramo vidjeti - svako institucionaliziranje hvale vrijednih kulturoloških inicijativa na balkanskom poluotoku pokleknut će kad tad pod teretom novca ili gluposti. Možemo se mi zanijeti koliko želimo mistikom stećaka u poeziji Maka Dizdara, ali njegov Stolac danas je kasaba ni na nebu ni na zemlji. Ulazak na nekropolu Radimlja naplaćuje se; u gradu se po zastavama točno zna koje su bošnjački, a koje hrvatski kvartovi; obnavljaju se srednjovjekovne tvrđe dok u ratu uništene tvornice trunu.

BA(L)KAN

Par klinaca ispred tiranskog Twin Towers lifta uvaljivalo je kemijske s motivom crnog orla turistima koji su išli na kat u restoran. Jedan je imao džepni nožić i zaštitari su ga bacili na ulicu, dok je drugi gotovo plačljivo gledao u turiste dok ga neki prolaznik nije podragao po glavi. U restoranu je ručao premijer Edi Rama u dizajnerskoj bijeloj košulji.

Problem Balkana nije historiografski revizionizam i produciranje previše povijesti po broju konzumenata - već nedostatak kolektivnih univerzalnih vrijednosti. To jest, za cijeli onaj Balkan koji je ili ratovima ili ekonomskim impulsom otišao na ne-Balkan na emotivnom tržištu zavičaj im nudi zatvorene okvire: nacija, religija ili uskogrudni lokalpatriotizam tako da se nešto humano-duboko-vrijedno može naći jedino na individualnim policama personalnih sjećanja. Sve ostalo su luči koje se pale i gase paralelno s administrativnim valovima koji, da si ne laskamo previše, od Balkanaca produciraju individualce utoliko što ih čine nesigurnima. Ili u prijevodu: j...š zemlju koja Balkan ima. U prefiksu.

Na koncu i samo bure baruta ima svoje eksplozivne prednosti. Jednom kad sve ode u zrak, obično se netko okoristi. Sve dok se resurs ne iscrpi i na interesnom križanju između Amerike i Rusije, Turske i Europe, banaka i investicijskih fondova, nekome ne sine da je nanovo vrijeme za potpaljivanje fitilja.

A, hvala bogu, kod nas je šibicara i previše.

BAL(K)AN

U bivšim hermitskim skloništima na grčkoj Meteori danas je u funkciji nekoliko muških i jedan ženski samostan. Podigao sam aparat i uspio fotografirati monahinju koja je prala auto (od oka procijenjene vrijednosti 25 000 €). Derala se na mene sve dok je nisam izgubio iz uhosluha.

Balkan je polje promatranja ozbiljnih i zanimljivih teoretičara - Imagining the Balkans bugarske autorice Marie Todorove možda imenom i najznačajnije prodire u srž svakojakih tematika koje ga dotiču (identitet, patrijarhat, rod etc.), bilo od akademskih stranih ili domaćih autora. Naime, nanovo se radi o simulakrumu: piše se uz reference onih koji su o temi već pisali i bez obzira na bilo stilsku, bilo intelektualnu ili koncepcijsku vještinu, ostaje čvrsti dojam da je terenski rad zanemaren. Što bi, na znanstvenom nivou, značilo da su greške i te kako moguće i da je to i dalje intelektualni salonski diskurs koji ponekad sa samom stvarnošću gubi dodirne, pa i vrijednosne točke.

Budimo pesimistični i iskreni do bola, s dozom osobnog optimizma - stvaranje društvenih vrijednosti u postjugoslavenskim i ostalim balkanskim državama moguće je uglavnom na individualnom polju. Sve ostalo su inicijative koje će, kao i ove današnje, one iz NOB-a ili spomenike iz svih prošlih balkanskih ratova, u čisto razumljivoj, primarno nagonskoj ljudskoj borbi za moć, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš.

BALK(A)N

Donču nije jasno:

- zašto njegov sin uči engleski, a ne kao on ruski

- kako to da se moj jezik ne zove srpski i zašto mislim da Makedonci pričaju makedonski

- zbog čega u centru Sofije postoji hotel kojeg drže Turci. U kojeg njegova vodička noga neće stupiti.

Mitovi i legende ne prolaze više na turističkom tržištu. Bitka na Kosovu nešto je kao pokvarena verzija Eurocrema, a kralj Tomislav kao loša Cocta, dok su bajke o tolerantnosti i multikulturalizmu balkanskih naroda štivo koje se uredno prodaje netolerantnima i sve manje ili gotovo nimalo kulturnim turistima s kruzera. To jest, na svim tim balkanskim turama imate jako šaroliki svijet - od Južne Koreje do Amerike - koji u raznim paketima konzumira te leopardove kože šarenog nam naslijeđa.

Amerikanci imaju ture po jugoslavenskim komunističkim martirijima, uz agencijski tip vodiču da mora always look on the bright side of life, dok je Korejancima jedina briga osvijetljenje za selfie. Ukratko: optika Balkana je blago prizmatična i svi smo, kao i inače u životu, pod kaledioskopom različitih pogleda.

Pa čemu se onda brinuti kad će nas tamo netko, bez velike priče, ionako lako prodati.

BALKA(N)

Draculu Brama Stokera pročitao sam u sobi pensiona pored bukureštanske zračne luke Henri Coanda. Kuće su u selu ograđene žičanim ogradama, vino je jeftino i loše, osoblje simpatično. Dugo sam čekao avion i došlo mi prošetati, ali sam začuo kako zavijaju čopori napuštenih pasa.

I brzo se uvukao u svoju sobu.