Elena Ferrante i tetralogija "Genijalna prijateljica": mistična književnica (ili književnik) koja zna što radi

Tko je Elena Ferrante? Ona sama kaže da to nije bitno jer jednom kada je nastalo, djelo više nema potrebu za autorom. I zato ne znamo tko se krije iza tog pseudonima, je li uopće riječ o ženi, ne znamo baš ništa o toj osobi na čiju adresu pljušte hvalospjevi.

Zapitala sam se ''smijem'' li uopće napisati ovaj osvrt jer sam previše oduševljena tetralogijom Genijalna prijateljica koju čine istoimen prvijenac te nastavci Priča o novom prezimenu, Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju te Priča o izgubljenoj djevojčici, ali izvadci iz osvrta književnih teoretičara i kritičara otkrivaju da ni mnogi od njih nisu ništa manje pod dojmom, pa ću si i ja to dozvoliti.

Pišu tako o Eleni da je ni manje ni više nego konačno donijela na svijet novo talijansko književno djelo vrijedno Nobelove nagrade te da je ova tetralogija prvi pravi književni klasik 21. stoljeća, da navedem samo najupečatljivije kritike, tj. one koje posežu za riječima koje ''kao'' nešto znače, poput Nobela i klasika.

Bez potrebe za društvenom reanimacijom

S obzirom na to tko ima, a tko nema Nobelovu nagradu za književnost, dalo bi se i o Nobelu i o klasicima, a ovom prilikom ne želim voditi računa o bilo kakvim oblicima korektnosti. Slažem se, Elena Ferrante, tkogod ona bila, napisala je klasik i zaslužuje svaku, pa i Nobelovu nagradu za književnost. Na stranu i smrt autora i želja same Elene da se ne zna tko stoji iza tog imena, mislim da si nije mogla priskrbiti veći autorski autoritet od ovoga kojeg si je osigurala njegovim odbacivanjem.

Živimo u vremenu u kojem su najčitaniji pisci i previše prisutni kao javne osobe, imajući na umu samo neke koji već desetljećima prvenstveno pišu već i najvećim fanovima nepotrebne postove na Twitteru s posve trivijalnim podacima o likovima koji su trebali ostati mirno živjeti u knjigama jer, da parafraziram Elenu, jednom kada je napisano, djelo više nema potrebu za beskrajnim reanimacijama putem društvenih mreža.

Da parafraziram Elenu, jednom kada je napisano, djelo više nema potrebu za beskrajnim reanimacijama putem društvenih mreža.

U svjetlu toga, moram priznati da mi je pomalo razočaravajuće što je HBO već izbacio prvu sezonu ''Genijalne prijateljice'' ali s druge strane, ako Elena smatra da nakon objave djelo više nema potrebu za njom, u jednu ruku je logično da nema ništa ni protiv toga da zaživi kao TV serija. (Financijski aspekt priče ćemo zanemariti jer u romantičnim hvalospjevima za takvo što nema mjesta.)

Jedan od dva glavna lika i pripovjedačica Elena Greco piše čitavu tu dugu priču u kojoj se više od svega isprepliće njena sudbina i ona njene, osnovnoškolskim rječnikom pošto su se u osnovnoj školi i upoznale, najbolje prijateljice, Rafaelle Cerullo. Od samog početka njihov je odnos prepun drame, uspona i padova. Kao dvije najnadarenije učenice u razredu, suparnice su, s time da je od samog početka jasno utvrđena podjela na ''dobru'' i ''zločestu''.

Elena je ona koja se trudi, želja joj je da zadivi učiteljicu, poslušna je i takva ostaje u brojnim situacijama i kasnije u životu kada više ne želi biti takva, dok je Raffaella buntovnica koja naizgled posve slučajno otkriva da je zapravo prije svih drugih u razredu, uključujući Elenu, znala čitati i pisati i to je naučila sama te time zadivi učiteljicu i čitav razred te zasjeni Elenu.

Izvan okvira

Nisu one jedini likovi koje pobliže upoznajemo, naprotiv, Ferrante je oživjela čitavu generaciju i kroz brojne živopisne likove prikazala štošta – od sukoba fašista i komunista, što na političkoj, što na osobnoj razini (što na propitivanju postojanja razlike među tim razinama), preko položaja žene u obitelji i društvenoj zajednici, zataškavanja homoseksualizma u ruralnoj zajednici, nepotizma, različitih oblika privilegiranosti, sukoba ideala i potrebe za preživljavanjem... Ipak, iz te početne podjele među prijateljicama izrasta odnos koji će u najvećoj mjeri obilježiti sve likove i njihovu priču do posljednje stranice.

Svaki put na nekom novom području neočekivano zablista i pokaže da se možda ne može maknuti iz svojih životnih okolnosti.

Dok Elena uspijeva izaći iz okvira siromašnog napuljskog rajona u kojem jedna i druga odrastaju, te završava fakultet i postaje poznata spisateljica, Raffaella ga ni u kojem smislu ne napušta. Barem ne u najvećem dijelu priče (i svojeg života). Očevom odlukom, ona čak ne završava više od nekoliko nižih razreda osnovne škole. Pa ipak, ne prestaje pronalaziti načine da, kao onom prilikom kada je ''ukrala'' Elenin pomnim trudom građen status najbolje u razredu, svaki put na nekom novom području neočekivano zablista i pokaže da se možda ne može maknuti iz svojih životnih okolnosti (može li itko, o tome ima više riječi na stranicama ovih romana), ali zato može unutar njihovih skučenih granica sama biti bezgranično utjecajna.

Bilo da piše o temama koje se često odbacuju kao trivijalne, bilo da piše o onima koje imamo tendenciju shvaćati ozbiljno, Ferrante ih vješto slaže u mozaik tako vjeran stvarnom životu, ali na stranicama je on u ružnoći ljepši, a u besmislu smisleniji. Kao i svako, da ponovimo, remek-djelo, klasik. Bez isprike, onako kako to čini samo prava književnost.

Dok pratimo Eleninu priču u kojoj ona priznaje da gotovo uvijek uči da nekoga zadivi, bilo da je riječ o učiteljici, dečku u kojeg je zaljubljena, akademskoj zajednici u koju se nastoji uklopiti, čitavo vrijeme, osim kada se svjesno trudi to ne činiti, najviše želi zadiviti Raffaellu i to prvenstveno baš zbog toga što nju doživljava kao nekoga tko se ne trudi zadiviti nikoga, kao nekoga tko ako uči to čini iz stvarne želje da nešto nauči, želje koju sama Elena zapravo rijetko ima i to je dio njene životne borbe. Dok piše feministička književna djela ona je svjesna toga da joj je najviše stalo do toga da joj knjige pohvali i osjećaje uzvrati čovjek kojeg će na koncu početi prezirati (a i u odnosu s njim je do te točke opet prva stigla Raffaella), dok Elena napreduje u krugovima akademske ljevice, Raffaella kao pripadnica radničke klase odbija surađivati s njima i otvoreno ih ismijava.

Nikad uhvaćeni odgovori

Zabavna je anegdota u kojoj Raffaella prisustvuje sastanku studenata ljevičara i dijela radnika te im iznosi stvarnu priču o uvjetima rada u tvornici suhomesnatih proizvoda u kojoj je zaposlena, a oni dan kasnije dolaze pred tvornicu s pamfletima na kojima su otisnute njene riječi, pri čemu im ona zajedljivo napomene da su glupi jer su došli ispričati priču ljudima koji, kao prvo, za razliku od njih tu istu priču proživljavaju iz prve ruke, a kao drugo, većinom te pamflete ne znaju pročitati.

Ne čini se da je itko od njenih likova u stanju neki smisao pronaći, ali Ferrante ga je pronašla.

S druge strane, kao što je i za očekivati, podjela između Elene i Raffaelle nije tako jednostavna, a utjecaj se ne kreće samo u jednom smjeru. Raffaellin najveći, po razmjerima ponekad sulud strah je taj da će se ona sama i svijet oko nje razliti preko margina, a nitko se toliko ne trudi držati pod nadzorom margine koliko to čini Elena. Njih dvije zapravo toliko trebaju jedna drugu da se često ne mogu podnijeti, a s druge strane, ponekad su jednostavno dvije prijateljice koje žele da im se i kćeri druže, a majke ih uspoređuju jednu s drugom i u skladu s time kritiziraju ili hvale.

Preispitujući ima li njihov odnos smisla, Elena preispituje ima li išta smisla, od ljubavi, preko školovanja, političkog aktivizma, književnog stvaralaštva, majčinstva, selidbe iz rodnog grada pa i života samog, na koncu. Ne čini se da je itko od njenih likova u stanju neki smisao pronaći, ali Ferrante ga je pronašla. Samim stvaranjem još jednog književnog klasika Ferrante se nadovezuje na niz ranijih velikih književnih imena koja nam također nisu ponudila nikakve konačne odgovore već samo uvijek iznova naglasila apsurd i nemogućnost dolaženja do njih, ali su o pitanjima smisla pisali tako da se barem dok čitamo njihova djela čini kao da su nam ti nikad uhvaćeni odgovori nadohvat ruke i na tome im hvala.

Autori poput Elene Ferrante čitateljima će uvijek trebati, pa makar ih se oni sami i teorija književnosti naizgled odrekli.