Kako me Trygve zaveo kestenima…

Oko kuće koju volim živi šuma. Ponekad je mračna i neobično tiha. Strana i neraspoložena. Tih dana povlačim se iza zidova i vrata. Osluškujem i čekam. Poštujem njenu potrebu za samoćom. Dajem joj vrijeme. Vrijeme da diše i tuguje daleko od mog pogleda.

Katkada mi uzima, katkada daje. Čini to obilato. Izdašno. Rasipnički. Katkada poželi pa me uvlači u sebe, strpljivo me obavija svojim mračnim skutima. Njezin stisak je nježan i siguran, dovoljno zavodljiv da pristajem pustiti joj da me ispituje i istražuje. Nastoji me izliječiti. Ozdraviti. Odstraniti zakržljale dijelove.

Kada dođem do kraja, prizor koji sijevne u mojim očima ispuni me strahopoštovanjem, a osjećaj vlastite malenosti silovito me prelije. Ispred mene stoji izmišljena granica mog svijeta.

Katkada me pozove za sunčanih dana pa krenem tek malo iza linije prvih stabala na put, položenu stazu utabanu stotinama stopala. Ona me vodi zavojitom trasom, prevrtljivom i ćudljivom, kako joj već godišnja doba mijenjaju raspoloženja. Prilično smo slične, ta staza i ja. Obje imamo ćudljivo srce. Obje smo suviše nepovjerljive prema strancima. Ne dajemo se lako upoznati. Ljudi su nas obje voljeli gaziti sa smiješkom. Vuče me naprijed polako i strpljivo dok pucketa podamnom, šušti i krcka. U pravo doba godine daruje me krijesnicama, radujem se tim krhkim tjelešcima koja tako gordo sjaje u mraku. Tih dana koračam osobito pažljivo među tim kapljicama svjetlosti što tiho titraju uz zakržljalu travu, sakrivene u kamenim nakupinama.

Šumske lučice u sumraku pokazuju mi put. Dugo nisam vidjela krijesnice. Kao da su ugasnule u čitavom mi poznatom svijetu. Osim ovdje. Kada izbijem na malenu čistinu, vidim da se put skivečki nastavlja tek nekoliko metara dalje, a onda naglo zaokreće nestajući u niskim granama. Kada dođem do kraja, prizor koji sijevne u mojim očima ispuni me strahopoštovanjem, a osjećaj vlastite malenosti silovito me prelije. Ispred mene stoji izmišljena granica mog svijeta. Visoke, plavičaste, gole stijene probijaju nebo, a čitava vojska borova meni s desna, stoji poslušno i čvrsto poput vojnika. Stojim na rubu, ispod mene, u dubini šuška malena rijeka. Na ovom mjestu za mene nema gravitacije. Ništa me ne sapinje, ništa ne guši. Nastanjuje me sloboda. Ovo je moje mjesto. I mjesto na kojem sam te upoznala.

Kada smo u ovoj malenoj kući usred šume bili zadnji put, kraj košarice s kestenima ostavio si mi knjige koje smo voljeli čitati zajedno. Darovane ili ostavljene, kako već život htjede ispričati priču.

Volio si brati kestene u ovoj šumi. Ima tek nekoliko stabala pitomih kestena koje je davno posadio onaj kome smo negdje usput zaboravili ime. Stabla su visoka i stara, širokih krošnji u kojima je nekoliko vjeverica pronašlo dom. Za sakupljanje kestena treba posebno umijeće, govorio si, širom otvoreno srce. Da ne spremiš sve najljepše primjerke u svoju košaru, već ostaviš neke i za korake koje čuješ iza leđa. Tako sabrani kesteni imaju drugačiju slatkoću.

Kada smo u ovoj malenoj kući usred šume bili zadnji put, kraj košarice s kestenima ostavio si mi knjige koje smo voljeli čitati zajedno. Darovane ili ostavljene, kako već život htjede ispričati priču. Nikada ih ne spremam na policu, njih tri uvijek stoje ovdje, na istom mjestu u kutu stola. Da ih često uhvatim okom. Da me podsjete na našu glazbu. S isprepletenim stopalima sklupčali bi se sasvim blizu vatre, grickali ušećerene naranče i pečene kestene, osluškivali šumu dok nas stotine znatiželjnih crnih očiju uplašeno gleda iz mraka. Sigurni smo ovdje, ispod starih greda i sivih kamenih zidova. Skriveni od tame. Skriveni od bola. Voljela sam te gledati dok čitaš. Smiješio si se i mrštio potpuno nesvjestan mog pogleda. Imaš začudnu sposobnost da se isključiš iz sadašnjosti i uroniš potpuno i duboko u paralelno vrijeme, vrijeme koje tkaju sitna crna slova. Život je tako predivno lagan, iskren i jednostavan. Da, voljela sam te gledati dok čitaš.

Oko kuće koju volim živi šuma. Obgrljuje me i okružuje sa svih strana. Zakrijuje me od svijeta koji često ne razumijem. Svijeta koji me katkad plaši. Svijeta od kojeg se, s vremena na vrijeme, moram sakriti. Večeras poslušno sjedim na kamenim stepenicama ispred ulaznih vrata. Ispitujem njeno raspoloženje. Imam dovoljno vremena. Kraj stopala mi miriše zdjelica ušećerenih naranči i toplih pečenih kestena. Tko kaže da sjećanje na propuštenu iskrenost i izgubljenu bliskost ne može stati na komadić porculana?

Spušta se noć, a šuma polako mijenja svoje raspoloženje. Diše nekako tiše i prodornije, kao da polako zaboravlja da me poznaje.

Kasno je. Na drvenom stolu Gulbranssenova I vječno pjevaju šume čeka svoj trenutak. Prva od velike trojke. U kaminu gori vatra. U sjećanju mi odzvanjaju tvoji koraci. Stare grede sporo dišu, a zidovi se ljeskaju od topline. Kućica se šćućurila okružena borovima, bukvama i kestenima, a malene crne oči gledaju me iz šipražja. Sigurna sam ovdje, sakrivena i mirna. Sretna sam, jer oko te male kamene kuće koju toliko volim živi šuma.