Kolumnistički manifest [kulturološki okvir za pisce u političkim kolumnama]

Kolumna je, kaže rječnik: 1. Stup uopće; 2. Stupac pisanoga ili tiskanoga teksta; 3. Slog cijele stranice; 4. Stalna novinska rubrika jednoga novinara (kolumnista).

A kako su ljudi po Internet-prirodi voajeri, kolumna je uvijek ili čitana iz poštovanja prema djelu nižepotpisanog ili iz osobne radoznalosti prema likovu otkrivanju nutrina i vanjština, vlastitim vašarima taština. Ona ne informira, kolumna formira, jer svatko tko (je) krene pisati ide nešto mijenjati. Ponekad to bude učestalost objava, nakon mjesečne to bude tjedna pa dnevna sve dok autor ne pobrka sve božje opinion maker percepcije svijeta, svoj pogled na njih i ono najteže – svoj odnos prema publici.

Ona je u glavi, i to je zeznuto, te kolumne često izgore ili skrenu u ideološke patetike koje zadržavaju radno, ali ne i kreativno mjesto boravka. Uz to se može otvoriti polemika o valu samopromocije i samoreklamerstva na Internet-pogon – gdje si ti, a gdje osoba koju promoviraš? Bipolarni binarizam: kolumnisti svoje kolumne reizdaju na svojim facebook-stranicama, pisci objavljuju fotke prevedenih im knjiga i meni su to strani web-jezici jer se mogućnošću mreže, na individualnom kolumnističkom nivou, vraćamo na prakse samizdat fanzinske produkcije. Ogledalo u ogledalu, neka raste tisuće narcisa.

Kad im se te kolumne propuste kroz ideološki filtar, zatim izbacimo one dijelove teksta s moralnim stupovima (riječju: lako je biti dobar virtualni, a ne stvarni političar), malo toga preostane, zar ne?

I omjer žena je mali, sve po balkanskoj nam definiciji.

Ako ćemo iskreno, odlika je kolumne čisto ljudska potreba za pljeskom i naklonom – lajkovima – i zna se kakve teme simulakrum birtije voli. Dok je vrlina dobre kolumne širi pogled, samotni kroki vidnog nam obzora, bez obzira na to kome se to sviđalo ili ne.

Oceanovih 11 i 6 rezervi Hladnog piva

Zato volim Pavičića kad piše o Dalmaciji; Raspudića čim kaže koju o malim, tekstualno bitnim životnim stvarima, a ne sintetizizira, na više nivoa o Bosni i Hercegovini, kao i Dežulovića dok na daske postavlja tekst o regionalnom bilo čemu, o Beogradu i bego-gradu. Čitao sam i Pančića zbog virtuoznog srpskog jezika i Nikolaidisa najmanje zbog Sarajeva i donkihotovskog mu Ulcinja, ali sam ih negdje po regionu neta pogubio. Duboki iskreni naklon Inoslavu Beškeru koga gutam moleći boga da mi udijeli bar mrvicu tog splitsko-romanskog ludensa. Kad sam i u Rijeci i kad sam doma, klikne mi Maja Hrgović. Volio sam i purgersku Jelenu Veljaču zato što je iskreno i dobro pisala, a drag mi je i slavonski fiš Pavla Svirca jer ujedno sve i ništa ne razumijem. Nasmiju me stvarno usta puna šećernih kristala Brune Šimleše, uz, off the record, mrmljanje u bradu gorkim jezikom: daj-nemoj-me-zajebavat.

Dok skandira balkanske navijačke parole slušam Sinana Gudževića ispod tribine uz Slavenku Drakulić, unutra ili van švedske kolumnističke forme. Jako poštujem i riječ i djelo Ivice Nevešćanina i kad manje uređuje hercegovačke nam identitete, škicnem i zemljaka Ivicu mi Đikića. Ponekad, katkad, kad se u matinejama ustane na desnu književnu nogu i ne posvađa sa svim stvarnim i fikcionalnim likovima u Tupoj našoj, dosta toga lijepoga, van političkih okvira, otkrio sam uz ipak neizostavnog Jergovića. Ima ih još, ali bit će razbacivanje pameću i širi reprezentativni popis ako mi se kolumna prelije, recimo, u slovenske Žižekove filo-dino-zoff-ovske eseje ili suzi na minijaturne solo driblinge Ivice Ivaniševića.

Njih biram, njih čitam, a obožavam ja još dosta kolumnista koje ne čitam, upravo iz tog biranog razloga.

"Politika me uvijek pratila u stopu"

I kako je sve u životu toliko premreženo, kako moje dijete naglo promijeni raspoloženje čim ispod mosta u San Franciscu leptir mahne krilima, kako, pitam se, o kako, svi inteligentni ljudi koje povremeno čitam na kraju najčešće pišu o dnevnoj politici.

Ima tih neizbježnih životnih okolnosti, postulata koji, htjeli ne htjeli, odrede neke naše putanje. Ali da je politika ta koja igru ulogu onog vanjskog ne-autoriteta, uzvišenog suca koji ama baš u svakoj presudi pogriješi (hipernormativna degeneracija čijom dekonstrukcijom se hrani naš super-ego) meni je prihvatljivo, ali dozlaboga dosadno. I, da, sorry, imenjače, nije više, pajdo, nimalo smiješno. Humor ti je famozan i ja se volim smijati, ali toliko energije, volje i vremena za sve to pratiti ne bi imao ni da mi to netko pošteno plati.

Možda Ante Tomić i nije najsretnija ilustracija za ovaj tekst – čovjek piše priče, (in)scenira svoje romane, a njegov bi recentni osvrt na Božić trebalo tri puta pročitati svakom roditelju prije nego li djecu pošalju na vjeronauk. Poslanica po Tomiću, božićna pjesma nad pjesmama. Ali onda i blagdani prođu, budžet ide na dijetu, urednici su željni klikabilnosti, a vlasnici tiskovina sanjaju jastoge uz vina birana oko dvoraca Loire. Kolumnistička kula od kartica, le cul de lettre – excellent!

Ima u pisanju pred publikom (čitaš na mreži, a ne na papiru?) i ponešto izrecivo tužno i mene, iskreno, zaboli glava od svih prigušenih ljudskih glasova koji buče po internetu. Od onih iz podzemlja komentarskih črčkarija preko imenovano ili nicknonamenovano slikovitih platformskih objava sve do ovih portalskih Hidrinih ogleda s visine binarnog koda. Svi imamo nešto za reći, ponešto za odšutjeti, svašta za što se želimo primiti. Kao da je web neki životni galaksijski bunar u koji smo svi upali i ako je već kraj neminovan, bar ćemo svi mi fluorescentnim slovima osvijetliti zidove koji nas okružuju. Baterije naših pisano-prstenih lampi imaju rok trajanja u optičkim kabelima.

"A kad se stisnem uz tvoje kulturno dupe"

Ljudi koji pišu i honorirani su za to ponekad odu toliko daleko da tiskarski pobrkaju slog tih slova i žive samo da bi ih slagali u beskonačnoj igri trideset znakova, tako da bi im ponekad trebalo naznakom platiti da žive. Permanentna nervoza (ne)prisutnosti. Kolumnisti imaju nepresušan značenjski izvor informacija u dnevnim portalogledalima života, označenima više riječju, manje djelom. A što najviše privlači u toj struji svijesti koja teče po ekranima, naravno je moć, pardon my Croatian, politika. Ona se bavi nama, ako se mi ne balavimo s njom, je li, na svim strukturalnim razinama. Djelom i riječju.

Ima u mom selu, koje je, igrom slučaja, samo s one strane granice, dijagonalnom crtom od Tomićeva sela, na drugoj strani Imotsko-bekijskog polja jedna kuća, jedno svjedočinje i jedan potpis na papiru, zatim prebacivanje pokojnika na pobjedničku drugosvjetsku ratnu stranu što jednoj obitelji donosi državne stanove, subvencije za školovanja i eventualno grižnju savjesti, koju nadam se nemaju.

U mojoj je pak kući lebdio duh političkog izbora mojih djedova; gledao sam kao dijete neke ljude koji su dolazili kao ne vidjeti goblen s onim crveno-bijelim detaljem na krovu zagrebačke crkve svetog Marka koji je moja sestra izvezla; čuo sam i za emigrantske Udbine akcije na širu obitelj i to je, u konačnici, utjecalo i u nekom socijalno-egzistencijalnom okviru i na moju sudbinu. Malo bih puno lagao kad bih rekao da nije, ali valjda bi sad tu trebala ići točka. Ili tri točke jer sada je i moja obitelj prožeta utjecajima koje su izvan nas i koji nas, na neki način, određuju i formuliraju, posebice mlađe generacije jer što je ovo što pišem već osobna, pa čak i u nekom krugu i generacijska ideologija ili politika koja će se, u kronologoji kromosoma, tko zna kako, odraziti i na njih.

"Meni je super"

I tako, u potrazi za izgubljenim Pedrom, vraćamo se maćehinski nastrojenoj RH koja ne izdvaja dovoljno financija za kulturu. Što bi sad, nekom logičnom računicom, jedno institucionalno gradsko kazalište u protest protiv (matične) politike moglo napraviti? Upravo su sa svojom trupom priredili modernu, chic uronjenu u hrvatsku stvarnost adaptaciju Ionescovih Stolica i kao scenske rekvizite iznijet će stolice sa samo tri noge? Ili gledateljima uskratiti zadnjih 25, 6 % predstave jer im točno toliko novca nedostaje da bi poslovali na pozitivnoj nuli? Možda, meni bi to bila performerska fora, ali bih isto tako tražio povrat, točno u lipu, novca koji sam dao iz svog novčanika. Uz fiskalnu potvrdu.

Jer u početku bijaše samo riječ, a tek onda djelo. Mišlju bez p(r)opusta: obuzeti riječju, oduzeti djelom. Ili obrnuto, ovisi kako čitaš.

Jasno je meni da je inspiracija đavolja muza; da se teme teško pronalaze; da je i lakše pisati o onome što je oko, negoli unutar nas; da je građanin Kane, pardon, Kerum-Bandić-Todorić dostojan balzacovskih kartica; da ja ne znam, isto tako, kako vješto, s čitateljima pod ruku, završiti ovaj tekst. I zato, ako netko od vas ima dobar politički komentar, ne libite ga se pohraniti u komentarima.

Super fast, super food za moj ego.