Nova "Suspiria": poštovanje prema originalu

U moru remakeova čije kapi postaje sve teže pratiti, krajem 2018. došao je red i na Suspiriu. Luca Guadagnino, dosad najpoznatiji po lanjskom hitu sezone nagrada ''Call Me by Your Name'' (čiji je nastavak u pripremi) prihvatio se režiranja nove verzije horora talijanskog redatelja Daria Argenta iz 1977. godine.

Sjećam se trenutka u kojem sam saznala da se snima remake Suspirie jer kolikogod da smo se valjda već svi kao gledatelji pomirili s time da se ponekad čini kako nam se servira više remakeova nego originalnog sadržaja, ipak nam najteže padne kada netko pomisli da ima bilošto za nadodati filmu koji u našim očima već ima sve što je potrebno. A Argentovom šarenom kolopletu psihodeličnih zvukova i prizora zbilja ne manjka materijala za ostaviti dojam.

Vizualnost

Ipak, pošlo je i Guadagninu za rukom ostaviti dojam. Već izjavom da zapravo nije snimio remake već svojevrstan hommage originalu ublažio je strahove određenog broja fanova. Osobno, najviše sam se bojala toga da će Guadagninijev film samo ušminkati original, vizualno izgladiti upravo savršene nesavršenosti koje su Argentovoj viziji dale šarm te na isti način Yorkeovim soundtrackom zauzdati posve prikladnu mahnitost Goblina, no dogodilo se ipak nešto drugo.

U jednu ruku, istina je da se Guadagnino očekivano u velikoj mjeri oslonio na vizualni aspekt filma i da se on razlikuje od Argentovog, ali učinio je to na način da ne izgleda kao da je pokušavao išta uljepšavati ili peglati u odnosu na original već je oslikao identitet filma na svoj način. Nema tu Argentijeve kričavosti, sve je na neki način jednostavnije prikazano, a opet iznimno bogato, lijepo i skladno snimljeno uz poneki zaista zadivljujuće osmišljen kadar.

Ipak, moram priznati da mi zvukovi Goblina puno bolje pristaju uz originalnu Suspiriu nego što mi Yorkeove melodije upotpunjuju novu. Kolikogod da je melodija ''Suspiriuma'' očaravajuća i neovisno o filmu, možda je problem baš u tome – ona je očaravajuća sama po sebi, dok neka druga glazbena ostvarenja prisutna u filmu čak na neki način djeluju kao ''šaka u uho''. Stvar je to osobnog ukusa, pa ipak podsjetilo me to na način na koji zvukovi indie rocka naprosto odudaraju od scena Coppoline ''Marie Antoinette'' koje bi trebali upotpuniti i pratiti, za razliku od Goblina kod kojeg je samo odudaranje i svraćanje pažnje na vlastiti zvuk važan dio čitave Suspirijine ''priče''.

Počast

Što se tiče odavanja počasti Argentu, Guadagnino je to učinio samim time što se na poseban način obratio svim gledateljima koji su s originalom dobro upoznati.

Počevši od toga da nije postavio nijedno pitanje na koje je Argento već odgovorio već su sva iznenađenja originala kod Guadagnina ''početne postavke'' filma, pa preko dobro poznatih, a opet novih likova koji se zapravo ne oslanjaju toliko čvrsto na svoje prethodnike, sve do načina na koji su snimljene neke scene, primjerice, ples u kojem se Olga bolno zabija u ogledala plesne dvorane iznimno podsjeća na scenu u kojoj se u originalu Patrizia zabije licem u staklo pod utjecajem sličnih, u novoj verziji (zbog spomenutog preskakanja ponovnog iznenađivanja onime što u originalu nije odmah bilo otkriveno) manje misterioznih sila.

Što se tiče odavanja počasti Argentu, Guadagnino je to učinio samim time što se na poseban način obratio svim gledateljima koji su s originalom dobro upoznati.

Uspoređivati glumačka ostvarenja prvog i drugog filma teško je bez da se pritom čitavo vrijeme ima na umu činjenica da je kod Argenta vizualni potpis filma u cjelini svojevrsna uloga za sebe, možda čak i ona glavna, dok je kod Guadagninija unatoč snažnom oslanjanju na vizualni identitet ipak glumcima dano da udare puno snažniji osobni pečat.

Dugom, bujnom i crvenom kosom koja se ističe u mnogim ''sivim'' kadrovima Dakota Johnson plijeni oko kamere na način na koji to nije činila njezina prethodnica (a nije toliko svojstven ni samoj Dakoti te je odličan kontrast onim scenama u kojima se ona ipak više uklapa u tip povučenog lika kakvog smo od nje navikli očekivati, te po mojem mišljenju odlično odrađuje jedno i drugo), dok je Tilda Swinton odglumila čak tri različita lika, a možda baš zbog toga što njene vizualne i glumačke transformacije već gotovo uzimamo zdravo za gotovo, možda i najviše oduševljava u onoj za koju se najmanje morala ''prerušiti''.

Dovoljno originalnog

Uvjerljivost u ulozi muškarca te vješto izražavanje na drugim jezicima osim engleskog nisu neočekivani od nje, ali kao Madame Blanc upravo jednostavnom i smirenom elegancijom (za kakvu ni kod njezine prethodnice u originalu naprosto samom ulogom nije bilo previđenog prostora) ona očarava u svakom kadru u kojem se pojavljuje.

U novoj verziji dublje zavirujemo u neke likove i odnose koji su u originalu bili tek onoliko predstavljeni koliko je bilo nužno za razvoj radnje, što nas uz još neke razlike poput jačeg oslanjanja na povijesne okolnosti u kojima se odvija radnja, dovodi do toga da zapravo imamo priliku pogledati ne toliko remake koliko jedan poprilično originalan film koji se ipak dovoljno oslanja na Argentovu Suspiriu da nam se čini da pripadaju istom zavodljivom, grotesknom i na jednak satirično-banalan način duhovitom svijetu.

Naposlijetku, činjenica je i dalje da originalu nije nedostajalo baš ništa i da su njegovi temelji toliko čvrsto postavljeni da je razlog zašto je nova verzija ispala bolje od očekivanoga u velikoj mjeri taj što je prožeta poštovanjem prema njemu, ali ako se već trend snimanja remakeova ne namjerava tako skoro povući, bilo bi dobro kada bi ih barem pola uspjelo pogoditi formulu na način na koji je to pošlo za rukom Suspiriji.