Samoljepljive sličice: Čista strast koju ne mogu pobijediti ni čipovi ni ekrani

Jednom u Petom danu (HRT emisiji koja je zamišljena kao svojevrstan intelektualni debatni klub, ali na kraju se ispostavilo da i ona sama potencira i promovira kulturu u kojoj uglavnom svatko sluša - ili čita - samo sebe) Nino je Raspudić, u kontekstu kolekcionarstva, spomenuo i sličice.

Kao pozitivan dječji hobi u kojem se onaj univerzalni kaos smiruje u formi određenog broja naljepnica koje se lijepe u za njih predviđene albume.

Protiv algoritama

I da sad upadnem u onaj film Back to The Future, kojih trideset i više godina unatrag, i iz perspektive onoga koji skuplja (dakle ne sakuplja niti kolekcionira) slije, baciti oko na četiri, pet ljudi koji sjede i pričaju, to bi mi izgledalo ubitačno dosadno i jedan beskrajno tužan završetak djetinjstva.

I zato kupujem Golmaniju.

Tri paketa, dvanaest kuna, redovito. Jer skupljanje sličica je - usprkos algoritmima, logici i matematici i činjenici da mi je najmlađe dijete naučilo brojati sa sličicama - čista strast. Emocija, kako ono kažu na tinejdžerskim natjecanjima za nove pjevačke nade.

"Da nedjelje ne bi dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika, u pomoć evo TV-sile i nedjeljnog zabavnika", krenuli bi na TV Sarajevu Slavko Štimac i Zijah Sokolović otkrivati sva ta čuda svijeta, ali njih nije bilo, u to vrijeme, previše kao danas. Crtić u 7:15, strip ispod miške i sličice. Mali pravokutni komadići Panini papira s fotkama igrača, ekipa (košarke ili nogometa, u našim osamdesetima pitanje svih pitanja tipa Beatles ili Stones) te nacionalnih zastava.

Da, skupljali smo mi i Životinjsko carstvo, ali na tržištu, koje je netko od nas proizvoljno oblikovao (uglavnom život je kasnije te prve male brokere zaposlio u državnoj administraciji) sličica Dražena Petrovića vrijedila je dvadeset ostalih sličica, iliti Bog vrijedi više nego li sve životinje svijeta zajedno skupa s albumom.

Da bi socijalizam pokazao pravo lice, učitelji(ce) bi ih zabranjivali, ali dopuštali da se u školskom dvorištu zametne klica slobodnog tržišta u kojem i oni s najmanje sličica imaju svoju šansu - cila, pola/bliža/poklapa - tri su igre u kojima su dragocjeni papiri mijenjali vlasnike. Neki su već tada mešetarili prodajući, otkupljujući, preprodajući (danas vlasnici velikih firmi, potencijalni robijaši), ali većina nas je ipak maštala. Voljeli smo mi i sport, gledali, uživali, igrali, sanjali, ali mislim da smo najviše maštali gledajući satima u te minijaturne likove na sličicama s kojima smo nerijetko i pričali: - Znaš, Baka (Slišković op. a.), onaj gol Zvezdi iz kornera... Kažu da ti je golman pustio.

Obitelji golmanijaka

Razlika između onih prvih i današnjih trendova u samoljepljivom svijetu je retro pomak – sličice su sve češće karikature – iz prostog razloga jer se prostor za maštanje bitno suzio. Djeca su već toliko puta viralno vidjela Modrića na televiziji, YouTubeu, u svim Instagram i portal verzijama (svijet glamura, spektakla, odmora, pa i sudnice) da bi im realizam fotografiranog igrača bio ustvari repliciranje stvarnog svijeta kojega već dobro vide. Simulakrum kompjuterske karikature za njih je već novi svijet. Izgleda da se Guttenbergova galaksija počela vrtjeti oko svoje osi.

Povratak sličicama je dolazak djeci: Stickermania (Mora i oceani - falila nam je samo samo jedna, Planine…), i evo sad kad su mi svi troje u adrenalinu sličica, od mora ponuđenih (Rusija 2018, Zabibuška...) izbor je pao na karikature Gooolmanije. Jedan album na njih troje, spontano je ispalo, nisam inzistirao; a skupljaju i ona i njih dvojica. Razbijamo slijama rodne stereotipe i mijenjamo se (u školi, dvorištu... internet diplomat protjeran iz ove priče).

Najstariji pod utjecajem Gregova dnevnika radi spačke (odljepljuje pozadinske brojeve na duplim sličicama i onda ih mijenja vraćajući sve u prvobitni kaos), dok najmanji izmišlja riječi kao "nedupli" (one sličice koje nema u albumu, duple su one koje već ima) i šarmom ih na tone dovlači iz vrtića, a uglavnom je ona zadužena za financijski kontekst (žicanje novaca od mene). Fali ih još dvadesetak do kraja i nadam se da ih sve nećemo ni skupiti jer bi čarolija nestala, a 222 milijuna eura za kupiti Neymara zasad nemamo. Osim ako ne uvalimo Putinu priču da imamo shemu kako na sljedećem prvenstvu 2022. godine i on može zaigrati. Za Kosovo.