"Veće od kuće", vol. 2: samo polako čitajte ovu knjigu, inače ćete otići u krivu stranu

Volio bih da ovu knjigu pročita Veselko Tenžera, samo zbog rečenice kako starci klopoću zubalima kao kastanjetama.

Ali kako Veselko nije dogurao do staračkog doma, uskraćene su mu neke ovozemaljske slike iz knjige Veće od kuće Dorte Jagić, koja nam već u prvom od dvadeset i četiri (ako ne računamo posvete, zahvale, bilješke o autorici i nakladničku debelo okoričenu i ne toliko nužnu deskripciju) snenih proznih eseja koji su sve samo ne i stvarnosni.

Mada su prizori nje, više pjesnikinje nego li za prozac nam prozne spisateljice, kroz prozor doma za umirovljenike kako se brine za "toplokrvne spomenike" i "žive kipove", dirljiviji i stvarniji od svake poetske imaginacije i kombinatorike. Premda Dorta u uvodnom "Muzeju cimetnih boja" sanja o pravom pravcatom Muzeju svjetske poezije kroz stoljeća - digitalno eventualno on može danas postojati kao one priče na Instagramu (u trajanju od dvadeset četiri sata), a jedino materijalno što iza pjesme može ostati je ovaj osjećaj u čitatelju, prije nego li se spomenici i kipovi raspadnu.

"Zurim, pratim, motrim", piše "jer Zagreb je u zadnje vrijeme pun gorkih plodova, gorkih riječi. Pun je centralnih seljačkih vašara i preskupih slastičarnica, zapravo - gorkičarnica", i ovo je jedan od brojnih ključeva knjige: stvarnost jest, ali njena stvarnost je sinestezijska slika, a slika u početku bijaše riječ, a ona sama vodi u "staromodne, ofucane, socijalističke slastičarnice na periferiji". Pametnome dosta. Kolač.

Slatko, britko, sa stavom. Ovu knjigu će neki čitati nanovo, ali mislim da je bitan trenutak - zanemarimo izraze tipa "lirsko", "metaforično", "introspektivno", "put-opisno" i pobjegnimo na trenutak iz te škole u slastičarnicu i sve je tu: glad, želja, strast i polako, samo polako čitajte ovu knjigu, inače ćete otići u krivu stranu i pitati se nešto "na nerazumljivom materinjem jeziku kojim govori svaki muškarac".

Na sljedećem filozofsko-religijsko-lirskom-neirskom-višekršćanskom-manjekeltskom eseju "Dan živih i mrtvih", pravim pauzu. Gledam ličke pejzaže i pitam se gdje nastaje taj mitski problem s tekstom. Možda zbog toga što se ne znamo odvojiti od njega? Kad pisac napiše knjigu zar ona kao proizvod izbačen na tržište ne bi trebala malo umrijeti u njemu? Mislim se to iz razloga jer sam napisao uvodnu kritiku nepročitane knjige koja se Dorti nije svidjela pa nije trznula na tagiranje na društvenoj mreži. Možda ima nešto u onoj poslovici da se koza veže za rogove, a čovjek za riječ. Samo što u Lici nema nego pokoja krava. I "njihova imena su sad samo nizovi biografskih natuknica, asocijacija na dramatično otišle ljubavnike, zalutale ratne metke, letalni alkoholizam...".

Vraćam se čitopisanju i mislim se kako i inače ljudi ne čitaju knjige zbog drugih, ponajmanje autora; malo više zbog sebe čitaju, osim ako nemaju spisateljskih ambicija pa pobrkaju sve živo i mrtvo. I nisu sigurni staju li busevi u Gospiću, i koliko će medvjeda, krava, koza, velebitskih degenija ući, a koliko riječi izići iz busa. "Zašto u nas nema praskave i zanosne vjere u život, vječni život".

"U tom društvu, nemam volje čitati, ne da mi se ni razmišljati, želim samo biti.", jedna je rečenica koja se može interpretirati na minimalno onoliko načina koliki je broj ljudi koji će je pročitati. Jer i Dorta piše visokoestetiziranom čitatelju, s književno-umjetničkim pedigreom, jezičnim senzibilitetom, više ženskom nego li muškom, više pjesnikinjama nego li Književnoj Groupie i piše dobro, gleda bistro i knjigu ću joj pročitati na putu od kuće do Rijeke, a prije hotela (jedan od najboljih dijelova knjige) tekst će sjesti na urednički Kristianov mail. U busu većem od ceste. Kad bi se, ne-daj-bože-isukrste-majko-njegova-i-svi-sveci-trsatski-i-zadarski, okrenuo popreko.