Život u provincijskom ofsajdu: ekspresija knjige "Smrt u dalmatinskom zaleđu"

I prije nego li sam krenuo čitati ovu knjigu, zamislio sam se. Zaleđe, Zagora, provincija, Bukovica, Hercegovina, Lika, Gorski Kotar, Slavonija...

Načelnica Gračaca, hrvatske prijestolnice iseljavanja, dala je nedavno u medijima zanimljivu opasku na trenutnu infrastrukturnu životnu sliku pasivnih krajeva: naime, rekla je da bi jedan Zadranin, sa životnim navikama i pogodnostima koje mu jedan urbanitet daje, izdržao u Gračacu maksimalno tjedan dana.

Krivi energetski smjerovi

Usto, tematika je puno šira, odlazak jedne nacionalne većine u gradiću koji je poznavao i socijalističko zlatno doba zaposlenosti, pogona i tvornica, da bi ga u naletu rata, dolaskom novog stanovništva i novih ideologija, brzo pomeo kapitalizam namještenih natječaja i nonsense koncesija na poljoprivredna dobra.

Dakako, ne treba zaboraviti i sve one identitetske slojeve koji itekako nerijetko krenu u krivim energetskim smjerovima, ali da vidimo kako znaju biti i urnebesno smiješni i znakoviti, može se kliknuti na YouTube. U sutonu onog što se nazivalo SAO Krajina, Vojislav Šešelj tako ide svojim misionarskim putevima i završava na nekom patrijarhalnom team buildingu u Benkovcu. Netko snima dok su dinarski mužjaci posvađani, a Vojo im elokventno pere mozak sve u svrhu Velike ideje. I krene on vodeći čopor raspredati o srpskoj Dalmaciji, da bi ga sa strane, iz nekog vlaško morlačkog, vječno graničarskog, transhumanog, nesigurnog i žilavo životnog kuta, netko prekinuo i izbacio iz takta. Džaba je Šešelj kasnije palamudio o krvi i tlu, vjeri i naciji, kad mu je lik na njegove teze o Dalmaciji i srpstvu, prkosno i ironično dobacio: To nisu Dalmatinci nikakvi. Ti su Bukovčani...

U mom pak kraju postojala je ta stalna čežnja za modernitetom. Cestama koje će nas povezati, tunelima koji će Biokovo probušiti, ljudima koji će bolje živjeti. I, ostvario se. Didov san. Imotska krajina je danas možda najpropulzivnija dalmatinska regija u domeni obiteljskih kuća za odmor; autocesta je prošla, tunel je probijen, a ljudi, zanimljivo, i dalje odlaze. Izgleda da jedino Raosovi Gastarbajteri nikada ne umiru. A oni što ostaju kažu kako ne žive bolje.

Nema više gladi, a sve teže...

Nestaju nogalski kovači, dolazi internet. Nema zajedničkih solsticijskih radova u polju, samo gostiona i dalje radi dok usmena predaja završava u kakvom nadobudnom zavičajnom diskursu. A opet, kad zagrebeš u dno činije, ljudi ipak bolje žive. Ne ustaju se u zoru da bi išli žuljati ruke po krškom polju i nema gladi koja je prije šezdeset godina harala po Hercegovini; smrtnost djece je manja, pismenost veća... Samo što je osjećaj nezadovoljstva i margine isto tako puno veći. Stanovništvo je nesretnije i otuđenije. Kao da žive u nekom gradu nemajući njegove institucije: sve im je malo dalje, bivanje malo teže i početni parametri nešto niži.

U onom svijetu gdje je preživljavanje oduvijek bila os oko koje se cijela Mliječna staza vrti tijekom teških i prekrasnih zvjezdanih noći nije ni čudo što se brzinom širokopojasnog interneta neki običaji prakticirani od vremena nabacanih kamenja na ilirskim gomilama gube, poneke tradicije ni u folklor ne ulaze, a svi netagirani jezični biljezi nestaju.

I onda uzmem knjigu u ruke. Došla je do mene iz vrtića. Moj najmlađi sin van te institucije druži se povremeno kod nas i u susjednoj zgradi s vršnjakom iz iste skupine. I tako se oni taj dan sretnu u gradu, poigraju, pa se opet sretnu u prebukiranom gradskom restoranu. A kako je zima, i nema previše mjesta van turističke sezone u rijetkim nedjeljom otvorenim restoranima, završimo svi za istim stolom. Četvero djece i četiri roditelja, od kojih je jedan autor Smrti u dalmatinskom zaleđu.

Između sljedova dobrih hamburgera, pomfrita i servisiranja djece, što ima ukusnije do pričati o mirilima, groblju i smrti općenito.

A kako je podnaslov ove svježe new born knjige - mirila, od rituala do teatra - nužan joj je i kazališni uvod. I pošto još nisu krenule babine (običaj darivanja novorođenčeta), odmah sutradan sam prosurfao knjižnicu i uzeo jedan od dva raspoloživa primjerka i odmjerio:

"Govorimo li najopćenitije, mirila su praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom, na već postojećem mjestu, koje je zajednica odredila i prije rabila u tu svrhu, a ono se nalazi na putu od pokojnikove kuće do groblja.", piše na početku knjige etnolog Mario Katić.

Mistika smrti

Uz prakse multilokalne etnografije, širokim kontekstualnim analizama i interdisciplinarnim istraživanjima slijedi širenje teme u koncentričnim krugovima:

"Mirila su i dio puno širih praksi obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom, ona su i nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske, turistička atrakcija, izvedbena umjetnost i mjesto sjećanja."

U mome djetinjstvu jedno od najupečatljivijih iskustava vezanih uz smrt bilo je sidenje kod mrtvaca. Crna krpa na prozoru i obavezni dugi period ugašene televizije. Zajednica bi pružajući podršku obitelji dvije, tri večeri ili cijele noći, kako tko, provela u kući preminuloga jedući, pijući i pričajući. Neke od najboljih viceva u životu čuo sam na tim bdjenjima. Mislim da se do smrti više neću tako smijati jer su sa sobom sve to smrtnom kosom pomela i moda i praktična onostranost novoizgrađenih mrtvačnica.

Karl Ove Knausgard recentno je u Mojoj borbi primijetio kako kroz brojke poginulih javno i bezosjetno konzumiramo medijsku eksploataciju umiranja dok se privatno skanjivamo i letimičnog pogleda na mrtvo tijelo. To bi, mislim, bila neka današnja mistika smrti. Mrtva i dosadna. I zato je ova knjiga znanstvenog diskursa koju čitam, za živu mentalnu fleksibilnost. Slobodno je stavite na hajdučku wish listu pod hashtag WANTED: DEAD OR ALIVE.