Stokerov roman "Drakula" i njegove grane koje rađaju novim i drugačijim plodovima

Kada pomislim na to koliko je zapravo knjiga, filmova i TV-serija inspiriranih Drakulom nastalo godinama, sada već više od stoljeća, nakon što je izašla knjiga Brama Stokera, čini mi se da je gotovo smiješno i pomalo zastrašujuće u kolikoj mjeri to nalikuje na način na koji sam lik Drakule u knjizi djeluje. Naime, u romanu objavljenom 1897. godine Drakula je lik kojeg upoznajemo prvenstveno kroz oči drugih likova. On sam jedva da se i pojavljuje, a kamoli da promatramo priču iz njegove perspektive, kao što je naizmjenično promatramo iz perspektive ostalih likova. Pa ipak, on je čvrsto uporište knjige, da nema njega, sve ostalo čega ima ne bi bilo to što jest. Osim toga, kada se pojavi, tada je zaista sva pozornost na njemu, a odjeci njegove pojave i njegovih riječi ostaju prisutni i dok ga nema, što je, čini mi se, s romana naprosto prenio na sva kasnije nastala djela koja se na ovaj ili onaj način na taj roman nadovezuju.

Zanimljivo je to što se čini da Drakula s lakoćom postiže sve što naumi, no iza te lakoće zapravo se kriju stoljeća pažljive pripreme. Drakula zaista ništa ne prepušta slučaju. Njegovom preseljenju u London u knjizi prethodila su detaljna proučavanja ne samo engleskog jezika već i zaista svega što bi mu u Londonu moglo zatrebati, pa tako prilikom pravnog savjetovanja s mladim pravnim zastupnikom Jonathanom Harkerom Harker ustvrdi da bi možda sam Drakula trebao postati pravni zastupnik jer je bolje upoznat s pravnom situacijom 19. stoljeća u Londonu od njega. S obzirom na to da Stokerovi likovi citiraju pjesnike, upoznati su sa znanošću svojeg doba, povijesne izvore koji su poslužili kao inspiracija za roman da i ne spominjem... mislim da neću pogriješiti ako kažem da je i Stoker za pisanje Drakule očito bio dobro pripremljen i u taj je roman unio ne samo svoju vještinu već i istraživanje, znanje i trud.

Suvišno je nabrajati sve postojeće ekranizacije Drakule, pa ću se ograničiti na nekoliko osobnih favorita. Posebno bih izdvojila Coppolin film iz 1992. koji je bio moj prvi i dosad najviše puta ponovljeni susret s Drakulom. Mnogi kažu da je to i ekranizacija koja je najvjernija romanu. Bez obzira na razlike koje ipak postoje, složila bih se s time i ne samo zbog vjernosti priči već i stilu, jer riječ je o filmu koji donosi prekrasne i upečatljive slike – scena u kojoj Lucy Westenra mjesečari dozvana Drakulom jedna je od najljepših filmskih scena koje sam vidjela. I Stokerovo pisanje odlikuje se takvim prekrasnim slikama. Uživala sam u čitanju opisa oblaka kao da mi se nalaze pred očima, a još su dojmljivije slike koje dočarava u obliku metafore, primjerice slika Kralja Smijeha čija usta nikad nisu nasmiješena, a čijim se nepozvanim dolaskom Van Helsing ispričava za napadaj smijeha koji ga je ulovio u tužnom trenutku. Rekla bih da Coppola i Stoker obavijaju gledatelja tj. čitatelja oblakom slične atmosfere.

Dobar primjer tipičnog Drakulinog djelovanja vidi se i u seriji Penny Dreadful, u kojoj se pojavljuje u fizičkom obličju tek u trećoj sezoni, pa ipak su prva i druga sezona prožete njegovom nevidljivom prisutnošću. Moj najnoviji susret s Drakulom odvija se u istoimenoj seriji iz 2013. godine, po meni nepravedno otkazanoj nakon samo jedne sezone. U seriji Minin zaručnik Jonathan Harker smatra da bi Mina trebala prigrliti ulogu njegove žene svim svojim srcem, iako zna da Minine ambicije ne uključuju samo tu ulogu. Naime, u ovoj seriji Mina je studentica medicine, a Abraham Van Helsing njen je profesor. Naišla sam na kritiku serije u kojoj je pisalo da su likovi doslovno preuzeli imena onih iz knjige, a da nemaju pritom s njima nikakvih sličnosti, no s time se nikako ne mogu složiti. Naime, u knjizi upravo Mina i Van Helsing uspoređuju Drakulu s djetetom. Kažu da je njegov um, uz to što je zapanjujuće dosjetljiv i gotovo nenadmašno lukav, zapravo infantilan i uspoređuju to s općim značajkama zločinaca, odnosno s nedostatkom njihovih općih značajki, s obzirom na to da je svaki zločin uvijek nešto novo. Unatoč tome što u knjizi Van Helsing ima drugog mladog liječnika pod svojim mentorskim okriljem, upravo s Minom dolazi do možda najvažnijih zaključaka i uopće mi se ne čini da toliko odudara od duha knjige dati u novoj verziji upravo Mini ulogu njegove pomoćnice.

Zapravo mi se čini da je Stokerov roman pustio grane od kojih svaka rađa nekim novim i drugačijim plodom, a opet svi oni imaju sličan gorko-slatki okus i vidljivo je da dijele književni korijen. U knjizi su nam susreti Drakule s Minom većinom skriveni, pa su se kasnije verzije potrudile zaviriti u taj dio priče malo više, ali iako se njihov odnos u svakoj verziji mijenja, mada je u samom romanu postojao tek u nekakvim povojima, ako uopće o njemu možemo govoriti - oni su uvijek likovi kakvi jesu, uvijek nose svoje prepoznatljive osobine i nekako mi se čini da čak i kada novi autori njihov odnos odvedu u neku priču koju sam Stoker nije predvidio, to je kao da znanstvenik predvidi kako bi reagirala dva elementa čije su mu odlike poznate. I ne govorim to samo kako bih opravdala to što mi se osobno Drakula oduvijek i u svakoj verziji puno više sviđao od Jonathana Harkera, zbilja. I odnos Mine i Lucy uvijek je prepoznatljiv, bez obzira na to koliko su jedna i druga različite u svakoj verziji. Čini mi se da se Mina uvijek pomalo divi Lucy jer ona, da se poslužim riječima Stokerovog suvremenika Oscara Wildea, predstavlja sve grijehe koje sama Mina nema hrabrosti počiniti. O suprotstavljenim likovima Van Helsinga i Drakule koji se poštuju barem onoliko koliko se mrze, ako ne i više, također bi se moglo reći da ni u jednoj verziji ne može biti dvojbe oko toga tko su. Ukratko, slogan ''the gift that keeps on giving'' možda bi najbolje opisao način na koji ova priča kao da svakome koga inspirira pokloni nešto novo što joj se opet može pokloniti zauzvrat i time ju upotpuniti i tako se oko Drakule unedogled šire nove rečenice, nove scene... riječima iz filma - oceani vremena.

U seriji mi je posebno zapela za oko jedna Drakulina rečenica: ''So what? Two words guaranteed to repel any manner of mediocrity masquerading as conventional wisdom.'' Tim riječima Drakula utješi Minu nakon što mu se ona požali na Harkerovo nerazumijevanje njene potrebe da bude i liječnica, ne samo gospođa Harker. Čini mi se da na tim dvjema riječima počiva najveći dio Drakuline privlačnosti. Drakula uvijek dođe u neki svijet koji je već dobro uhodan u svojim konvencijama i uređen u skladu s pravilima i svaki put na neki novi način tim konvencijama i pravilima kaže – So what?

Kraj knjige naizgled se ipak pokorava pravilima. Dobro, uz pokoju žrtvu na putu pobijedi zlo, Drakula je ubijen – ako je to prihvatljiv odabir riječi s obzirom na to da i nije bio živ, na izrazu lica svakog vampira, prije no što mu Van Helsing oslobodi dušu, nazire se tračak olakšanja, a Jonathan i Mina žive sretno do kraja života... Možda bih se razočarala takvim tipičnim krajem da nisam svjesna vremena u kojem je knjiga napisana, ali, što je još važnije, i da mi se ne čini da je Drakula na kraju prevario čak i samog svojeg književnog tvorca. Naime, toliko je puta ponovno oživio da mi se čini da je, nakon što ga je Stoker ubio, samo rekao – Pa što? – i nastavio skupljati svoje žrtve koje se na poziv da uđu u njegov svijet odazivaju dobrovoljno: Enter freely and of your own free will! Go safely, and leave something of the happiness you bring! Riječi su to kojima Drakula uvijek zaželi dobrodošlicu gostima u svom dvorcu, a čini mi se da upravo u skladu s njima ljudi i dalje ulaze u svijet Drakule, svijet koji kao da oduvijek čeka i zauvijek će čekati, a svaka nova verzija besmrtne priče o besmrtnom grofu samo je još jedan portal koji nas vodi u taj svijet.