Alternativni turizam na Preluku: Jurica Pavičić o splitskoj fritezi, polinezijskom Mediteranu te inspirativnim osmrtnicama

Što želimo od autokampa na Preluku? Želimo li ostvariti hedonistički trozubac s Navisom i Hiltonom? Kad je bal, nek' je maskenbal. Okrenemo li priču za 180 stupnjeva, možemo se zapitati hoćemo li radije pokušati udariti temelje Preluka kao nomadskog intermezza? Ako vas ne zanimaju teorijski konstrukti i nomadologija, možda bi se mogli pogoditi za tip alternativnog turizma ili betonizaciju? Ili, jednostavno, želimo da nam Preluk ostane živa rana, a turistima, tko zna, jedini autentični trenutak s putovanja. Jedino tako krilatica Mediteran kakav je nekada bio može imati smisla.

Kao što pjevaju Pips, Chips & Videoclips:“Kada odvrtim film u glavi/baš sve se na svoje mjesto stavi/i mogu ti reći/uuuuuuuuu pederu.“ Umirujući je to zaključak dok otpijamo pive gledajući kroz razbijena prozorska okna Opatiju. Ako je Bauman u pravu kada tvrdi da je život postao turističkom rutom, onda je Preluk saobraćajna nesreća s koje ne možemo skrenuti pogled. Pitanje je samo hoćemo li stati i slikati ili ćemo stati i zapitati se kako je do Preluka došlo?

Novi gost programa Knjiga na nezgodnim mjestima, Jurica Pavičić odlučio se zajedno s moderatorom Zoranom Žmirićem zapitati što se točno dogodilo upravo na mjestu propalog autokampa. Kao polazišna točka idealno je poslužila Knjiga o jugu (Profil, 2018) u kojoj autor nastoji ocrtati okvire Mediterana kroz niz prostora diskontinuiteta:

„Knjiga o jugu se bavi jugom Europe i Hrvatske. Bavi se istočnim Jadranom, Dalmacijom i Mediteranom. Primjerice, imam eseje koji se bave Kretom, Portugalom itd. Ideja mi je bila da radim knjigu koja se bavi širim pojmom juga. Druga zamisao pri spajanju eseja bila je ta da idem u kontru diskursu koji je u određenoj mjeri kanonizirao Matvejević. Njegova knjiga je bila i uspješna i slavna, ali riječ je o jednom pomalo polinezijsko-bukoličkom diskursu o Mediteranu. Jedanput je Tonko Maroević rekao da je Matvejevićeva knjiga bila jako važan moment.

Mediteran je dugo vremena bio konzervativna i reakcionarna tema, antimoderna ideja. Tada je na sjeveru bila industrija, sindikat, modernizacija, a na jugu smo imali priproste seljake, ljude koji su živjeli u autentičnoj arkadiji kao da su stari Grci. Kada se u jednom trenutku dogodila globalizacija, Mediteran je postao zanimljiv buržujskoj ljevici, postšezdesetosmaškoj ljevici. To je trenutak kad je Matvejevića knjiga doživjela uspjeh, a djelomično i zbog probuđenog interesa. Ta ideja da se na Mediteranu može naći otok protiv globalizacije, industrijalizacije, loše hrane, lošeg načina života, commutinga, prevelikih gradova, cijela ta ideja da se vraćamo autentičnom životu ispod neke smokve budi se u to vrijeme.

Taj diskurs je dominirao tridesetak godina, a meni je kao osobi koja živi u turističkom prostoru, prostoru koji preko turističke zajednice prodaje neizbježno morao krenuti ići na živce zbog svoje jednostranosti i selektivnosti. Htio sam otići iza toga te predstaviti Mediteran kao prostor nedovršene modernizacije, prostor koji je prestao napredovati, prostor u kojem su se neki modernizacijski skokovi dogodili napola ili nisu. Prostor koji je prostor diskontinuiteta; prostor koji prvo izgleda kao da će u jednom trenutku biti lukrativan a onda propadne kao vinogradarstvo s filokserom. Ideja je bila da pokažemo da je taj prostor arkadije u kojoj sjedobradi domorodac donose ouzo ispod neke verande ustvari prostor klasne borbe, eksproprijacije prostora, prostor socijalnog konflikta koji se može čitati kroz vrstu marksističke dinamike. Čini mi se kako to je nešto što prožima sve tekstove. Jednostavno sam htio pobjeći od polinezijsko-arkadijske ideje Mediterana koja je u 21. stoljeću promašena i kriva.“

Pritom za Pavičića tvrdnja kako je Dalmacija prostor nedovršenih projekata posebice važna osnovica pri pokušajima obuhvaćanja današnjeg Sredozemlja:

„Taj citat sam preuzeo od jednog sjajnog palestinskog režisera, Elie Suleimana. On nam je bio gost na Motovunskom festivalu prije desetak godina. Elia ima tu rečenicu u kojoj govori kako je cijeli Mediteran prostor nedovršenih kuća i poslova. To mi se strašno svidjelo, a kada i vidite njegove filmove onda shvatite poantu.

Tko god je putovao južnom Italijom zna da na jugu nema velike razlike. Talijani sami kažu da je njihov jug Punta di Nordafrica. Uvijek imate apartmansko naselje gdje je jedna zgrada pobojana, druga je na putu, a za treću je nestalo para. Uvijek imate projekte koji su se izjalovili. Napisao sam jedan esej na tu temu – Abandoned Croatia. Naslov nosi po fotografskom projektu Nele Laptoš koja fotografira napuštena mjesta. Nije to samo Mediteran; tu imate ex-frankopanske dvorce, napuštena sela, stare socijalističke hotele itd. Sama Rijeka ima primjer za koji nisam znao tijekom pisanja eseja, a koji bih sigurno spomenuo jer ide na njenu diku i sramotu. Riječ je o genijalnom planinarskom domu ispod Snežnika koji sam prvi put vidio prije 15-ak dana. Briljantan projekt Zdenka Sile koji je vjerojatno najljepši planinarski dom u Hrvatskoj. Danas on izgleda strašno, a govorimo o najambicioznijem planinarskom domu.“

Tko god je putovao južnom Italijom zna da na jugu nema velike razlike. Talijani sami kažu da je njihov jug Punta di Nordafrica. Uvijek imate apartmansko naselje gdje je jedna zgrada pobojana, druga je na putu, a za treću je nestalo para.

No, zašto dolazi do zaborava tih mjesta? Uostalom, zašto dolazi do niza prijepora vezanih za razdoblja, kako između 1941.-1945., tako i između 1945.-1990.? Unatoč tome što nismo imali vremena za okrugli stol, imali smo vremena za kratki pregled niza faktora:

„To je kombinacija puno faktora. Ulogu igraju obiteljske anamneze i traume jer smo mi društvo koje je memorijski podijeljeno. Sigurno ima ljudi koji sve što vezuju uz partizane i komunizam je trauma. Ipak, rekao bih kako je najveći faktor katolička Crkva. Ona je glavni generator tog antipartizanskog ozračja. Gdjegod je ona jača, tamo je jače i to ozračje. Zanimljivo, taj tip ozračja nema veze s time koliko su ljudi obiteljski bili vezani uz partizane. Imate Dalmaciju koja je bila najpartizanskija u regiji, a osjeti se izuzetno to antipartizansko ozračje jer je jaka crkva. Naravno, bitan akter su i same obitelji koje bi trebale baštiniti tu memoriju, ali radije gledaju u pod i šute čime na neki način niječu pretke jer im iz političkih i drugih razloga nisu oportuni. Puno se kamenčića nalazi u tom mozaiku.“

Pritom niz tih kamenčića čine začudni konvertiti, kao i desni intelektualci koji su znali sjekirom pogoditi med. Jedan od upečatljivijih primjera je onaj Šime Anđelinovića:

„On je skinuo u Sućurju s vlastite kuće spomen ploču svome stricu jer mu nije odgovarala. Ipak, na otocima se to najmanje događa jer je i hadezeovcima netko bio partizan pa im je ipak previše neugodno. Na Braču, Hvaru i drugim otocima su partizanski spomenici nedirnuti. Puno je to žešće tamo gdje je Drugi svjetski rat bio građanski rat kao Dalmatinska zagora ili Lika. Ipak, on je zanimljiv slučaj jer je riječ o političkom oportunistu koji je promijenio ideologiju u srednjim tridesetima i koji je naprosto pokušao zatrti činjenicu da je imao partizansku obitelj, kao i činjenicu da je jedan od njegovih predaka bio međuratni ban Primorske banovine. Reciklirajući svoje prezime u novom ambijentu došao je do toga da skida ploču vlastitome stricu.“

Ono što je tu doista zanimljivo je da isto to vrijedi za ljude koji se smatraju korifejima konzervativne desnice. Ljudi uvijek spomenu Keruma jer je njegov bivši svekar bio vrlo viđeni gimnazijski profesor i partizan. Značio, čovjek koji je bio ugledan član antifašističkih udruga. Njegov cijeli uspon u devedsetima bio je vezan uz biznis s lokalnim SDP-ovcima. Na koncu konca, i on je sam u doba nesvrstanih radio kao bagerist u Ain al-Asadu. Strašno je puno tih ljudi koji su izvukli profite iz bivšeg i sadašnjeg društva.“

Ipak, Pavičića konvertitstvo zanima i u širem smislu riječi. Zbog toga se i upustio u raspisivanje romana Prometejevog sina (Profil, 2020) u kojem Šain ispunjava svoj potencijal:

„Napravio sam Crvenu vodu (Profil, 2015) u kojoj je on bio sporedan lik iako je bio istražitelj. Međutim, u romanu je puno više prostora posvećeno samoj obitelji nestale cure: bratu, ocu, majci i drugima. No, Šain me kao lik zainteresirao jer je on pripadnik jedne generacije koja me intrigira i zanima. Kada govorimo o konvertitstvu, imamo klišejiziranu verziju u vidu Zdravka Tomca kao osobe koja je bila u partiji, a onda je postala klerikalcem i nacionalistom. Meni je jedna druga vrsta konvertitstva puno zanimljivija. To su ljudi koji su identitetski pripadali komunističkoj ljevici, a onda su se dobro snašli u kapitalizmu unutar kojeg dobro funkcioniraju te koji potpuno razumiju i podržavaju. Istovremeno se i dalje doživljavaju identitetski kao ljevičari. Užasno će ih zaboljeti ako se takne u partizanske spomenike, gay pride, građanski odgoj itd. Istodobno ne razmišljaju o drugim aspektima: socijalnim, klasnim itd. Oni će podržavati fleksibilizaciju Zakona o radu ili kada netko da otkaz 200 ljudi.

Taj tip ljudi je meni bio zanimljiv jer sam htio imati čovjeka koji pripada identitetski ljevici, ali ga je put odveo da postane sluga neke vrste najbrutalnije kapitalističke eksproprijacije prostora. Pritom mi je bilo zanimljivo da on to ne radi jer je ciničan i zao, već zato što mu je tako pao grah. Živi u jednom realnom svijetu gdje zna da ako on to ne bude radio, netko drugi hoće. Šain zamišlja drugačiji život, ali to je život koji se nije dogodio. Tu priču sam skicirao u Crvenoj vodi, ali sam vidio da nisam uspio izvući sve što sam zamislio. Zato sam odlučio napisati Prometejevog sina u kojem sam uzeo njega kao glavnoga lika koji se suočava s avetima svoje prošlosti.

Samo polazište za Prometejevog sina bila je jedna od scena u Crvenoj vodi kada mu baba kaže da bi ga njegov djed streljao. Istina, on je prvotno trebao biti scenarij te sam ga tako i pisao, ali je onda krenuo u drugom smjer te sam ga pretvorio u roman. Zahvaljujući tome što sam ga prvo pisao kao scenarij je knjiga bila gotova i objavljena u desetak mjeseci.“

A kada bi Šain uistinu postojao, mogli bi se okladiti da bi sudjelovao na žnjanskom sajmu afera:

„Trenutno se u Splitu zezamo da tko će nam projektirati kupaonice ako su svi arhitekti u zatvoru. Međutim, priča o Žnjanu je priča o dolasku pape i ideološko-voluntarističkoj operaciji u kojoj se flišna obala pretvara u jedan plato s idejom da se dočeka papa, a građevinski mešetari su već prije imali ideju da se napravi priobalno naselje. Priča je o tome što se događalo s hrvatskim urbanizmom devedesetih gdje je na mjesto klerikalne ideologije nastupila jedna neoliberalna ideologija. Nastupila je ideja da možemo ukinuti urbanistički zavod, outsourcati urbanizam misleći da će tržište regulirati grad. To je nešto što su naši gradovi jako platili. Ne znam u kojoj mjeri Rijeka, ali Split jako, a bome i Zagreb. Pogledajte kako izgledaju Trnje, Rudeš itd. Tu je došlo do velikih malverzacija. Da budemo posve pošteni, događaju se kada su na vlasti bili HSLS sa SDP-om kao manjim partnerima.

Iz toga svega je proizašlo monstruozno naselje u kojem imamo cijelu seriju sitnih bušenja te razlabavljenih urbanističkih pravila. Imamo prostor koji je izrazito ružan, kataklizmičan te nefunkcionalan. Osobno znam ljude koji su kupili stan za tri hiljade eura i onda hodali po šoderici do stana idućih deset godina jer nisu ni imali parking mjesto. Najbliža autobusna stanica im je bila na 20 minuta. Zafrkavali su se ljudi kako je to najskuplja favela na svijetu. To se dogodilo zato što nam urbanizam nije trebao. Ironično je kako se sve to događa u neposrednoj blizini Splita 3 jer da je on bio dovršen bi i Žnjan bio integriran u njega. Samo da je osamdesetih bilo novaca da se kompletira na način na koji su planirali Mušić i Ljubljančani.“

Ja ne osjećam nostalgiju prema Splitu u kojem sam odrastao. To je bio jedan sivi, dosadan i zagađeni grad. Imam nostalgiju prema sportu jer smo imali jaki Hajduk i jaku Jugoplastiku. S druge strane, mislim da je današnja splitska kultura pet puta jača nego tadašnja.

Ipak, Jurica Pavičić je svjestan kako nedovršeni projekt Splita 3 ostaje simbolom splitskih osamdesetih tijekom kojih je jedna slika odmijenila drugu sliku:

„Lijepo je to s Dalekom obalom i Osamdesete su bile godine, ali mislim da splitska amplituda pada počinje puno ranije. Vrhunac modernizacije su Mediteranske igre 1979. koje su bile jedan veliki zamah, ali su ostavile velike dugove, kao i nedovršen projekt Splita 3 koji nikada nije bio finaliziran na prvotno zamišljen način. Današnje žnjanske afere nastaju na nedovršenom prostoru Splita 3. U osamdesetima u Split ulaze heroin, nacionalizam kroz smjenu generacija, kao i veliki ekonomski problemi. Devedesete su bile samo korak naprijed.

Ja ne osjećam nostalgiju prema Splitu u kojem sam odrastao. To je bio jedan sivi, dosadan i zagađeni grad. Imam nostalgiju prema sportu jer smo imali jaki Hajduk i jaku Jugoplastiku. S druge strane, mislim da je današnja splitska kultura pet puta jača nego tadašnja. Prije su imali zanimljivi krug alternativnih režisera, a nisu imali nijednog proznog pisca. Ipak, imali su nekoliko pjesnika kao primjerice Popadića. Novine su bile jake. Slobodna Dalmacija je bila izuzetno moćan koncern. Ona je bila jedan od razloga zbog kojih sam ostao u Splitu. Njihova tadašnja ponuda danas bi se mogla mjeriti s ponudom ozbiljne europske medijske kuće. Slobodna je bila moćna firma, financijski jaka, radila je ozbiljan headhunting, ali i firma koja se u idućih dvadeset godina izuzetno srozala.“

Uostalom, splitski autor ima mogućnost komparacije nekoliko verzija Splita s obzirom na to kako, prema njegovim riječima, trenutno živi u trećem Splitu:

„Uvijek kažem da sam cijeli život – osim tih pet zagrebačkih – živio u istom gradu, a da sam zapravo živio u tri potpuno različita Splita. Jedan od njih je bio kao iz sjeverne Engleske, a taj je Riječanima najbliži; u šest ujutro se dižete s tvornicom, autobusi voze radnike u Sv. Kajo, Trilj, Majdan, Kaštele itd. To je bio dosta sumoran i dosadan grad koji je imao užasne ekološke probleme, ali je bio jako bogat. To bogatstvo se prelijevalo u ono što se prije zvalo nadgradnja: sport i kultura. Zato znamo za sportske i – ne u toj mjeri – kulturne uspjehe. Tada dolazi Split devedesetih kada sve to nestaje, a ne pojavljuje se ništa drugo. Zlatko Gall ga je jednom nazvao južnim Bronxom južne Hrvatske. Split tone u heroin, nacionalizam i divlju gradnju. I onda kreće faza kada ga otkriva turizam, kada ga otkrivaju mladi hipsteri kojima nije do plaže. Njih zanima grad u kojemu se usputno mogu i okupati. Jedan moj beogradski kolega je taj Split sročio na zabavan način – Babilon Barcelona. Taj Babilon Barcelona je stanje koje je sada.“

Svi znamo da je turizam zvijer koja se teško kroti te da ona na koncu ižmika, posiše i pojede sve. Tako će i Split. Siguran sam da ću do kraja života živjeti u nekom četvrtom Splitu o kojem imam dosta nejasnu predodžbu kako bi mogao izgledati.

Pritom Pavičić ne gleda transformaciju Splita s povišenog položaja, već s terena:

„S obzirom na to kako sam dosta blizu centru, meni se cijelo susjedstvo iseli 15.6. i onda služim kao besplatni recepcionar svim neformalno obučenim hipsterima s dreadlocksima, ali i platinum karticom od tate (vjerojatno kirurg ili arhitekt). Hendlam ih, pomažem im, a kada su pijani ih usmjeravam. Svi smo – htjeli ili ne – turistički radnici. Ovo je kao Motovunski festival puta deset i tako sto dana u godini. To je danas Split. On je meka za publiku između 17 i 25.“

Međutim, pitanje je koliko je još goriva ostalo trećoj verziji Splita jer – složit ćemo se – život s turizmom nije nimalo nalik uravnoteženoj simbiozi:

„Svi znamo da je turizam zvijer koja se teško kroti te da ona na koncu ižmika, posiše i pojede sve. Tako će i Split. Siguran sam da ću do kraja života živjeti u nekom četvrtom Splitu o kojem imam dosta nejasnu predodžbu kako bi mogao izgledati, ali to je nešto što je karakteristično za sve naše gradove. Mislim da nitko zapravo ne može biti siguran kako će njegovi gradovi izgledati za 30 godina. Pomalo je jezivo da sve što mislimo da možemo planirati o našim gradovima ovisi o eksternalijama koje su potpuno izvan naše kontrole. Jedna od njih je i klima. Mogu zamisliti svijet za 20 godina u kojem će svi bježati u švicarske planine ili Gorski kotar samo da ne bi u toj fritezi crkavali na 35 stupnjeva“

I dok zamišljamo kako ljudi bježe u Švicarsku, gledamo kako ljudi ponovo odlaze iz Preluka. Hoćemo li se opet vidjeti? Naravno da hoćemo! Pustimo sada patetiku jer nam već idućeg petka dolazi Maša Grdešić koju ćemo ugostiti kod kamionskog terminala na Srdočima.

Preostale kamp kućice

Nota bene o turizmu

„Faktor utjecaja turizma na gradski budžet je minimalan. To je banalna računica. Vi imate veliki broj malenih iznajmljivača. Oni su na malim paušalima, a ti paušali završavaju u gradskoj blagajni. Ta turistička masa strahovito opterećuje svaku vrstu infrastrukture: parking, prometnice, čišćenje, smetlište, obalu itd. To iziskuje dodatno ulaganje, a često se nalazite u situaciji da su građani sami sa sobom u sukobu interesa: onima koji iznajmljuju je u interesu da bude što veća gužva, a oni koji ne iznajmljuju su u situaciji da – ako žele pratiti tu ljudsku masu – moraju uzimati novce od stvari koje bi njih zanimale (npr. pjevački zborovi, vrtići..) da bi zapravo pratili nešto od čega oni nemaju koristi već samo štetu. Taj paradoks hrvatskog turizma je i obilato znanstveno analiziran; imate čak jednu skupinu autora koja je tvrdila da je hrvatski turizam u spirali propasti zbog tog debalansa između toga koliko donosi zajednici, a koliko vrši pritisak na zajednicu.“

Zašto je bitno da sam bio branitelj?

„Mislim da je taj argument u našem svijetu postao besmislen. U Americi smo imali s jedne strane Trumpa koji je izbjegao rat, a s druge McCaina koji je u Vijetnamu proveo tri mjeseca u logoru. Patrioti su i dalje govorili da je Trump dobar, a McCainu su spoticali da ga ne bi zarobili da je bio dobar. Imali smo u Splitu Ranka Ostojića koji je bio pet godina poručnik u domobranskoj pukovniji pa su opet svi rekli da je Ranko komunjara. Jedan od razloga zašto nisam koristio taj argument je zbog toga što ne znam kome bi to išta značilo. U bipolarnom svijetu nikome to apsolutno ne znači ništa. To je meni više zabavni kuriozum i ništa više od toga.

Ipak, meni je tu zanimljivo nešto drugo, a to je koliko je različitih ljudi bilo u istoj uniformi. To vrijedi i za partizane. U istom trenutku su među njima bili Franjo Tuđman, Dobrica Ćosić, Vlado Kristl, Veljko Bulajić itd. Isto je bilo tijekom devedesetih. Ja sam u jednom trenutku bio u istoj vojsci s npr. Lukom Podrugom. Zanimljivi su naši ratovi jer uvijek postoji nešto izvanjsko što je toliko loše zbog čega dolazi do stvaranja zajedničkog nazivnika koji spaja ljude koji se za 20 godina neće htjeti ni voziti u istom autobusu, ali će u tom trenutku biti u istoj uniformi. To je pretpostavljam svojstvo svih ratova, a ne samo naših.“

Adio, kauboji

„Imao sam slobodne ruke, ali je problem bio u tome što su svi tamo imali slobodne ruke. To se i danas još uvijek događa kao što možemo vidjeti na svježem primjeru bivše prostitutke. Tamo je uvijek bio problem što izlaze stvari koje ne bi smjele izlaziti, a ne što izlaze stvari koje bi trebale izlaziti. Otišao sam iz Slobodne Dalmacije jer nisam imao više strpljenja da se neke stvari srede, a nakon toliko godina možemo vidjeti da se još nisu sredile. Ne mogu reći da sam pogriješio. Međutim, kada sam prelazio u zagrebačke novine sam postavio samo jedan uvjet – da se ne moram seliti iz Splita u Zagreb. Oni su na to pristali i tako je ostalo do danas. Ako ste počeli raditi od kuće tijekom lockdowna, ja tako radim od dvijetisućitih.“

Ovce od gipsa? A Svjedoci! Pa čitao sam to

„Knjigu objavljujem početkom 1998. godine. Bila je paprena tematski, ali je bila dobro primljena, dobro se prodala, bila je popraćena, dobila je i otkup ministarstva. Ima i jedna bizarna anegdota vezana za samu knjigu. Postoji jedna davna prijateljica mojih roditelja koja je bila u diplomaciji te je poznavala Sanadera. Jednom mi je rekla da je razgovarala s prijateljem Ivom te da on misli da je izuzetno važno da promoviramo knjigu. On želi da dođemo kod njega te da s tom knjigom prođemo po ambasadama. Izignorirao sam cijelu situaciju jer sam shvatio da je to njegov osobni deal za dizanje karijere.

Međutim, cijela ideja je bila da nije možda loše da to sad izađe. No, onda dolazi 2000. godina i promjena vlast te Brešan radi taj film koji ulazi i u Berlin.

Rekao bih da 97./98. nitko nije pomišljao kako je to novi narativ o ratu, ali 02./03. je izgledalo da ćemo tako sada krenuti pričati o ratu. I tu je krenuo krš i lom. Sjećam se potpuno bizarne situacije u jednoj emisiji u kojoj je troje ozbiljnih intelektualaca pričalo o filmu, a da nijedan od njih nije pogledao film. Znam da je jedan bio Petar Selem, a drugi Velimir Visković. Ne sjećam se više trećeg. To je bilo potpuno bizarno. Onda je bilo situacija da u mjestima gdje je postojalo samo gradsko kino film nije bio prikazan. Jedan od tih slučajeva je bio Dubrovnik čija je tadašnja gradonačelnica bila Dubravka Šuica.“

Dakle, postojali su ljudi koji su dobili dozvolu od grada da obuku rimske kostime kako bi se fotografirali s turistima za novac. Fun fact je da je jedan od tih zavađenih centuriona postao dogradonačelnik Splita, bivši aktivist Bojan Ivošević.

Svi putevi do Splita

„Dakle, postojali su ljudi koji su dobili dozvolu od grada da obuku rimske kostime kako bi se fotografirali s turistima za novac. Fun fact je da je jedan od tih zavađenih centuriona postao dogradonačelnik Splita, bivši aktivist Bojan Ivošević. Ujedno, kolegica arheologinja moje supruge rekla je da su kostimi krivi jer su iz Asteriksa. Dioklecijan je živio u 4. stoljeću, a ovo su kostimi iz doba Julija Cezara. Kao da Drugi svjetski rat evocirate kostimima iz vremena Napoleona.

Međutim, bitniji dio je da su se jednoga dana pojavili drugi ljudi u rimskim odorama te počeli raditi isto to na što su se ovi pobunili i rekli im kako jedino oni imaju to pravo. Zbog toga je ubrzo nastao fizički sukob u kojem je sudjelovao i sadašnji dogradonačelnik. Sukob je završio tako da su priveli ove druge, ali ubrzo pustili jer su shvatili da ne postoji nikakvo uporište u zakonu koje bi branilo nekome da hoda po gradu obučen kao Rimljanin.“

Francuska avantura

„Festival Quais du polar u Lyonu je njihov najveći festival krimića. Inače se odvija u travnju, ali je zbog Covida-19 bio odgođen za lipanj. Sam festival se zbiva u jednoj historicističkoj palači. Važno je istaknuti kako oni nagradu dodjeljuju prvoga dana u podne te se tijekom održavanja festivala već zna tko je osvajač. Moja francuska izdavačica je dva-tri dana prije uspjela neformalno saznati da sam osvojio nagradu te je automatski utrostručila tiraž. Izvorni je bio 3.500 primjeraka, a ona je odmah dotiskala još 10.000 jer je nagrada jako referentna za njih. Sve je to imalo veliki odjek tamo što je meni bila nova situacija. Uvijek sam bio prevođen kod malih izdavača te ti naslovi nikada nisu izlazili van strukovnih niša. Francuski sajmovi su potpuno drugačiji nego oni koje poznajemo u Hrvatskoj. Kada ste pisac, jedini posao vam je da sjedite na štandu te potpisujete knjige. Oni vam kažu da morate biti dva sata ujutro i dva sata navečer na štandu kako bi potpisivali knjige.

Međutim, stvarno je jedno prekrasno iskustvo doći do medijskog odjeka u velikoj kulturi. Čini mi se kako je na neki način knjiga iz istih razloga dobro prošla, kako kod nas, tako i kod njih. Uostalom, ja čak ne mislim da mi je to najbolja knjiga. No, ona ima tu crtu jedne povijesne epopeje koja prati trideset godina Dalmacije kroz niz poglavlja. Uvijek govorim da su za književni mentalitet istočne Europe karakteristične velike, debele knjige koje se bave kolektivom kroz povijest. Crvena voda je imala tu jednu crtu zbog koje smo se uvijek zafrkavali da će imati najveći uspjeh. Upravo jer je najviše sličila knjigama koje u istočnoj Europi postaju klasicima. Na koncu se to i dogodilo.“

Kao riba u vodi

„Mislim da je većina mojih knjiga u domeni trilera, a ne krimića. Crvena voda je možda došla najbliže klasičnom krimiću. Ja rijetko kad imam klasičnu strukturu krimića. Uvijek mi je stalo do toga da proizvedem efekt štoperice, da čitatelj juri prema kraju kako bi vidio kako će se sve rasplesti. Taj trilerski mehanizam je nešto što mene puno više zanima doli detekcija u smislu zagonetke i odgonetke. Meni je drago što me se smatra za žanrovskog pisca. Jako me razveselilo što sam u Francuskoj ušao u tu nišu te što sam nagradu dobio kao krimi pisac.

Kada sam prelazio u Profil, inzistirao sam da sve moje knjige (osim Knjige o jugu) izlaze u crnoj ediciji koja je specijalizirana za žanrovsku literaturu. Tu izlaze Camilleri, Rankin, Akunin itd. Ne bježim od te egide, ali to je polje igre izrazito široko i raznovrsno. Ja sam na samom njenom rubu. Uvijek su mi dragi pisci kojima su neke knjige žanrovske, a neke nisu, ali su zapravo jako slične. Primjerice, knjiga Patricie Highsmith Editin dnevnik nije triler, a drugi njen roman Ta slatka mučnina jest. Riječ je o knjigama koje su izrazito slične. Autorica jako elegantno prelazi tu granicu. To je ekosustav u kojem se ja vidim.„

Inspiracija kroz osmrtnice

„Nisu to bilo koje osmrtnice, već samo one u Slobodnoj Dalmaciji. Svašta u njima ima. U posljednjim pozdravima se da iščitati tko je s kim u svađi, tko je prošao bolje u podjeli imovine itd. Jedna od knjiga mi je nastala tako da je u Slobodnoj Dalmaciji izašla osmrtnica da je u Zagrebu preminuo mili i dragi itd. itd. Ipak, nije pisalo da je muž preminuo, već je zadnja rečenica osmrtnice bila – Milena, javi se, umro ti je muž. I shvatiš da je žena pobjegla bez da im se ikad javila. Na temelju toga sam napravio Ženu koja je nestala.“

Pišem kao što planiram ubojstvo

Zoran Žmirić (citira Pavičića): Knjigu uvijek počnem ujesen. Pišem ju od jeseni do proljeća, ljeti ne jer sam prezauzet. Pišem tijekom drugog dijela popodneva, prije večere te ujutro ako sam stigao nakon novinarskog zadatka.

Jurica Pavičić: Da, tako je. Naravno, ne napravim uvijek knjigu do kraja u tom periodu. Sad imam jednu nedovršenu. Stigao sam ju do pola te sam ju prekinuo raditi jer ljeti ne stignem pisati prozu jer sam po filmskim festivalima. A bome mi se ni ne da pisati kada je vrijeme godišnjih odmora. Imam pametnijih stvari za raditi.

Sada se spremam vratiti knjizi nakon dva i pol mjeseca te vjerujem da ću biti gotov do svibnja ili lipnja.

Obično krećem od pripovjedne situacije u kojoj se lik pronađe. Kada imam situaciju, krećem tražiti lika koji bi bio podesan za nju.

Kako si se ti našao u ovoj situaciji, druže?

„Obično krećem od pripovjedne situacije u kojoj se lik pronađe. Kada imam situaciju, krećem tražiti lika koji bi bio podesan za nju. Pitam se u koji ambijent bi najbolje sjela ta situacija? Sociokulturni prostor tražim na kraju, ali ga tražim tamo gdje ga dobro poznajem. Dakle, ne osjećam se sigurno baviti prostorima koji su mi daleki i tuđi. To je razlog zašto se uvijek držim Dalmacije i otoka. Tu imam potreban komfor.“

Dobio si ulogu u novom romanu Jurice Pavičića

„Uvijek imam sliku lika koja je često slična imaginarnoj slici glumca. Nacrtam si kako bi taj lik trebao izgledati pa mi on onda liči na npr. Kiću Burića. Takvu sliku imam u glavi, svojevrsni fikcionalni casting. Od filma nastojim preuzeti dobre vrline dramaturgije kao paralelne montaže, suspense, klimaks, prvi/drugi/treći čin, točku bez povratka itd. Znači, elemente filmskog fabuliranja. To je nešto što je danas – kako ljudi realno više gledaju filmove nego čitaju – ljudima pod kožom. To je postao intravenozni jezik te ljudima odgovara kada ga pronađu u knjizi

Samo sam dva puta prerađivao scenarij u roman. Tako možete doći do 56 stranica što znači da u film stane daleko manje nego što stane u roman. On je više ekvivalent mini serije od pet epizoda. Ne možete reći da ako netko piše film da piše i roman. Drugačiji je obuhvat građe. Ono što ja preuzimam od filma i serija je metodologija rada. Pokušavam raditi u fazama kao što rade scenaristi. Prvo krenem od sinopsisa. Drugi korak je treatment, maketa/model budućeg romana od dvadeset do trideset stranica. U prijevodu, napišem poglavlja te što bi se u njima trebalo događati. Tu počnem nabacivati slike i ideje.

Slavoj Žižek je rekao da on sam sebe zavarava da nikad ne piše. Kad počne pisati, kaže da je to samo nabacivanje bilješki. A kad nabaci bilješke što znači da ispiše 120 stranica, kaže da on sad ne piše već redigira rukopis. Na sličan način ja radim taj dugi treatment u kojem pustim sebe da počnem pisati prozu ako me povuče, a kasnije to koristim ili ne. Samo je bitno da unaprijed definiram kompoziciju. Ne volim pisati knjigu, a da ne znam gdje idem. To je jedan jezovit osjećaj. Kao da gradimo most, a ne znamo postoji li druga obala.“

Šain je šejn detektiv

„Šain sam za sebe kaže da ne istražuje zločine, već nesreće. Tko pije, tko kocka, tko ima bolest... Tu buši i traži. True Detective je zanimljiva usporedba Dunje Ilić, ali ista mi nije pala napamet. Meni je uvijek lakše pisati knjigu u kojoj je centralni lik inteligentan te ima sposobnost introspekcije. Šain to ima. Ta knjiga mi je bila relativno laka. Najveći problem su mi likovi koji nemaju sposobnost introspekcije te kroz čiji mozak ne mogu reflektirati svijet. S tim knjigama se uvijek više mučim. Stoga ne znam u kojoj mjeri je on lik iz True Detectiva, ali je sigurno pravi detektiv.“

*drum rolls*

„Moji najbolji roman je Žena s drugog kata (Profil, 2015). To je knjiga koju bih ja svima pokazao jer po meni ima najmanje mana te sam najzadovoljniji njome.No, kada bih birao prozne knjige, onda bih rekao da su mi najbolje moje dvije zbirke kratkih priča.“

Pogledajte cjelovitu snimku susreta: