Malo Nade za tinejdžere: "Bullying", direktori svemira i ostali mučitelji

Čini se, onako na prvi pogled, da je o bullyingu u našim školama sve rečeno. A nije. Taj krivi dojam stekli smo zato što svaki čas u nekim novinama pročitamo kako je u gradu tom i tom, u školi toj i toj neki učenik (ili učenici) maltretirao/maltretirali nekog učenika ili učenike. Pa to pročitaš, pročitaju i tvoji frendovi, roditelji, nastavnici itd. Nakon toga se svi jako zgražaju, govore kako je to nedopustivo i koji dan kasnije s velikim zanimanjem čitamo neku novu takvu vijest, nešto što se dogodilo u nekoj drugoj školi, nekoj drugoj djeci. Eh, tu sada svi radimo prvu veliku pogrešku jer nije već sve rečeno onda kad je tih članaka već toliko da su nam „dosadili“, nego onda kad smo napokon poduzeli nešto da ih više uopće ne bude ili se pojave kao prava rijetkost.

Svi znamo da se odrasli baš i nisu proslavili s nekim nadljudskim naporima da to na vrijeme spriječe pa najčešće čine premalo, i to onda kad je već prekasno. Ali mene odrasli ljudi uopće ne zanimaju i kad čitam takve članke, uvijek se pitam možeš li ti ili može li tvoja škvadra učiniti nešto protiv toga. Predlažem da sada, bez odgađanja, malo mućnemo glavom. Ne trebaju nam za to nikakva posebna znanja, čovjek si samo postavi nekoliko pravih pitanja i razmotri moguće odgovore. To je čak i zabavno, kao da se igraš pravih detektiva ili policijskih inspektora. Ajmo se malo zekat pa fol igrat.

Na primjer, pitaš se kako su se ti mučitelji uopće svega toga sjetili. Tu i ne moramo puno mozgati jer ste, baš kao i ja, vidjeli na desetke petparačkih američkih filmova s takvim sadržajem, a TV kuće ih posve bezbrižno stavljaju na svoj program, fol onako da zabave djecu poučnim sadržajem. Pa i jest poučan jer se ove naše budale služe s tim kao s priručnikom koji im daje upute. Naime, ne moraš baš biti Einstein da bi skužio kako običnim oponašanjem opasnog lika iz filma možeš uvest strah u neku od naših do jučer pitomih školica. Naravno da taj uvozni materijal nije mučiteljima jedini izvor podataka i savjeta, ali to je već druga tema. Važno je samo to da oni misle kako je sasvim u redu „zabaviti se“, a usput i obogatiti otimajući stvari djeci upola manjoj i slabijoj od sebe. A najgore zlo koje moraju trpjeti te njihove žrtve uvijek je ono naizgled posve usputno poniženje. To je ponižavanje strašno i neka se djeca od toga godinama oporavljaju, a neki, nažalost, neuspješno. Zato ja takve mučitelje, koji misle kako je desetak minuta njihove „lude zabave“ vrijedno toga da se nekom djetetu potpuno uništi samopouzdanje i samopoštovanje, smatram XXL kretenima, no u uredništvu su mi rekli kako je ova tema sama po sebi teška, pa ne treba još rabiti i teške riječi. No dobro, ali nitko me ne može uvjeriti ni da su ti mučitelji prekrasna, bistra i suosjećajna djeca koja brinu prvenstveno o dobrobiti drugih. Zato ću koristiti malo manje teške riječi poput glupana i podlaca jer ne mogu samo zbog ljepote izbora riječi pristati na to da jednako tretiram mučitelja i žrtvu.

Eto, pokazalo se da su glupi, ali što su još? Kakav mora biti dječak ili cura iz sedmog ili osmog razreda pa da ima srca nasmrt strašiti, pljačkati, maltretirati i tući klince puno mlađe, manje i slabije od sebe? Bi li na isti način pokušali zastrašiti kakvu maturanticu ili maturanta? Ne bi. Već to govori da su bijednici i okrutne kukavice koji maltretiraju samo one koji su toliko slabiji da im ne mogu vratiti istom mjerom, niti mogu nekamo pobjeći i sakriti se od njih.

Mislim da vidite kako postupno crtamo ne baš laskav i lijep psihološki profil takve nasilničke čeljadi. No ni ti nisu najgori. Ono što me je zaista zaprepastilo, to su vijesti o onom što zovemo cyber violence. Ukratko, to je ono kad netko odluči nekome zaista zagorčati život, pa pokrene preko interneta pravi rat protiv svoje žrtve. Što je žrtva takvog maltretiranja skrivila? Najčešće ništa. Povodi za otpočinjanje mučenja toliko su glupi da ne možeš vjerovati. Na primjer, dovoljno je da neka glupača zaključi kako predstavljaš ozbiljnu ugrozu za njezin položaj koji je, po njezinom mišljenju, u samom centru svemira. Ili joj se učinilo da si je krivo pogledala, ili imaš sudar s dečkom na kojeg je ona potajno bacila oko, pogrešno se oblačiš ili si pogrešne vjeroispovijesti, previše si visok ili si prenizak… bilo što može se uzeti kao povod i često je dovoljno da je toj budali samo dosadno. Pokretači takvih hajki na društvenim mrežama kukavice su najniže vrste. Zašto najniže? Jer, za razliku od onog bijednog crva koji pretuče prvašića i otme mu mobitel ili lovu za marendu (ali klinac barem zna tko mu je neprijatelj i tko ga muči), ovi bijednici se skrivaju iza lažnih profila na facebooku i drugim mrežama. I još huškaju i druge iz razreda, škole ili ulice da im se u tome pridruže i da dodatnim hrpama laži i kleveta pojačaju pritisak na odabranu žrtvu i „ludo se zabave“. Stavljaju odvratne fotografije koje su nastale montažom u photoshopu i obruše se na tebe bolesnim izmišljotinama. A napisali su i tvoje ime i sve, pa sad cijela škola to može čitati i misliti da je to istina i da si ti takav/takva. Pa ti mnogi dečki i cure okrenu leđa jer povjeruju da si propalica i ne žele se više družiti s tobom. I dok gomila laži o tebi postaje sve veća i opakija, ti umireš od straha da će tvoji roditelji od nekoga saznati, pa će i oni sve to pročitati, da će to pročitati i te slike pogledati i tvoji profesori i sav onaj normalan svijet do kojeg ti je stalo…

Sad se nameće pitanje što možeš poduzeti ako imaš toliku nesreću da se upravo tebi dogodi tako nešto. Mnoga djeca postanu toliko očajna da već pomišljaju i na najgore jer vjeruju da ne bi mogla nastaviti živjeti s teretom takve sramote s kakvim bi se i posve odrasli ljudi teško nosili.

Odmah ti moram reći da te posve razumijem kad vjeruješ kako ti sam/sama ne možeš to spriječiti jer ti je na raspolaganju samo jedno oružje, no za tim oružjem ne želiš posegnuti. A to ne želiš bilo iz straha bilo zato što ne vjeruješ da je zaista učinkovito, a ponekad te u tome sprečava i pomisao kako bi to bio kukavičluk. Govorim o onom lijepom kodeksu časti koji, kao nepisano pravilo, postoji u svim školama svijeta, a koji između ostaloga govori i kako je sramota bilo koga tužakati odraslima. Eto, opet smo došli do pogreške u razmišljanju. Jer kao što u svijetu odraslih kriminalci i zlostavljači ne mogu računati s time da će se na njih beskonačno dugo primjenjivati pravo na slobodu i sve beneficije koje uživaju ostali ljudi, tako i ovi naši zlostavljači ne trebaju ni sanjati o tome da ih nitko neće tužiti. A onda će se odrasli pozabaviti time kako će ih se dalje onemogućiti u njihovoj prljavoj raboti. Možda sad misliš kako tebe nije nitko mučio pa ti ne moraš ni „tužakati“. Krivo. Kad nekoj odrasloj osobi koja uživa tvoje povjerenje prijaviš što si vidio/vidjela, učinio/učinila si višestruku korist: zaštitio/zaštitila si mlađeg i slabijeg nevoljnika koji je žrtva (i kojeg je nasilnik vjerojatno prestrašio i time što se grozio što će mu sve učiniti ako ga malac tuži), pomogao/pomogla si i odraslima informacijom što se događa (jer oni, na primjer, ne ulaze u školske zahode, pa ne mogu vidjeti kako je osmaš gurnuo glavu petaša u zahodsku školjku) pa se onda odrasli pobrinu da takve stvari prestanu i da i ti i sva ostala djeca opet živite u dobrom okruženju. Nećeš vjerovati, ali „tužakanjem“ pomažeš i samom nasilniku jer će školski psiholog i ostali kojima je to posao pogledati što nije u redu s tim djetetom i vjerojatno će poduzeti nešto čime će mu pomoći da prestane biti zao.

Oni koji me znaju sigurno će ti reći kako nisam od onih koji govore kako u nekoj situaciji moraš postupiti jer sam ja starija i pametnija, bla-bla-bla… Ali kada govorimo o ovome o čemu je danas riječ, molim te da mi vjeruješ kako je „tužakanje“ jedina obrana. Čak i ako se dogodilo baš tebi, čak i onda ako je strašno neugodno, čak i onda ako su fotke s interneta prave i ako je pola svih objavljenih sramotnih stvari zapravo istina. Jer činjenica je i okrutna je istina da takve stvari ne možeš riješiti sam. Lijepa i ohrabrujuća istina je da te roditelji bezuvjetno vole i da će te zaštititi, da je barem nekim profesorima stalo i da ćeš se iznenaditi kad vidiš koliko odraslih će ti priskočiti u pomoć. Jednako vrijedi i ako se sve to događa nekome iz tvojeg ili nekog drugog razreda, tvojem prijatelju ili samo znancu, nekome posve neuglednom. Jer ne zaboravi da svi kodeksi časti podrazumijevaju i to da častan čovjek neće okrenuti glavu i praviti se kako ne vidi kada netko nekog muči, neće se praviti kako nije opazio nepravdu i tuđu patnju.

A što je najvažnije, nikada, ali baš nikada, neće se pridružiti mučitelju samo zato da bi se „malo zabavili“.