Sanjaju li ljudi vunene ovce?

Prije otprilike mjesec dana, srpski je dnevnik nacionalističke provenijencije Alo! s visokim udjelom žutog sadržaja čitatelje obradovao naslovom 'Fejsbuk izaziva impotenciju!'. Kako većina čitatelja toga dnevnika (a i novinski mazohisti, poput mene) vjerojatno ima svoj profil na Facebooku, vjerojatno je samo s osmijehom odmahnula rukom i krenula čitati udarnu vijest toga dana, kako je Ivana Panzalović 'volela Srđana i nije bila s njim zbog para'.

No, u gomili trash sadržaja toga dnevnika, tekst o Facebooku i impotenciji jedan je od rijetkih koji ima i stručno utemeljenje. Posrijedi je razgovor s dr. Aleksandrom Miloševićem koji objašnjava kako se raspadaju veze započete na Facebooku, a nastavljene u stvarnosti. Jedna od nuspojava je i impotencija (što je, dakako, plasirano u naslov teksta), no posrijedi su psihološki poremećaji, koji postaju sve učestaliji.

Nije tu posrijedi samo dimenzija Facebooka ili društvenih mreža općenito, nego se sve češće razmišlja o tome u kojoj mjeri tehnologija narušava humanost. Jasno je kako tehnologija mijenja našu društvenu svakidašnjicu, odnose, pa i regulativu, no sve dosad tretirana je kao potrebito dobro ili kao nužno zlo. Na neki način, uvijek je bila odvojena od ljudske srži. Danas je očito da to više nije tako. I sad kada znamo da androidi uistinu sanjaju električne ovce, možemo si postaviti pitanje hoće li ljudi i dalje sanjati vunene ovce.

Odrastanje uz kontakte

Čak i u našoj zemlji koja u kolektivnom mindsetu živi negdje između 1941. i 1991. postavlja se pitanje: trebaju li Hrvatskoj roboti ili nastavnici? Tako se, naime, zove skorašnja zagrebačka tribina koja se najavljuje ovim riječima: 'Dok se u medijima vodi poseban rat protiv nastavnika koji se nazivaju uhljebima, koje se optužuje da premalo rade i da ih previše ima, istovremeno se dogovara nabavka opreme na koju će se potrošiti milijuni kuna.' Tribina aludira na činjenicu da se robotika počela prilično popularizirati u obrazovnom sustavu, dok nastavnici žive u posvemašnjem kaosu. I tu vidimo tu staru opreku: roboti su oprema, a nastavnici su ljudi. No, mislim da je naslov tribine promašen jer Hrvatskoj trebaju i roboti i nastavnici i to u miroljubivoj aktivnoj koegzistenciji.

Za budućnost takve koegzistencije, ali na globalnoj ravni brine David Byrne. Osim što ga znamo kao glazbenika, redatelja, književnika i biciklista, on je i prilično zanimljiv tech analitičar. Tako u eseju koji je objavio za MIT Technology Review pokušava dokazati upravo da višak tehnoloških mogućnosti umanjuje ljudsku interakciju. Pritom, kako kaže, to ne osuđuje nego jednostavno ukazuje na kontekst. Smatra da prepoznavanje konteksta omogućuje bolje snalaženje u stvarnosti koja dolazi.

Iz onoga što se da iščitati iz njegovih primjera očito je kako smatra da su nekad ljudi odrastali uz mnogo kontakata, ali s puno društvenih ograničenja, dok je danas obratno: ograničenja nema, ali kontakti su sve rjeđi. Daje i zanimljivo objašnjenje: svijet tehnologije dominantno je muški, a testosteron u kombinaciji intencije da sve bude jednostavno i efektno sve više eliminira interakciju s realnim ljudskim potrebama.

Prilično smjela tvrdnja, a ja se pitam što bi bilo da je tech svijet dominantno ženski? Estrogen u kombinaciji s intencijom da sve bude komplicirano i precizno? Hm, možda je steampunk opredmećenje takvog razmišljanja.

Uglavnom, Byrne navodi konkretne primjere. Za početak: online narudžbe i dostava u kuću ne samo da eliminira interakciju s blagajnicama i prodajnim osobljem, nego eliminira bilo kakvu ljusku interakciju prepuštajući kupcu da se oslanja samo na online preporuke. Dakle, ne i na filozofiju – pogledaj kako mi stoji!

Digitalna glazba eliminira razgovor s prodavačem u dućanu (dakako, onim koji je upućen u ono što prodaje, kao u knjizi i filmu 'Hi-Fi'). Algoritam stvara sustav preporuka, ali kako u tom trenutku o nečemu razgovarati s prijateljem koji je upravo pronašao nešto genijalno čega nema u mom algoritmu. Da mi Valter Peculić nije skrenuo pozornost i snimio na kasetu prvi album Blue Nilea 'A Walk Across The Rooftops' koji je band snimio kao testnu ploču za Lynn gramofone (sic!) vjerojatno mi nijedan algoritam ne bi skrenuo pozornost na taj izvanserijski band.

Dakako, Byrne govori i o društvenim mrežama i robotici. Za društvene mreže kaže da je to simulacija realnog kontakta. Društveni mediji pojačavaju eho efekt i stvaraju kognitivne mjehure. Čitamo i konzumiramo samo ono što nam se dopada i što se dopada našim prijateljima s društvenih mreža (ili ono što je netko platio, a algoritam izračunao da bi nam se moglo svidjeti). U tom slučaju, mi postajemo sve manje stvarno povezani, drži Byrne. Društvene mreže također su izvor frustracije, a referira se na studiju Holly Shakya sa Sveučilišta San Diego i Nicholasa Christakisa s Yalea prema kojoj učestalije korištenje Facebooka automatski znači i da se korisnik lošije osjeća.

Robotika posve izbacuje humanost iz radnog procesa štedeći na troškovima opreme, zdravstvene skrbi, mirovinskog osiguranja i ostaloga što treba za 'ljudskog' zaposlenika. U ovisnosti o korisniku i kutu gledanja, nešto predstavlja dobrobiti, a nešto katastrofu.

Ovo drugo odnosi se na činjenicu da manje društvenih kontakta i humane interakcije podrazumijeva i manje tolerancije i razumijevanja različitosti, kao i rast zavisti i antagonizama. Zanimljivo, o tome su još prije 15 godina pisali Jan Soderqvist i Alexander Bard u knjizi Netokracija predviđajući eskalaciju neprihvatljivog ponašanja koja prelazi u terorizam.

Hoće li roboti vjerovati u nas?

Byrne naglašava kako smo oformljeni kao društvena bića, a jedan od glavnih faktora naših uspjeha je upravo društvena interakcija i kooperacija. Njega je strah da kad ta interakcija postane nepotrebna, da ćemo i mi postati nešto drugo. A taj proces, vidimo i osjećamo, već je počeo. I kad mislimo da se ponašamo racionalno, tvrde stručnjaci za ljudsko ponašanje, mi zapravo donosimo neracionalne odluke, premda se to tako ne čini. Otprilike kao kad uživo Keith Richards krivo odsvira neku notu, a to zvuči savršenije i bolje nego pravolinijska repeticija milijun puta odsvirane pjesme.

No, takva je sadašnja situacija. Umjetna inteligencija sve je više u uporabi i nije nemoguće da će umjesto današnjih algoritama online i offline komunikacija biti izjednačena, a parametar humanosti uspješno implementiran u sve procese. Potrošačka elektronika mijenja se iz dana u dan i sada možemo samo predviđati trendove, a ne i konkretne proizvode i usluge koje ćemo upotrebljavati onda kad već budemo zaboravili na ovo što danas imamo.

U knjizi Sapiens Yuval Harari daje savjete kako da se sve to ostvari, a ključna riječ je – suradnja. Jer, mi danas vjerujemo u neke fiktivne stvari kao što su nacije, novac, religije ili legalne institucije. Strojevi još uvijek ne vjeruju u njih. Cilj je da strojevi vjeruju u nas, jer u protivnom im nećemo trebati.

Dakako, to su možda teme koje ćemo gledati u 'Blade Runneru 2049', no nije na odmet da se već danas o njima počne raspravljati. U Hrvatskoj, doduše, civilizacijski i povijesni algoritmi drukčije su postavljeno. Kao povijesni uspjeh kod nas se proslavlja to da će informatika postati obavezan predmet u osnovnim školama, a rijetko se spominje činjenica da se ta ista informatika uči po programu iz 1993. godine. No, to je samo još jedna od kontroverzi našeg društva. Imam dojam da smo mi sigurni od strahova koje muče Davida Byrnea: proći će još mnogo vremena prije negoli stvorimo replikanta partizana ili ustašoidnog androida.