Ispisati svoje riječi, zaprljati ruke, dizajnirati svoj grad. Stvarati zbog stvaranja.

Inkluzija je naizgled jednostavan pojam za razumjeti. Uključiti sve pojedince u zajednicu i omogućiti ravnopravno sudjelovanje i pristup, osobito ranjivim skupinama, čini se kao zahtjevan i širok ali jasan zadatak.

Međutim, u tom naučenom shvaćanju inkluzije, ukoliko se njome izravno ne bavimo u idejnom i provedbenom smislu, nedostaje još jedan sloj razumijevanja: koga sve ranjive skupine zaista obuhvaćaju i koji se koraci mogu poduzeti da se taj jaz između nedostupnosti i sudjelovanja smanji.

Nedostupnost kulturnih, umjetničkih i društvenih sadržaja promatra se prvenstveno u kontekstu fizičke nepristupačnosti i udaljenosti te financijske nedostupnosti, što su, uz senzorne, kognitivne, kulturološke, tehnološke, jezične i psihološke prepreke, najizraženije prepreke.

Kada govorimo o djeci, ona ne biraju u potpunosti prostore u kojima će odrastati, sadržaje kojima će biti izložena, kao ni prilike za učenje i stvaranje. Pristup kulturi, tehnologiji, znanju i kreativnim iskustvima velikim dijelom ovisi o obitelji, školi, gradu i kulturnim institucijama. A budući da djeca tek razvijaju kognitivne, emocionalne, socijalne i komunikacijske sposobnosti, ono što im je dostupno u ranom razdoblju može značajno utjecati na razvoj kasnijih vještina: koncentracije, kreativnosti, samostalnosti, komunikacije, kritičkog mišljenja i osjećaja pripadanja.

Okvir socijalne i kulturne inkluzije je, stoga, mnogo širi nego što se često komunicira ili misli. Biti unutra nije isto što i sudjelovati
Potreba za dostupnošću sadržaja nadilazi fizičke prepreke, a stvaranje jednakih mogućnosti podrazumijeva svijest o raznim faktorima: socioekonomskim okolnostima, kvaliteti i smislu sadržaja, novim metodama i suvremenim praksama, prilagodbi vještinama budućnosti i nezanemarivanju vještina na kojima su izgrađena neka prošla djetinjstva.

Pitanje kulturne inkluzije danas se ne može svesti samo na pitanje dostupnosti.

Ponuditi nekome besplatni radionički ciklus je prvi veliki korak, a osigurati njegovu vidljivost, pristupačnost, razumljivost i rraznovrsnost u smislu uvažavanja raspona senzornih potreba je inkluzivni korak dalje.

Dijete se uvijek može osjećati kao da je program „za neku drugu djecu”, što se s iskustvo može preokrenuti, i što nužno ne znači da je program pogrešan. Ali ponuditi osjećaj slobode, pripadanja i otvorenosti, bez straha od jezične, kulturološke, vrijednosne ili druge barijere, povećava šansu da se takav osjećaj uopće ne razvije. Djeca koja biraju aktivnosti te stvaraju vlastitim rukama i osmišljavaju vlastitim umom, djeca su koja sudjeluju, a ne samo promatraju. 

Kultura kao prostor pokušaja

U vremenu digitalnih sadržaja koji na dohvat ruke pružaju brzu povratnu informaciju, gotova rješenja i unaprijed oblikovana iskustva, sve više buja takozvani digitalni autizam (ili virtualni autizam). I tu nije riječ samo o otuđenju i reduciranoj pažnji, već o otežanom raspoznavanju medija, formata, sadržaja... Stvarnosti od algoritma, u suštini.

Maryanne Wolf, kognitivna neuroznanstvenica koja proučava mozak koji čita, izražava brigu da ako stalno čitamo na taj ubrzani način, možemo postupno izgubiti strpljenje za složene misli - sposobnost da dugo ostanemo uz tekst, toleriramo nejasnoću, povezujemo različite ideje i promišljamo prije nego što donesemo zaključak. Zato predlaže ideju „biliteralnog mozga“: ne odbaciti digitalno čitanje, nego razviti sposobnost i brzog digitalnog čitanja i dubokog čitanja te znati kada koristiti koje.

Zasad ne postoji kvalitetna longitudinalna studija koja bi pokazala da se „autizam”, ili ta kognitivna lijenost, povuku nakon ukidanja ili smanjenja ekrana. Međutim, dubinsko čitanje u kojem je potrebno usporiti, održati pažnju, povezivati ideje i razmišljati lakše se ostvaruje odnosno vježba korz prepuštanje i uranjanje u radnju, sadržaj, stvaranje. Takozvano flow stanje.

Mjesto gdje nitko ne odbrojava, vrednuje, monetizira, ocjenjuje, očekuje. To bi trebali biti sigurni i poticajni prostori u kojem dijete može pokušati: ispisati svoje riječi, zaprljati ruke, dizajnirati svoj grad. Stvarati zbog stvaranja.

Novi grad pristupačnosti možda nije direktni odgovor na nova stanja i mindsete koje povezujemo s terminom digitalnog autizma, ali u vremenu u kojem je dijete od najranije dobi tome izloženo, važno je stvarati prostore u kojima mogu jačati upravo one sposobnosti koje se razvijaju kroz neposrednu ljudsku interakciju, igru, usporavanje, stvaranje, kretanje, osjetilno iskustvo i suradnju.

Knjižnica kao utočište suvremenih praksi

Digitalna sfera nije neprijatelj, dapače – može poslužiti kao novi sloj kreative, mogućnosti i učenja – ali je, kao u svemu, efikasna ako se nadopunjuje. S opipljivim, mirisnim, vidljivim i slušnim, gdje podražaj stvara reakciju sudionika, a reakcija je stvar odluke, odabira i vlastitog promišljanja. Koje može, ali i ne mora, biti istovjetno onome tko sjedi pokraj tebe.

Suradnja i osjećaj prisustva druge osobe koja također stvara, uči i sudjeluje dodatni je element kojeg nose principi kulturne i socijalne inkluzije djece, a posebice mogu biti prisutni u ciklusima radionica koji pružaju mogućnost povezivanja i nadovezivanja.
Svaki grad ima svoju mrežu ulica, punktova i kuća, pa tako i Novi grad pristupačnosti ima svoje kuće: osjetilnu, umjetničku, medijsku, inkluzivnu, održivu i stručnu.

Nadovezujući se na eru digitalizacije uma, sve se više javlja potreba za razvojem motorike, što se često čini kroz kreativni rad. Kreativnost osobito dolazi do izražaja kroz umjetničku kuću usmjerenu na aspekt stvaralačkog, a programski je prisutna i digitalna komponenta – novi format i alat stvaralaštva. Mlađoj djeci se tako nudi pregršt senzoričkih i kreativno-poticajnih aktivnosti, a onoj starijoj skupini pristup sofisticiranim znanjima, kreativnim procesima i medijskom opismenjivanju.

Kroz suradnju, participaciju, stvaranje i komunikaciju, djeca ostavljaju svoj trag. U zajednici čiji članovi ili članice polako i sigurno postaju, „pripremajući se” ne samo pripreme radi, već i zbog izgradnje vlastitog seta iskustva, sjećanja i preferencija. Ono u čemu smo dobri nije nužno ono što u životu želimo raditi, a ono u čemu se cijelim bićem pronalazimo nije nešto što nam trenutačno vrlo dobro ide. Zasad.

Imati startnu poziciju koja nam omogućava da to doznamo, momentalno ili nekada kasnije, pomaže nam da pronađemo svoje mjesto u društvu kojemu smo prišli, a ne u kojemu smo se pronašli. Tada svijet postaje malo veći, pristupačniji i ugodniji, čak i u okolnostima koje to možda nisu predodredile.

Gradska knjižnica Rijeka provodi projekt “Dječja kuća i Rasadnik: Novi grad pristupačnosti – Projekt socijalne inkluzije djece kroz novo stvaralaštvo i osnaživanja knjižničara za inkluzivne usluge u kulturi i umjetnosti”. Projekt je sufinanciran sredstvima Europske unije. Ukupna vrijednost projekta iznosi 293.086,27 €. Ukupna vrijednost bespovratnih sredstava je 293.086,27 €. Trajanje projekta je od 24. 3. 2026. do 24. 3. 2028. godine. Više detalja možete provjeriti ovdje.

Sadržaj materijala isključiva je odgovornost Gradske knjižnice Rijeka. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.