Zašto mi zbog Predraga šapuće more

Soba je siva i hladna. Visokih zidova s bogatim bijelim štukaturama. Goli i raskošni, mjerkaju me i procjenjuju. Važu koliko sam se promijenila. Namještaj je primjeren, nenametljiv i dostatan, ukrašen tek ljetnom sparinom i blijedim sjećanjima. Vraćam se u vlastitu povijest. Čujem jednu izgubljenu muhu, vidim umiruće sunce na zidovima, plazi i rastače se. Ćutim vrelinu vlastite kože. Ljeto pulsira u mojim prsima i vratu. Miriši otkinuti ružmarin i crno vino.

Meni s desna visoki su prozori, širom raskriljeni spajaju me sa svijetom s druge strane. Nevidljiva pupkovina me održava živom i svjesnom. Volim te velike, visoke prozore, tako vitke i raskošne. Propuštaju prigušene zvukove, nerazumljivo čavrljanje, prpošan promet, negdje vani smiju se djeca, svađaju se prodavači, pozdravljaju dugo razdvojeni prijatelji. Čujem psa kako laje i ženske potpetice koje previše žure. Lepet krila i ključevi nepažnjom ispušteni na ulicu. Tek jedva čujno šumi drvored starih lipa. Čujem ih samo ako zaklopim oči i umirim disanje. Kasno je ljeto. Usporilo se i primirilo osjećajući vlastito preminuće. U daljini, tiho tuguje truba. Nepogrešivo, svake večeri u 15 do 20. I šapuće more. Uvijek čujem more. Čak i kad ga nema.

Volim hotele, bezimenost i uljudnu prisnost. Biram ih svjesno kao bijeg, samonametnutu izolaciju od poznatih lica, vlastito malo sklonište usred meteža, puno života kojeg mogu samo promatrati iz prikrajka koliko želim, bez sudjelovanja. Prostor je to gdje se mogu sakriti od malenosti i nevažnosti, gdje mogu disati duboko i opušteno, gdje nikom ne moram polagati račune, gdje mogu odmoriti u nutarnjoj tišini. Gdje se nikome za ništa ne moram dokazivati ni opravdavati.

Lijeni je rujanski suton, to je moje vrijeme. Možda jer me podsjeća na djetinjstvo i jedan prozor u mojoj sobi koji je gledao na zapad. Maleni prozor mog djetinjstva. Prozor sa kojeg sam puhala balone od sapunice, sa kojeg sam se dovikivala s prijateljima, s kojeg sam ti se smijala i mahala ti za laku noć. Prozor na kojem smo se naslonjeni igrali pamtomime. Prozor koji je godinama gledao na prazan stan. Na čijoj sam niskoj širokoj dasci čitala knjige. Prozor moje slobode. Prozor mog djetinjstva. Prozor toliko različit od ovog ispred mene.

Jedne večeri na prozor ove hotelske sobe visokih sivih zidova s bijelim štukaturama, sletjela je golubica. Perje joj je sivo i šuškavo, oko bistro i hitro. Gleda me čas jednim, čas drugim, odmjerava me i procjenjuje strpljivo i pozorno. Dugo je razmišljala, dugo smo se gledale u tišini. A kad je nakon pomnog razmatranja procijenila da nisam prijetnja, šćućurila se na prozorsku dasku i prvo smo se miroljubivo mjerkale, žmirkale u ritmu opušteno i oprezno. Zatim mi je hrabro okrenula leđa pa smo zajedno gledale noć. Dolazila je tako svaku drugu, treću večer. Jedna golubica. Nikada nije došla za dana, nikada nije došla u paru, nikada je nisam nahranila, nikada se nije dogodilo ništa posebno. Tek jedna golubica koja bi došla, namjestila krila, sjela na prozorsku dasku pa smo zajedno gledale noć. Zvala sam je Katja.

Jednom davno jedna druga golubica poučila me o odvajanju. Našla sam je šćućurenu u gustišu, samu i onemoćalu. Bilo je kasno ljeto, baš kao sada. Škola je počinjala idući tjedan, a ja sam se vraćala s plaže. Stisnula se tu, uz put kojim sam koračala. Uzela sam je u ruke i odlučila odvesti veterinaru, ali nisam znala na koju stranu da krenem. Bilo je to vrijeme kad smo živjeli u gradu kojeg su nastanjivali prijatelji, ljudi čija smo lica poznavali i ona čija nismo. Bilo je to vrijeme kad smo bez straha prolaznika pitali za pomoć i dobili je. Bilo je to vrijeme povjerenja. Rekli su mi na koju stranu da krenem, ali moj maleni grad tada mi je bio prevelik, njegove ulice su se množile pred mojim koracima i izgubila sam se s golubicom u naručju i strepnjom u srcu. Pričala sam joj, tiho i smireno koliko sam mogla i znala. Ona je žmirkala i pratila moje korake, mirna i opuštena u mojim dlanovima. Nosila sam je blizu srca da joj bude toplo, nježno i pažljivo kao neprocjenjivu dragocjenost. A kad je nebo već počelo mijenjati boju i moje noge otežale od bezbrojnih koraka sjela sam na jedan prag kraj kojeg danas često prođem i s golubicom u naručju gorko zaplakala. Molila sam je za oprost što sam malena i nedorasla, što sam zaboravila adresu i pobrkala ulice, što sam iznevjerila dano joj obećanje. Ona je ležala mirno, disala sporo i umorno me gledala. Onda je naslonila svoju glavu na moje dlanove i zauvijek zaklopila oči. Pokopali smo je dostojno i označili mjesto. Tu leži moja golubica koja me prva podučila o odvajanju. Kako je bolno, kako je konačno, kako miriše na krizanteme i spaljeno lišće. Oporo, vlažno i zemljano.

Tajanstveno je tkivo života. Kao da se dijeli i umnaža kroz godine, uvijek novo, uvijek drugačije, zamamno i zagonetno, zakukičasto i slojevito. Nosi mnogo tajni, daruje me s mnoštvom zagonetki i nerazumljivih jezika. Mnogo boja i mirisa. Donijelo mi je mnogo boljki, nemira i nedoumica. Mnogo plima i oseka koje donose i odnose, mijenjaju moje horizonte i pomiču granice.

Moje srce diše nekim sporijim ritmom. Ima dana kada sve osjećam silovito, kada me tuga i čežnja preplavljuju i ispunjaju da boli, kada me tuđe strepnje guše i plaše, kada njušim nečiju radost kao slatki miris smilja, a prijateljstvo kao topli, slankasti miris mora. Ima dana kada me sjećanja grle tako čvrsto da boli, stežu me i žuljaju kao previše premalene cipele na dugoj pješačkoj stazi. Moja sjećanja znaju biti hirovita. Katkad gusta poput ljepila, katkad vrckava poput djetinjstva. Čuvaju u sebi i slobodu plesa na kiši, čistu radost zajedničkog brojanja običnih žutih jaglaca na livadi. Skrivaju proljeća kada smo lovili bubamare i šaputali im na dlanu sigurni da nas razumiju, smiješili se njihovom letu kojim bi otkrivale skrivenu budućnost. Sjećam se i jednog prevelikog pčelarskog odijela u kojem sam stajala usred Biokova okupana u tajnovitom i zaglušujućem letu tisuća pčela, gledala rojeve kako struje iz košnice u gipkoj i glatkoj crnoj struji mekanoj poput svile. Moja sjećanja nose korake kroz jesenju izmaglicu, duge zajedničke sate u igri sjena na noninom tavanu, prljava koljena i opijenost mirisnom koprenom prašine i starih fotografija. Miris tek ubranih devet tratinčica još vlažnih od rose, malenih i krhkih. Tratinčica koje si mi dao uz jednu knjigu kad sam te posljednji put vidjela. Selio si se s mora na daleki sjever i kupio za uspomenu dva primjerka iste knjige. Da te sjećaju na more. Na našu plažu. Na naše djetinjstvo koje si ostavljao. Jednu za mene i jednu za sebe. Potpisali smo svoja imena na obje. Za uspomenu. Za sjećanje. Rekao si: znaš, ponekad mi se čini da je moj život baš kao more, puno plima i oseka, ponekad me s drugima spaja ponekad od drugih udaljuje.

Ljudi koji odlaze i dolaze, melodije i mirisi koji nas podsjećaju na put kojim smo davno koračali, sobe u kojima smo snivali i prozore s kojih smo u paru gledali noć. Svilena krila me sjećaju na prvo iskustvo smrti, truba na putovanja i mirnoću srca, a devet tratinčica na prijatelje. Dijeljenja, davanja i uzimanja koja su nas oblikovala, očvrsnula i dala boju morima naših života.

Za mene život je sažet u jednoj golubici, devet tratinčica, jednoj knjizi i čeznutljivoj trubi. Točno tim redoslijedom. A knjiga? Ona je tu, meni zdesna, odmara i osluškuje. Često je nosim na putovanja, ona samotna koja me pune i hrane. Čeka da trubač odsvira svoju posljednju notu za večeras. Da ne miješam posebne užitke. Mediteranski Brevijar za mene je najljepši način kao zaključiti ljeto i staviti ga na počinak do iduće godine. Volim kad me podsjeti kako je život baš kao more. Katkad topao i spokojan, katkad hirovit, zahtjevan i prevrtljiv, mijenja svoje boje i lice. Baš kao more. Možda ga zato uvijek čujem kako šapuće. Čak i kad ga nema.