Davor Pavelić o mogućnostima, šansama i željama ilustracije danas

Svaki susret otkrije novi detalj koji pomogne privući ljude. U ovom slučaju bilo je samo dovoljno reći da je gost radio za The New York Times i bim – bam – buf, eto ljudi! Trik ili šala, novo izdanje ciklusa „Radno čitanje vol. 2“ u Gradskoj knjižnici Rijeka publici je pobliže predstavilo lik i djelo cijenjenog ilustratora i umjetnika Davora Pavelića. I da – stvarno je radio za The New York Times – ali doći ćemo do toga, bez galame, hvala.

Samoborski multimedijalni i konceptualni umjetnik iza sebe ima bogatu karijeru. Izlagao je u galerijama i muzejima u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Austriji i Njemačkoj. S grupom umjetnika izlagao je i organizirao izložbe pod nazivom „Ego-East“. S kolegom Ž. Božičevićem radio je na projektima „No Concept“, „Minimum Art Fachgenossenschaft“ i „Out-sourcing Art“. U Rijeku je stigao u ilustratorskom ruhu, govoreći s moderatorom Kristijanom Benićem o tome kako se zainteresirao za ilustraciju, što znači biti ilustrator u 21. stoljeću i hoće li biti ilustracije u 22. stoljeću.

Samo kratak pogled na njegovu biografiju otkriva nam i zašto su ta pitanja postavljena upravo njemu. Osim za The New York Times (polako, doći ćemo do toga!), surađivao je s brojnim časopisima, agencijama i izdavačima kao što su (udahnite) The Boston Globe, Corriere della Sera, Wired UK, Harvard Business Review, HOW, Jutarnji list, Večernji list, Zagrebačka banka, Dubai Expo, Raiffeisen banka, HT-mobile, Mozaik knjiga, Znanje, Henkel, Ledo, GlaxoSmithKline, McDonald's, HTV i (izdahnite) drugi. Ilustracijom pokriva velik dijapazon tema i smjerova, od dječjih i dekorativnih do konceptualnih i reklamnih. Najčešće radi „editorial“ ilustraciju koja mu omogućuje relativno brzo iznošenje komentara i ideja o raznim pitanjima iz područja ekonomije, psihologije, sociologije, kulture i sl.

Iako je svoje umjetničko djelovanje započeo kao konceptualni umjetnik, ilustracija mu je „uvijek bila zanimljiva“ te je „uvijek paralelno ilustrirao“. Razmišljajući o tome kada se cijela stvar malo ozbiljnije zakotrljala, Pavelić ne može točno staviti prst: „Ne znam točno odrediti u kojem trenutku je došlo do toga da mi se ponudio nekakav posao, pa onda drugi. I tako, mic po mic, shvatio sam da se od toga može živjeti.“

Taj optimizam da se od ilustracije može živjeti u Hrvatskoj potrajao je do 2008. i ekonomske krize koja se znatno odrazila na broj narudžbi, što je samo ubrzalo njegovu odluku da se okuša vani:

„Uvijek me zanimala svjetska scena i htio sam se okušati. Ne zbog ambicije, već sam htio vidjeti pripadam li joj prema nekim kriterijima ili su ti kriteriji za mene nedostižni. Za vrijeme krize poradio sam na svojem portfoliju jer sve što sam radio u Hrvatskoj bilo je svaštarenje. Nakon što sam ga uobličio, počeo sam ga slati vani i – igrom slučaja – The New York Times bio je prvi naručitelj.“

Pavelić je svjestan kako svaka najava njegova dolaska započinje upravo tom suradnjom („Uvijek se mene tako najavljuje...“), ali „bilo je to prije više od deset godina“ i dogodila se samo dva puta. U želji da demistificira tu suradnju, ilustrator je objasnio kako The New York Times ima niz umjetničkih direktora koji izgrađuju svoje umjetničke krugove s kojima surađuju, pozivajući ih po potrebi i prema svojoj viziji. Za sebe će reći da spada među „pješadiju“ koja se zove ovisno o odnosu s direktorom, kao i po potrebi. Nažalost, Pavelić nije bio najsretnije ruke:

„Taman kada sam počeo raditi sa svojim direktorom, on je otišao iz The New York Timesa...“

Srećom, to je bio samo početak jer su se poslije počele gomilati narudžbe raznih časopisa, izdavača i firmi koje je zaintrigirala njegova ilustracija. S obzirom na dugogodišnji inozemni staž, logično je bilo priupitati Pavelića o razlikama između rada na domaćem i gostujućem terenu:

„Više je razlika nego sličnosti“, jasan je gost, govoreći da „na prste jedne ruke može izbrojiti domaće klijente koji su bili fer i pošteni“. Ako se i danas dogodi da prihvati domaći angažman, on završi time ili da ga on prekine ili da zajedno zaključe da nema smisla nastaviti zbog loših radnih uvjeta. S druge strane, u inozemstvu je stvar drugačija: „Vani editorial nije propao kao što je propao u Hrvatskoj, samo se premjestio u njihova digitalna izdanja. I dalje postoje mnoga tiskana izdanja, ali uglavnom je riječ o narudžbama za web.“

Iako je ponajviše poznat po svojoj editorial ilustraciji, danas priznaje da se fokusira na autorske projekte. Razlog? „Bilo mi je jako zabavno i volio sam to raditi sve ove godine, ali to je jedan zamoran i iscrpljujući posao, pogotovo ako imate puno narudžbi“, iskren je Pavelić. Ipak, cijeni što takvi rokovi („najgore je kad vas nazovu popodne jer sutra ujutro treba biti gotovo“) tjeraju mozak „da radi na potpuno drugi način, na koji niste ni znali da može raditi“. Unatoč silnom naporu i umoru, ako je prilika zanimljiva, nikada neće odbiti projekt.

Pomno prati i razvoj umjetne inteligencije koja pred cijelu umjetničku scenu postavlja mnoga egzistencijalna pitanja. Iako za njega nema sumnje da je AI „apsolutno prijetnja“, svjestan je kako je riječ o pojavi s kojom će svi morati naučiti živjeti. Ipak, kada je riječ o suradnji kreativnog sektora i AI-ja, Pavelić je jasan i britak:

„AI je koristan u znanstvenim, tehničkim i sličnim aspektima, ne bih ga eliminirao ondje... Ali u kreativnom smislu bih jer mislim da radi veliku štetu. Jedini način na koji se to može obuzdati jesu državne regulacije, ako će to države i Europska unija uspjeti... To je jako kompleksno područje i ne smije se dopustiti korištenje čitave povijesti umjetnosti u bilo kojem obliku.“

Pored ilustracije, Davor Pavelić kratko se dotaknuo i svoje slikovnice „Vesele točke i rasplesane pruge“. Iako je naoko ilustriranje za djecu daleko od profesionalnog editoriala, Pavelić ističe da je dugo vremena pokušavao ući u taj svijet: „Teško je switchati se između jednog i drugog, ne samo nama koji to radimo, nego i drugima. Oni koji su vas percipirali u jednom, ne prihvaćaju vas u drugome. I to nije slučaj samo samnom ili u Hrvatskoj“, podcrtao je autor. Ipak, uspio se probiti i to ga izrazito veseli jer „u dječjoj ilustraciji se stvarno možete igrati i nitko vas ne koči“. Tako je i nastala Pavelićeva slikovnica koja je više od 20 godina čekala kao ideja da se ostvari. 

Ali Darko Pavelić nije ni na tamo stao jer se u zadnje vrijeme uspio posvetiti i stripu kroz izložbu „Crni kvadrat“. Poigravajući se formom i konvencijama stripa, Pavelić je izložbu zamislio tako da ispred svake stranicec hodate, simulirajući „na neki način da ste unutar tog stripa.“ Sam će reći nije strip crtač, ali da ga je „zanimalo napraviti nešto drugačije sa stripom“, pa je tako i nastala ideja „Crnog kvadrata“ gdje se cijela priča događa na jednoj stranici. 

A nakon svega što je imala prilike čuti, publika se mogla spremno baciti na kratku radionicu ilustracije pod vodstvom Davora Pavelića, posvećeno zamišljanju vlastitih karakteristika i stvaranju otkačenih likova. Idealan kraj, zar ne?

Cjeloviti susret poslušajte ovdje: 

Gradska knjižnica Rijeka kao program razvoja publike u kulturi 2026. godine  uz podršku MInistarstva kulture i medija RH oblikuje program naziva “Radno čitanje vol. 2., program poticanja čitanja za obrtnike, samozaposlene i mlade profesionalce” fokusom usmjeren na razvoj čitateljske publike na temelju dijela naslova liste A i B Ministarstva kulture i medija RH, a u populaciji koja je prepoznata kao podzastupljena u suvremenom svakodnevnom čitateljskom životu, a to su obrtnici/ce, općenito samozaposlena populacija te posebno mladi profesionalci. Partner u programu je Obrtnička komora Primorsko-goranske županije. Autorica vizualnog rješenja programa je Elena Kiss.