Nenad Ivić: Tražeći samog sebe, čovjek će uvijek tražiti neku novu gluposti, neki novi idiotizam
Kad ste posljednji put čuli – ne znam?
Kad ste posljednji put čuli – ne znam? Teško je ljudima prevaliti preko usta te dvije riječi. Ne znam. Jeste li pokušali? Gadna stvar, pogotovo ako mislite da znate. Ponekad možete dobiti uputu da pitate nekoga drugoga, ali to je samo izbjegavanje odgovornosti i poraza koji kod ljudi često konstituira hamletovsko „znati ili ne znati, pitanje je sad“. Ne znam. Dok to izgovarate, osjećate da slijegate ramenima, osjećate možda frustraciju – ipak ste podijelili svoje neznanje sa svijetom – a možda... Možda osjećate olakšanje jer znate svoje neznanje i možete ga pokušati rasvijetliti. Ne znam. Neznanje i glupost mogu nas resetirati na početne postavke i pokazati nam što smo sve dosad propustili i koliko toga još ostaje, kako za otkrivanje, tako i za propuštanje. Ne znam, ja samo pišem tu.
O gluposti, idiotizmu i neznanju više zato znaju Nenad Ivić i Snježana Prijić-Samaržija, koji su u sklopu posljednjeg susreta programa „Radno čitanje vol. 2“, inspirirani knjigom Larsa Fr. H. Svendsena „O glupanima, idiotima i glupim idiotima“, održali dva predavanja. Knjižnična je pozornica prvo pripala Nenadu Iviću, koji je održao predavanje „Kritizirati kritičara“ u kojem je riječku publiku vratio na početak europske priče – u antiku.

Nulta točka predavanja bila je misao norveškog filozofa da je i sam glupan, što je Ivića podsjetilo na slavni Epimenidov paradoks o Krećanima: „Svi Krećani su lažljivci, a Epimenid je Krećanin.“ Kako se, dakle, postaviti spram knjige o glupanima koju je napisao glupan? Za Ivića ta misao predstavlja „dobru branu razmišljanju o gluposti i idiotima uopće i o cijeloj toj imaginarnoj podjeli“. Već prva poveznica pokazala je kako Svendsenova knjiga ima duboke korijene koji sežu sve do samih početaka filozofije, kada je razlika između znanja i neznanja bila odveć drukčija nego što je danas poimamo. Ali krenimo redom.
Nenad Ivić je profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u miru i honoris professor Sveučilišta u Rijeci. Bavi se antičkom i srednjovjekovnom historiografijom, teorijom, književnošću i glazbom. Posljednja njegova knjiga je Građanski rat riječi. Književnost i povijest (Zagreb: Mizantrop 2021).
Ivić podcrtava da Svendsen svoju knjigu opisuje kao „knjigu samopomoći“ u kojoj „želi ponuditi ljudima vrstu škole života“. Prema njemu, norveški filozof oslonac pronalazi upravo u antičkom odnosu spram filozofije:
„U antici filozofija nije bila znanstvena, posebna disciplina, kao što će postati u modernitetu, nego uistinu jedna vrsta škole života, u svim svojim granama i načinima mišljenja. U toj školi života glupost je posebna stvar.“

Kako bi došao do gluposti, Ivić je prvo odlučio iscrtati put koji je društvo moralo prevaliti da bi progovorilo „sapere aude“ – usudi se znati. Ta misao svoje uporište pronalazi među retcima Pavlove Poslanice Rimljanima, u kojoj piše „Noli altum sapere, sed time“ – Ne traži, nego se boj! Upravo je ta zabrana traženja i razrješavanja tajni jedna od glavnih karakteristika srednjega vijeka, koja će biti znatno promijenjena u trenutku kad Erazmo Roterdamski emendira tekst Biblije, pronalazeći sasvim drugačije značenje i prevodeći Pavlov grčki kao „Non efferaris, sed time“ – Ne uznosi se, nego se boj! Upravo u tome Ivić pronalazi „jedan unutarnji stav koji ne stavlja granice mogućnostima saznavanja“.
Očito je to kad govorimo o velikim pričama, ili, kako ih Ivić opisuje, „mjerodavnim pričama“. U Grčkoj su to, primjerice, bile „Ilijada“ i „Odiseja“, knjige koje su smatrane „sažetkom morala i kao neka vrsta zbira recepata prikazivanja svijeta“. Druga mjerodavna priča danas nam je mnogo bliža – riječ je o Bibliji. Nijedna od njih nije nastala slučajno, iako se autorom prvih dviju spomenutih smatra „više ili manje mitska figura jednog pjesnika“, kao što se u slučaju Biblije „smatralo uz neke medijacije da je autor Bog sam“. Glavni problem svake od tih priča upravo je medijacija, to jest pitanje „kako da se dođe do autentičnosti“.
Rješenje se krije u 3. stoljeću pr. Kr. u Aleksandriji, gdje se prvi put pojavljuje pojam kritikos (κριτικός), točnije, pojam kritike. „Grčki glagol znači razabiranje. Razabrati istinu od laži, ono što je potrebno od onoga što je nepotrebno“, objašnjava Ivić, ukazujući na to da su ondašnji intelektualci nastojali „upostaviti ono što su oni smatrali – prema kriterijima koje su oni smatrali važećim – autentičnim tekstom tih spjevova [„Ilijade“ i „Odiseje“]“. Stoga su današnje verzije spjevova koji se čitaju diljem svijeta „proizvod dugotrajnog istraživačkog rada jedne grupe intelektualaca na koje se naslanja cijelo jedno znanje o jeziku i o tome kako jezik govori stvari“.

I dok nemamo uvid u korpus iz kojeg su na kraju proizašle konačne verzije spjevova, situacija je, ipak, malo bolja kada je riječ o Bibliji, koja također „nije nešto što je ukoričeno palo s neba.“ Pogledamo li danas apokrifna evanđelja, vidjet ćemo da u njima „Krist postaje sasvim različita figura“.
Oba su primjera važna jer će „definirati kritiku kao razabiranje“ autentičnih verzija tekstova koji donose civilizacijske mitske prošlosti. Zašto je to važno podcrtati? Razlog za to Ivić pronalazi u kritičkim debatama oko posljednjeg filma Christophera Nolana „Odiseja“, u kojima se i dalje žustro sučeljavaju mišljenja upravo oko pitanja autentičnosti filma. Za Ivića nema dvojbe kad – vodeći se Svendsenovom tipologijom – kaže da se pitanje autentičnosti filma može lako okarakterizirati idiotskim:
„Zašto je to idiotsko pitanje? Zato što je riječ o epu koji govori o imaginarnom događaju koji je uspostavljen u obliku u kojem ga mi poznajemo i koji opisuje događaj koji se dogodio nekoliko stoljeća prije, u svijetu koji ima sasvim drugačiji odnos prema povijesnom i povijesnosti nego što ga imamo mi.
Prema čemu je taj tekst autentičan? Prema čemu je taj film autentičan? Prema prikazima mikenskih ratnika? Prema atenskim hoplitima? Prema freskama iz Palazza Aldobrandini koje su danas u Vatikanskim muzejima? Prema reljefima koji su rasuti po cijelom Mediteranu? Pitanje autentičnosti idiotsko je jer je krivo postavljeno. Ono počiva na značenju grčke riječi idiotes, čovjek jedne stvari, jednog jezika.

U srednjem vijeku i u antici oznaka za neobrazovanog i nemudrog čovjeka bila je homo idiota, što ne znači da čovjeku nedostaju kognitivne sposobnosti, nego da zna samo jedan jezik.“
Vraćajući se na prijevod Erazma Roterdamskog, Ivić postavlja pitanje koja je razlika između toga da ne istražujemo i da se ne uznosimo. Prema njemu, Erazmova varijanta („uznositi se“) ima više veze sa znanjem nego s neznanjem jer „čovjek se ne smije uznositi da sve zna jer je svijet još uvijek nepoznat“. Što se tiče modernoga doba, Ivić ističe da se upravo ta misao osvješćuje u daljnjim stoljećima i usredotočuje na važnost neznanja koje u antici ne postoji kakvim ga danas poimamo. Ivić za primjer uzima Augustina, koji smatra da se neznanje ne suprotstavlja znanju, nego da je „neznanje jednostavno zametnuto znanje“ koje tek treba otkriti. Drugim riječima, „antički svijet pretpostavlja da neznanje ne ugrožava znanje, nego je jednostavno zametnuto znanje koje treba otkriti“.
Od 17. stoljeća dolazi do paradigmatske promjene, u kojoj „neznanje postaje konstitutivni faktor u konstituciji znanja“. Na temelju toga gradi se „sasvim drugačiji mentalni društveni pejzaž“ kojem smo danas puno bliži. Znači li to da su antički i srednjovjekovni intelektualci bili – glupi? Nikako. Ivić ističe da oni i ne bi mogli poimiti Svendsenovu knjigu, te da okarakteriziranje prijašnjih generacija glupim dugujemo povjesničarskoj falaciji u kojoj se „svako kasnije vrijeme vidi pametnijim od prethodnog, legitimirajući se kroz karikaturu prethodnika“. Koga god uzeli i koga god promatrali unutar vlastitog konteksta, moći ćemo samo primijetiti da „nisu ništa manje glupi ili pametni od nas samih“.

Pitanje gluposti ili idiotizma prožima i ulogu velikih priča u današnjem svijetu, koji karakterizira „nepostojanje mjerodavnih priča.“ Takvu karakterizaciju današnjih prilika moguće je čitati i kao „jednu vrstu mjerodavne priče koja čini da mislimo naš svijet na stanoviti način.“ Ipak, kako ističe Ivić, „svakodnevica je drugačija“, drugačija jer ni „Ilijadu“ ni Bibliju ne možemo provući kroz reality check.
„Na koju stvarnost možete testirati Stari i Novi zavjet, ‚Ilijadu‘ ili ‚Odiseju‘? U odnosu na što? Na turističku meku na rubu Male Azije, u Hisarliku, gdje je Schliemann navodno otkrio Troju? Ili u odnosu na kip Trojanskog konja? U odnosu na što možete kontrolirati ili testirati uskrsnuće ili uzašašće?
Ovdje stvari postaju komplicirane, posebno u ondašnjem kompetitivnom svijetu, u kojem su čarobnjaci bili brojni. Svojim studentima uvijek spominjem primjer Apolonija iz Tijane, koji se hvalio da on svakih nekoliko dana uskrsne.
Tu možete vidjeti da glupost, idiotizam, krivo vjerovanje i reality check ne igraju nikakvu ulogu jer je stvarnost nešto što se stalno mijenja tijekom vremena. Glupost i idiotizam jedna su vrsta relativnog, povijesno uvjetovanog pojma koji ovisi o prevladavajućem načinu mišljenja.“

Upravo se u toj misli skrivala i ključna poruka cijeloga predavanja – glupost je relativan pojam, „relativan u odnosu na kulturu u kojoj se nešto imenuje glupošću“. Pri tome treba imati na umu da to ne znači da su štake kojima su se ljudi u 12. ili 13. stoljeću pomagali da dođu do zaključaka bile različite od naših štaka.
Budućnost? Jedno je sigurno – „tražeći samog sebe, čovjek će uvijek tražiti neku novu glupost, neki novi idiotizam.“
Ovdje možete pročitati o predavanju Snježane Prijić-Samaržije „Od ‚sapere aude‘ do idiokracije“.
Gradska knjižnica Rijeka kao program razvoja publike u kulturi 2026. godine uz podršku MInistarstva kulture i medija RH oblikuje program naziva “Radno čitanje vol. 2., program poticanja čitanja za obrtnike, samozaposlene i mlade profesionalce” fokusom usmjeren na razvoj čitateljske publike na temelju dijela naslova liste A i B Ministarstva kulture i medija RH, a u populaciji koja je prepoznata kao podzastupljena u suvremenom svakodnevnom čitateljskom životu, a to su obrtnici/ce, općenito samozaposlena populacija te posebno mladi profesionalci. Partner u programu je Obrtnička komora Primorsko-goranske županije. Autorica vizualnog rješenja programa je Elena Kiss.
Iz Magazina

Nenad Ivić: Tražeći samog sebe, čovjek će uvijek tražiti neku novu gluposti, neki novi idiotizam

Snježana Prijić-Samaržija: Razum ne upotrebljavamo na pravi način

Knjige petkom: Tata, Knjigoljubac, Polagana smrt Luciane B...
Najave događanja

Radionica “Cirkus & frizbi”: školica genijalnih trikova

Radionica “Mikserić”: radionica izrade glazbe i DJ-inga

Od riječi do svjetova: Festschrift u čast profesoru Borisu Pritchardu

Predstavljanje knjige "A ruke postaju krila" autorice Ingrid Divković

Radionica "Punch needle: od vunene niti do male tapiserije"
Pretplati se!
Prijavite se za primanje "newslettera" Gradske knjižnice Rijeka i saznajte na vrijeme što se događa u našim odjelima i ograncima diljem grada, što se čita, komentira i preporučuje u Magazinu te koje nam se ideje vrte po glavi... I zapamtite - čitamo se na internetu, ali vidimo u knjižnici. :)
Vaša e-mail adresa neće biti otkrivena neovlaštenim trećim osobama i koristi se isključivo u svrhu informiranja.










