Ekofikcija: intrigantni romani u kojima priroda nije samo kulisa radnje

U tim pričama priroda nije uvijek samo kulisa u kojoj se odvija radnja, nego može postati i jedan od glavnih likova. Klimatske promjene, onečišćenje, krčenje šuma, nestajanje biljnih i životinjskih vrsta samo su neke od tema kojima se ekofikcija bavi. Povezujemo je često sa znanstvenom fantastikom, spekulativnom fikcijom, distopijama i zamišljanjem mračnih budućnosti, ali ekološke teme jednako su prisutne i u realističnim pričama. 

Iako njezini korijeni sežu još u 19. stoljeće, ekofikcija posebno dobiva na važnosti tijekom 1960-ih i 1970-ih godina, kada raste i svijest o tome koliko je čovjek svojim djelovanjem promijenio svijet oko sebe.

Roman Potopljeni svijet J. G. Ballarda smatra se jednim od pionirskih djela ekofikcije i klimatske fikcije. Smješten u 2145. godinu, prikazuje Zemlju koju su zbog povećanog Sunčeva zračenja zahvatile ekstremne klimatske promjene. Otapanje polova podiglo je razinu mora, a nekadašnje europske metropole pretvorene su u tropske lagune i močvare. U takvom novom svijetu skupina znanstvenika istražuje napušteni London, pokušavajući dokumentirati promjene u okolišu. Iako se roman može svrstati u  postapokaliptičnu znanstvenu fantastiku, Ballardov interes uglavnom nije usmjeren na samu katastrofu i njezine uzroke, nego na psihološke posljedice koje promijenjeni okoliš ostavlja na čovjeka. Kako temperatura raste, a krajolik poprima obilježja prapovijesnog svijeta, mijenja se i ljudska svijest: granica između vanjskog svijeta i unutarnjeg psihološkog prostora postupno se briše pa priroda nije samo kulisa, nego sila koja oblikuje ljudsko ponašanje i identitet. 

Za razliku od mnogih suvremenih romana o klimatskim promjenama, Potopljeni svijet se ne bavi katastrofom kao posljedicom ljudskog djelovanja niti nastoji upozoriti na njegovu buduću cijenu. Umjesto toga, Ballard stvara atmosferičnu, gotovo nadrealnu viziju svijeta u kojem čovjek više nije gospodar prirode, već joj se mora prilagoditi i živjeti prema njezinim pravilima. Upravo zbog takvog pristupa roman se smatra jednim od ključnih prethodnika suvremene ekofikcije, a pitanja koja otvara o odnosu čovjeka i prirode nisu izgubila na aktualnosti ni više od šezdeset godina nakon objavljivanja. Sad kad sam sve to ovako štreberski napisala, moram vam priznati da ga nisam pročitala do kraja jer mi je bio dozlaboga dosadan. Ono što je općeprihvaćeno kao njegova najveća snaga, a to su atmosfera i opisi postapokaliptičnog svijeta, mene je uspavalo. 

Nakon dva ili tri dobra spavanca koja su trebala biti čitanje, zaključila sam da je vrijeme da odustanem i prebacim se na nešto s manje sedirajućim učinkom. Roman Potopljeni svijet često se promatra kao modernizirana, futuristička verzija Conradova klasika Srce tame, samo što Ballard kao pokretač radnje ne koristi fizičku ekspediciju u “srce tame” nego ekološku katastrofu koja cijeli svijet pretvara u neprijateljski, mračni teritorij. Tu poveznicu mogu potvrditi iz vlastitog iskustva jer su na mene oba romana djelovala kao vrlo učinkovito sredstvo za uspavljivanje i oba su ostala na popisu knjiga koje sam više puta pokušavala pročitati, ali nikad u tome nisam uspjela. Da, znam. Problem je u meni. Za koju godinu možda pokušam ponovno.

Nakon što sam se dobro naspavala uz Potopljeni svijet, tako odmorna i puna elana radosno sam se bacila na MaddAdam trilogiju Margaret Atwood, koju sam već jednom pročitala, a tema o kojoj pišem bila je dobar povod da joj se ponovno vratim. U središtu priče prvog dijela trilogije, Gazela i Kosac,  nalazi se Jimmy ilitiga Snježni, naizgled jedini preživjeli nakon katastrofe koja je izbrisala čovječanstvo. No, on ipak nije sasvim sam - silom prilika postao je zaštitnik Koščića - nove, genetski modificirane rase ljudi kojoj su uklonjeni svi biološki i psihički uzroci nasilja, pohlepe, ljubomore i ostalih emocija i poriva koje ljudski rod tjera na ratovanje i uništavanje okoliša.

Ono što ostane čini suživot i komunikaciju  za čitatelja u  najmanju ruku komično, a za Jimmyja iznimno frustrirajuće.  Kroz njegova sjećanja i priče koje priča Koščićima čitatelj postupno otkriva kako je svijet dospio do ruba propasti, ali i kako su osobne ambicije, znanstveni napredak i korporativni interesi postali neraskidivo isprepleteni. Umjesto klasične postapokaliptične avanture, roman se razvija kao mozaik uspomena u kojem se privatna priča neprestano isprepliće s pričom o civilizaciji koja je sama sebi presudila. Jimmyjeva sjećanja sežu u nama  blisku budućnost u kojoj je svijet već uvelike skliznuo prema neminovnoj katastrofi, životinjske i biljne vrste ubrzano izumiru, zalihe hrane sve su manje, ljudi za prehranu velikim dijelom ovise o genetski modificiranoj i umjetnoj hrani. Bioinženjering cvjeta i jedini ljudi koji žive iole zaštićeni su oni koji rade u toj branši i žive u izoliranim Modulima, dok ostatak populacije živi u takozvanoj plebeji.

Zahvaljujući roditeljima znanstvenicima Jimmy odrasta u Modulima i izbliza promatra promjene koje se odvijaju u sve kaotičnijem svijetu, a prijateljstvo  s genijalnim i ekscentričnim Glennom odvest će ga u  samo središte zbivanja koja će rezultirati globalnom katastrofom. Znanost pritom nije prikazana kao neutralna sila, nego kao alat velikih korporacija koje oblikuju društvo, gospodarstvo pa čak i samu prirodu prema vlastitim interesima. 

Atwood je inzistirala da nije pisala znanstvenu fantastiku nego spekulativnu fikciju, jer u ovim romanima nema tehnologije koja već nije postojala ili barem nije bila zamisliva u trenutku pisanja. To Gazelu i kosca čini posebno uznemirujućom, jer ne prikazuje neku moguću ali malo vjerojatnu budućnost, već budućnost koja je lako zamisliva. Autorica stvara uvjerljiv svijet u kojem su ekološka kriza, biotehnologija i društvene nejednakosti neraskidivo povezane, postavljajući pitanje kamo vodi društvo koje prirodu promatra isključivo kao resurs za iskorištavanje i preoblikovanje. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih se roman danas smatra jednim od najutjecajnijih djela suvremene ekofikcije.

Roman Gazela i Kosac napisan je još 2003. godine kao samostalno djelo i kao takvo funkcionira sasvim dobro iako završava svojevrsnim cliffhangerom. Kad sam je prvi put pročitala, nisam znala da će dobiti nastavke, ali sam svakako željela saznati što se dogodilo dalje. Želja mi se ispunila i 2009. izašao je nastavak, Godina Potopa. Radnja ovog romana odvija se paralelno s događajima iz Gazele i Kosca, neposredno prije i neposredno nakon što je genetski modificirani virus desetkovao čovječanstvo. Glavne likove čitatelj će prepoznati kao likove koji su u prvom romanu tek usputno spomenuti ili se pojavljuju tek na njegovim rubovima. Umjesto privilegiranog i sterilnog svijeta Modula, u kojem odrastaju Jimmy i Glenn, Toby, Ren i Amanda stanovnice su plebeje, kaotičnog i nasilnog mjesta koje se u posljednjim danima starog svijeta ubrzano raspada. 

Dok je Gazela i Kosac prije svega priča o tome kako je svijet dospio do ruba propasti, Godina potopa mnogo je više usmjerena na pitanje kako preživjeti nakon što se taj rub konačno prijeđe. Atwood pritom vješto isprepliće posljednje dane civilizacije kakvu poznajemo s borbom za opstanak u postapokaliptičnom svijetu, a oba romana završavaju na istom mjestu u vremenu i istim susretom, samo promatranim iz različitih perspektiva. Ono što mi je bilo najzanimljivije kod Godine potopa upravo je ta promjena perspektive: dok Moduli u Gazeli i Koscu djeluju kao posljednji otoci reda, sigurnosti i prosperiteta u svijetu koji se ubrzano raspada, pogled iz plebeje otkriva koliko je ta sigurnost zapravo bila privilegij rezerviran za malobrojne. 

Tek čitajući o Toby, Ren i Amandi shvaćamo koliki je jaz postojao između zaštićenih korporativnih enklava i ostatka svijeta prepuštenog nasilju, siromaštvu i neizvjesnosti. Društvene nejednakosti, koje su u prvom romanu uglavnom ostajale u pozadini, ovdje izbijaju u prvi plan i postaju jednako važan dio priče kao i ekološka katastrofa koja se odvija oko likova. Zbog toga Godina potopa ne djeluje kao klasičan nastavak, nego više kao druga polovica iste priče koja popunjava praznine i baca novo svjetlo na događaje iz Gazele i Kosca.

U trećem i posljednjem romanu trilogije, Ludi Adam, svi preživjeli likovi iz prva dva romana napokon su na okupu, pokušavajući stvoriti kakav-takav život u novoj stvarnosti. Hrane je malo, prijetnji mnogo, a preživljavanje ovisi o suradnji i međusobnom povjerenju. Stvaraju se posve neočekivana savezništva, uključujući i ona sa svinjonima, nekadašnjim laboratorijskim eksperimentom koji je nakon propasti civilizacije postao jedan od najopasnijih, ali i najinteligentnijih stanovnika novoga svijeta. 

U tako maloj zajednici neminovno se razvijaju i ljubavni odnosi, što sa sobom donosi ljubomoru, nesigurnost i pokoju dozu drame, podsjećajući da ni smak svijeta nije dovoljan da čovjek pobjegne od vlastite prirode. Jedan od najšarmantnijih elemenata romana svakako su Koščići. Njihova dječja znatiželja, doslovno shvaćanje svega što čuju i beskrajna pitanja Toby pretvaraju u pripovjedačicu koja im pokušava objasniti svijet kakav je nekad postojao. Te priče postupno prerastaju u svojevrsne mitove, pa Atwood kroz njih pokazuje kako nastaju religije, legende i kolektivno pamćenje. Ujedno su upravo Koščići zaslužni za najveći dio humora u romanu i predstavljaju dobrodošao predah od njegove ozbiljnije tematike.

Osim glavne radnje koja se odvija u postapokaliptičnoj sadašnjosti, Atwood kroz Zebove i Tobyne priče ponovno poseže u prošlost te dodatno povezuje događaje i likove iz prethodna dva romana. Time zaokružuje trilogiju i pokazuje koliko su sudbine njezinih protagonista bile isprepletene puno prije nego što je svijet kakav su poznavali nestao. Za razliku od prva dva romana, koja su prvenstveno usmjerena na put prema katastrofi i njezine neposredne posljedice, Ludi Adam više zanima pitanje što dolazi poslije. Može li se nakon potpunog sloma stvoriti drukčije društvo ili će ljudi ponovno ponoviti iste pogreške? Upravo taj oprezni optimizam, uz uvjerljivo zaokruživanje priče i likova, čini završetak trilogije jednako zanimljivim kao i njezin početak.

Roman Iznad svega Richarda Powersa, dobitnik Pulitzerove nagrade za književnost 2019. godine, jedno je od najvažnijih djela suvremene ekofikcije. Pročitala sam ga dva puta i oba puta iz njega izašla napukla srca, jer me natjerao da otvorim oči i vidim stvari koje je lakše ne vidjeti. Iako je ovo roman koji se bavi fiktivnim likovima, najvažniji lik u njemu potpuno je stvaran, a to je šuma. Čitajući ovaj prekrasan roman saznat ćete mnoštvo nevjerojatno zanimljivih informacija o drveću, od kojih neke naprosto zvuče kao da su izmišljene. Samo mala Google pretraga pokazat će da ipak nije tako: Powers je jako puno istraživao i sve što u njegovu romanu pročitate o drveću velikim je dijelom utemeljeno na stvarnim znanstvenim spoznajama. I upravo je to jedan od razloga zbog kojih roman ostavlja tako snažan dojam. 

Nakon što saznate kako drveće komunicira, surađuje, prilagođava se i međusobno je povezano, više ga nije baš tako lako gledati kao komade drveta koji stoje negdje u šumi i čekaju da ih netko posiječe. No osim zanimljivih informacija o drveću, saznat ćete i jako puno o tome kako funkcionira ljudski rod, a to je ono što vam mora barem malo slomiti srce. Sve mi to u manjoj ili većoj mjeri već znamo, ali Powers ima moć (Ha!) da nas natjera da se suočimo sami sa sobom. Poput jednog od likova romana, prisiljeni smo shvatiti da smo svi podložni efektu promatrača: ako osam milijardi ljudi veselo gleda kako svijet gori, onda valjda ipak nije tako strašno. Da je stvarno strašno, sigurno bi netko već reagirao. I onda se svi međusobno pogledamo, slegnemo ramenima i nastavimo dalje.

Osim drveća i šuma, upoznat ćete i cijeli niz likova iz reda Homo sapiensa, koji su na početku potpuno nepovezani, ali ih u jednom trenutku sve na ovaj ili onaj način povežu šume i spoznaja koliko ih je malo ostalo. Dolaze iz različitih američkih država, različitog su stupnja obrazovanja i društvenog statusa i na različite su načine došli do iste spoznaje: borba za očuvanje šuma zapravo je borba za spas svih nas. Istodobno su svjesni koliko je ta borba u široj slici stvari gotovo beznadna i koliko malo pojedinac može postići, ali od nje ipak nisu spremni odustati, čak ni kada cijena toga postanu njihovi životi. 

Powers je pritom i sam roman strukturirao poput stabla: njihove se pojedinačne priče u početku granaju u različitim smjerovima, da bi se postupno povezivale i pokazale koliko su sudbine ljudi, životinja i šuma zapravo međusobno isprepletene. Jedna od knjiga koju ću uvijek rado preporučiti, uz upozorenje - nije veselo štivo i mogli biste zapasti u duševnu krizu. Također, ako ću biti posve iskrena, a tome stremim, u zadnjoj četvrtini stvari se pomalo počnu raspadati, proza počinje prelaziti u neke apstraktne i metafizičke sfere zbog kojih sam kraj dočekala s određenom dozom olakšanja. Unatoč tome, i dalje mislim da je ovo knjiga koju svakako vrijedi pročitati.

Roman Odivljenje, koji je također napisao Richard Powers, priča je o samohranom ocu Theu i njegovom devetogodišnjem sinu Robinu koji se teško uklapa u svijet oko sebe. Robin je iznimno maštovit dječak, duboko pogođen nestajanjem životinjskih vrsta i destruktivnim odnosom čovjeka prema prirodi. Thea i Robina povezuju bezgranična ljubav i razumijevanje, ali Robinovi ispadi bijesa i teškoće u prilagodbi stvaraju napetost u njegovu svakodnevnom životu, osobito u školskom okruženju. Njegova svjesnost o ekološkoj katastrofi koja se odvija oko njega toliko je intenzivna da postaje gotovo nepodnošljiva. Za razliku od “normalne” djece, Robin nije u stanju isključiti svjesnost o tome da ljudski rod srlja u propast, pritom ne uništavajući samo svoj dom već i domove svih živih bića na Zemlji.

Nikako ne shvaća kako ljudi mogu svakoga dana živjeti svoje živote okruženi jasnim znakovima o katastrofi koja se bliži i ne stati na kočnicu. Kada se stavi u Robinovu glavu, ni čitatelju to baš nije jasno - zaista, kako spavamo noću? Sve oko nas vrišti, a mi samo želimo nastaviti svoje udobne živote, pa što košta da košta. Tek kad uđemo u Robinovu glavu bez filtera shvaćamo koliki su filteri u nama samima, filteri koji nam omogućuju da veselo kročimo kroz uništenje kojemu smo nekim dijelom i sami uzrokom. Robin je u svakom trenutku svjestan svih užasa koje ljudi čine i to ga onemogućava u svakodnevnom funkcioniranju. Psiholozi mu nisu u stanju postaviti konkretnu dijagnozu, ali jasno je da nešto nije u redu. Njihovo rješenje je liječenje psihoaktivnim lijekovima na što Theo ne pristaje i odlučan je u pronalasku alternativnog rješenja za svog sina pa pronalazi eksperimentalnu terapiju koja uključuje korištenje umjetne inteligencije. Ovaj je roman svojevrsni hommage kultnom romanu Cvijeće za Algernona koji je nedavno po prvi put preveden na hrvatski jezik.

Roman Sloboda Jonathana Franzena se na prvi pogled ne bavi ekološkim temama već su mu u fokusu ljubavni i obiteljski odnosi u suvremenoj Americi, to je ono što bismo, ironično ili ne, mogli nazvati “Velikim američkim romanom”. No, u pozadini svega se ipak provlači ekološka tema - Walter, jedan od glavnih likova, smatra da se većina ekoloških problema s kojima je suvremeni svijet suočen mogu riješiti samo i isključivo depopulacijom. Svjestan je on da to nije ideja koju je lako prodati u kapitalističkom svijetu čija je svetinja vječni i neprestani rast. Svega uvijek mora biti više, pa tako i ljudi, to jest potrošača. Walter je iskreno zabrinut i zgrožen uvidom u posljedice koje to sa sobom nosi - brutalno povećanje populacije koje će posve iscrpiti sve naše resurse i gurnuti svijet u globalnu ekološku katastrofu. 

Dok čeka pravi trenutak za početak kampanje za smanjenje nataliteta, posvećuje se borbi za spas ugrožene vrste ptica selica i pokušajima očuvanja njihovih staništa na strateškim mjestima na oba američka kontinenta.  Da bi to postigao, mora surađivati s velikim korporacijama i, slikovito rečeno, prodati dušu vragu - da bi se velika područja mogla pošumiti i pretvoriti u prirodne rezervate prije toga ih treba posve devastirati iskapanjem ugljena. Tako Walter koji se smatra ekološki osviještenim spašavateljem ekosustava zbog kompromisa na koje je primoran pristajati u očima javnosti postaje omraženi poltron korporacija koje ne prežu ni pred čim da bi ostvarile profit.  Upravo ta kontradikcija čini njegovu ekološku priču zanimljivom: pokušavajući spasiti dio prirode, Walter je prisiljen sudjelovati u njezinu uništavanju.

Nakon iščitavanja svih ovih naslova zaključila sam da, koliko god su moguće budućnosti koje opisuju Ballard i Atwood mračne i zastrašujuće, ipak se radi o djelima spekulativne fikcije od kojih se moguće emocionalno distancirati jer govore o tome što bi se jednom možda moglo dogoditi ako ne budemo pazili. S druge strane, Powers i Franzen pišu o onome što smo već učinili i što i dalje aktivno činimo, o svim načinima na koje smo ranili naš svijet, a i dalje u tome ne posustajemo i iz tog su razloga puno više zastrašujući. Nakon Atwood sam spavala kao beba, ali nakon Powersa i ne baš.

Zanimljivih ekofikcija ima još puno i svakako neke od njih namjeravam pročitati i pisati o njima, ali ne sada i ne ovdje. Nakon ovih sedam “veselih” knjiga, stvarno mi treba pauza,  jer ako nastavim čitati o svim načinima na koje uništavamo svijet oko sebe odselit ću u Nepal i živjeti kao koza.